RSE: Gospodine Vučiniću, da li u ovom momentu imate podatak koliko je zahtjeva iz Crne Gore upućeno prema sudu u Strazburu?
Vučinić: Naravno, jer ja već tri i po mjeseca radim u sudu, tako da sam upoznat i sa tom problematikom, odnosno sa tim predmetima koji su upućeni u aplikacijama protiv Crne Gore. Mislim oko tri stotine zahtjeva, trenutno da je, odnosno aplikacija, kako mi to kažemo, protiv države Crne Gore i oni će početi da se rješavaju u toku ove godine. Naime, potrebno je da pravnik iz Crne Gore koji je dio Registra, odnosno Sekretarijata da stupi na dužnost i to je uobičajena procedura, da počne obrada uz pomoć nacionalnog sudije tako da očekujemo u toku ove godine da budu i prve presude u odnosu na te slučajeve iz Crne Gore.
RSE: Da li imate neka saznanja o osnovanosti tih zahtjeva i na šta se oni uglavnom odnose, odnosno na šta se fizička i pravna lica sa ovog područja žale?
Vučinić: Ja nijesam mogao u ovom periodu sve te zahtjeve da pregledam, neke sam pregledao, odnosno pročitao predmete. Uglavnom su to predmeti koji se odnose na restituciju imovine, na povraćaj imovine i imovinskih prava, predmeti po pitanju dužine pritvora, to je taj čuveni član 5.3. i to je puno, ima mnogo aplikacija u sudu po toj osnovi, predmeti u pogledu dužine trajanja postupka, predmeti po pitanju određenih medijskih sloboda, slobode informisanja, ali to je samo generalno. U ovom trenutku pošto nije izvršen detaljan pregled tih predmeta ne bih mogao da kažem koliko je osnovano, a koliko nije, ali praksa suda pokazuje da je više od 90 odsto aplikacija inadvizibl, odnosno neosnovano. Svega desetak posto ide na vijeća đe se odlučuje u meritumu. Tako računam da će u toj razmjeri biti i aplikacije iz Crne Gore.
RSE: U Strazburu ste već neko vrijeme. Koja su tačno Vaša zaduženja i čime ste se bavili prije?
Vučinić: To je regulisano konvencijom i pravilima suda. Ja sam predložen ispred Crne Gore. Predložena su tri kandidata. Parlamentarna skupština je izabrala jednog. Ja sam sudija kao i svaki drugi sudija, potpuno ravnopravan. Sada ima 47 sudija, a zadatak suda je da štiti ljudska prava, odnosno da primijenjuje konvenciju onda kada državni organi nijesu u stanju da obezbijede primjenu propisanih prava. Drugi dan pošto sam položio zakletvu ja sam bio član Vijeća, ja sam inače član Četvrte sekcije, Četvrtog vijeća, gdje sam već drugi dan učestvovao, dobio sam prije toga predmeta koje sam morao da proučim, da pročitam, da pogledam detaljno i odlučivao sam i učestvovao u glasanju i donošenju odluka. Zadatak sudija jesta da presuđuju, da donesu odluke na osnovu individualnih aplikacija koje predviđa Evropska unija jer to je osobenost glavne evropske konvencije da nakon što se iscrpe sva sredstva na unutrašnjem pravnom planu još uz neke izvjesne pravne pretpostavke, da se svako lice, ne samo državljani nego svako lice koje se nalazi pod vlašću, pod juristikcijom neke od 47 država članica Savjeta Evrope koje su potpisale, ratifikovale konvenciju da se onda obrati sudu po pitanju kršenja onih prava koja su predviđena konvencijom i protokolima uz konvenciju.
RSE: U koje slučajeve ste sada uključeni? Šta bi mogli da izdvojite?
