Objavljujemo tri povratničke priče iz zaleđa Zadra.
Šezdesetsedmogodišnji Jovo Veselinović vratio se s bratom u rodni Buković u Ravnim Kotarima još prije 10 godina. Kuća im nije bila sasvim razrušena pa su je, kaže, malo sami skrpali, ali puno veći problem je zemlja od koje su živjeli, a koja im je uzurpirana i još i danas je obrađuju naseljenici iz Vojvodine:
"Ispred same kuće mi imamo okućnicu i zemljište na kojem su bile zasađene sadnice vinograda, negdje oko 3.000 panja, oko 250 stabala višnje maraske, bilo je tu smokava oko 30 stabala, nešto malo bajama i tako. Novi doseljenik iz Vojvodine, iz općina Inđija, je postojeću kulturu uništio i zasadio svoju kulturu breskve. Mi do dana današnjeg na to zemljište ne možemo stupiti. Imamo problema i maltretiranja."
Poznato je da su Ravni Kotari u zadarskom zaleđu jedan od najplodnijih krajeva u Hrvatskoj i otuda i tolika uzurpacija i borba oko zemlje. Milenko Lakić iz zaseoka Trljuge u selu Biljane Donje do svoje možda neće nikad ni doći jer mu je, dok je bio u izbjeglištvu, doslovce iskopana i odvezena:
I Lakićev susjed, Nikola Pupovac, priča o istoj muci. Vratio se sa ženom iz izbjeglištva iz Vršca, čeka na obnovu kuće i potipa po tuđima. Vratila bi se kažu i djeca ali nemaju kamo. Prije rata je imao unosnu plantažu kivija, ali i njemu je zemlja uzurpirana i preživljavaju s 200 eura njegove penzije:
"Čovjek je povadio moj vinograd i zasadio sebi višnje na mojoj zemlji. Meni je prošao auto-put preko zemlje. Treba to da se dokazuje, da se angažuju advokati, da se traži da se plati, ali mi ne možemo. Sa 200 eura šta mogu da radim? Nemaš za ništa. U Vršac se ne vraćam, radije ću se objesiti ovdje ispred ove srušene kuće."
Obnova kuća također teče sporo. Prema podacima Human Rights Watcha, srpski povratnici su podnijeli čak 7.743 žalbe na odbijene zahtjeve za pomoć u obnovi.
Milenko Lakić:
"Problem je evo već šest godina kako sam podnio zahtjev za kuću. Dobio sam papire, potpisao sam ugovor prošle godine i rekli su da će u 6. mjesecu početi obnova. Godinu dana je prošlo i ništa se ne obnavlja. Djeca bi se vratila tu, dolaze jadni, a nemaju gdje, nemaju gdje spavati, nemaju ništa. Napravio sam vrata, malo izradio i tako. Kaplje, curi, od kapi do kapi bježim, izmičem se, najlone prostirem. Svašta radim samo da preživim."
Jovo Veselinović:
"Kada prođete Škabrnju, odmah prvo selo je Biljane. Vidjet ćete da su tamo svega četiri-pet kuća popravljenih, a ima više od 40 kuća, to je sve porušeno. Ovdje gdje sam sada, samo su dvije kuće obnovljene, ništa drugo nije, a oko nas ima negdje oko 20 kuća i više."
Veliki problem, kaže Veselinović, predstavljaju nesređene zemljišne knjige, ali ne od danas, već od pamtivijeka, a sad se sve "slomilo" na njima povratnicima:
"Evo, na primjer moja kuća, napravljena je prije 100 godina i to je naše zemljište, ali nikad nije kako treba sređeno u zemljišnim knjigama. I sad ja moram tužiti sve te učesnike koji su ikad zavedeni bog te pitaj otkad. Čak ima i francuskih imena koji su nekad bili vlasnici u vrijeme Napoleona. Od tad se to nije rešavalo, a sa ovakvim financijskim stanjem u kojem smo mi danas, mi to ne možemo."
Navodi i druge detalje kojima se proces povratka Srba u Hrvatsku usporava:
"Meni je otac umro za vrijeme Krajine, ali hrvatska država ne priznaje smrtovni list izdat za vrijeme Krajine niti provedenu ostavštinu. I sad to treba ponovo voditi, tu ostavinsku raspravu, i opet će proći najmanje godinu, godinu i pol dana, tako da stanovništvo ne zna što dalje raditi."