Vučinić: Ima puno slučajeva. Sada ne mogu detaljno da vam kažem, ali puno slučajeva ima po pitanju pritvora prije pritvora, prije optuženja i dužine pritvora, prije optuženja i suđenja, to je taj poznati član 5 stav 3. Tu ima puno primjedbi. Puno ima slučajeva oko člana 6, to je suđenje u razumnom roku i neki od aspekata slobodna prava na fer i pravično suđenje. Ima slučajeva oko imovine, povrede prava na imovinu, ima slučajeva medija i medijskih sloboda, slobode izražavanja, ima, na žalost, slučajeva po pitanju prava na život član 2 i po pitanju zabrane mučenja i nečovječnog postupanja član 3 i tako to je neki dijapazon. U ovom našem vijeću ima deset sudija iz deset evropskih država.
Predsjednik vijeća je engleski sudija. Mi rješavamo te slučajeve koji su iz tih država iz kojih su naimenovane sudije, odnosno predložene sudije i koji su članovi četvrtog vijeća, četvrte sekcije.
RSE: Kada ste pomenuli ove slučajeve oko medijskih sloboda i ovdje su aktuelni.
Vučinić: Da. To nije samo ovdje to je u čitavoj Evropi.
RSE: Koje je Vaše tamošnje iskustvo i koliko je crnogorska praksa u skladu sa tom institucijom?
Vučinić: To ne bih mogao da kažem dok ne dođu na dnevni red eventualno neki naši slučajevi jer ima slučajeva, ustvari već ima slučajeva kleveta, ali mislim da više postoje najave, normalno, morate da iskoristite unutrašnju proceduru da bi predmet bio dopustiv. U tom kontekstu upravo je u novembru mjesecu bila jedna konferencija u sudu i Savjetu Evrope oko toga i tu postoje određene kritike da se ne postupa uvijek konzistentno, da se ne prati uvijek taj koncept izražen u čuvenom slučaju Lingens protiv Austrije. To je vrlo delikatno pitanje. To je jedno od ovih elementarnih sloboda bez kojih se ne mogu osvojiti druge slobode, bez kojih nema demokratskog društva, nema demokratije u cjelini, ali s druge strane takođe postoji jedna sfera koja se odnosi na odgovornost prije svega novinara, odgovornost poslenika javne riječi u tom stručnom i profesionalnom smislu da istinito i objektivno izvještavaju jer sloboda bez ograničenja, sloboda bez regulacije nije sloboda nego anarhija. To se vidi sada na ovim ekonomskim procesima. Svaka sloboda po sebi sadrži neka ograničenja, tako i sloboda informisanja. Mora postojati neka ravnoteža interesa između onoga da javnost ima pravo da zna šta se dešava u toj javnoj sferi i s druge strane kako se to izvještava jer i senzacionalističko izvještavanje predstavlja jednu vrstu kršenja slobode informisanja. Inače, tu je veoma razvijena praksa gdje ima vrlo karakterističnih predmeta za rješavanje, to spada u domen profesionalne tajne i ne mogu o tome da govorim, ali sve se te presude objavljuju javno i svako može to da pročita i da vidi te standarde i kako sud ustavnovljava ravnotežu. Nije samo bitno o čemu se izvještava nego je bitno i kako se izvještava. To je onaj profesionalni nivo novinara i poslenika javne riječi, da se sloboda ne bi izvrgla u svoju sopstvenu suprotnost.
RSE: Ovdje se insistira na tome da se ta ravnoteža, da se ta odgovornost uspostavlja po praksi suda u Strazburu u drakonskim novčanim i simboličnim iznosima?
Vučinić: Apsolutno. Zavisi od slučaja do slučaja, ali uglavnom visoke kazne predstavljaju jedno od nedozvoljenih ograničenja slobode informisanja. Dakle, tu mora takođe postojati neka ravnoteža, neki balans interesa, javnog, privatnog, običnih "građana", političara i slično.
RSE: Da li su tužioci senzitivni kada je u pitanju ta tema, da li oni postavljaju visoke tužbene zahtjeve?
Vučinić: To je stavar slobode procjene.
RSE: Znam da je stvar slobode, ali me interesuje kakva je praksa, kakvo je Vaše iskustvo?
Vučinić: Zavisi od slučaja do slučaja. Negdje gdje je stepen demokratije i demokratskog razvoja veći tu su i zahtjevi umjereniji. Gdje je stepen demokratije manji tu su zahtjevi neumjereniji, ali to ne možemo generalizovati jer postoji veliki broj tih slučajeva, s kraja godine izlaze sve presude. Mislim da je bio jedan interesantan slučaj protiv Poljske, odnosno koji se odnosio na bivšeg predsjednika, to bi trebalo da pogledaju svi naši i sudije i novinari i tužioci, vrlo interesantan slučaj oko klevete koju su neki poljski listovi iznijeli protiv tadašnjeg kandidata za Predsjednika Republike Kvašnjevskog. Neki listovi i novinari su na dosta senzacionalistički način objavili da je Kvašnjevski ljetovao u jednom rezidencijalnom centru sa bivšim šefom KGB-a za Poljsku. Da su oni maltene veliki prijatelji. Suština je bila u tome da je zaista tu dva, tri dana boravio Kvašnjevski, ali koji se uopšte nije poznavao niti susretao sa tim bivšim šefom KGB-a za Poljsku i poljski sudovi su našli da je isklevetan, da je izvrijeđan gospodin Kvašnjevski i osudili su novinare, odnosno urednike koji su to objavili, ali na jedan veoma umjeren način. Naime, ovi su konstatovali da su ovi počinili klevetu, ali su ih kaznili samo da plate sudske troškove 200, 300 eura. Mi smo razmatrali taj slučaj i biće objavljen, završen je taj slučaj, pa može o njemu da se govori i sud je našao da poljski sudovi nijesu povrijedili konvenciju, da senzacionalistički način pisanja takođe predstavlja povredu informisanja, da je Kvašnjevski doživio određene klevete i uvrede, ali da su bili veoma umjereni u pogledu sankcija. Sankcije su bile u tome da plate nekoliko stotina eura. Vidite balans između tih različitih kompetativnih interesa kako se može uspostaviti po pitanju slobodne informisanja.
RSE: Možete li povući neku paralelu između slučajeva koji dolaze iz država bivše Jugoslavije i slučajeva koji dolaze iz Crne Gore?
Vučinić: Ja nijesam imao još prilike da učestvujem u rješvanju slučajeva čak ni iz bivše Jugoslavije po pitanju slobode informisanja, tako da ne mogu da kažem, ali mislim da ti slučajevi manje više su vrlo slični ne samo na prostorima bivše Jugoslavije nego na prostorima čitave Evrope, odnosno tog područja koje pokriva članstvo u Savjetu Evrope.
RSE: I to je ovaj opseg o kojem ste govorili?
Vučinić: Jeste. Osnovni je princip, ali u principu uvijek ima izuzetaka i princip se mora adekvatno tumačiti. Moj princip je da zaista političari treba da trpe veću kritiku, to je teret odgovornosti, to je teret funkcije.
RSE: Nijesam Vas sada pitao samo za slučajeve medijskih sloboda, nego uopšte slučajevi koji dolaze.
Vučinić: Manje više na iste poglede iz regiona i kada uporedite sa ostalim državama članicama Savjeta Evrope i onim starim članicama Savjeta Evrope manje više ćete naći aplikacije po pitanju istih prava.
RSE: Da li ima razlike između slučajeva koji dolaze iz našeg regiona i slučajeva koji dolaze iz Evrope?
Vučinić: Kako mislite da li ima razlike? Građani se žale po istim pitanjima. Nekada je to član 5, ovi produženi pritvori, nekada član?
RSE: To Vas pitam šta je dominantno?
Vučinić: Ovdje sa prostora bivše Jugoslavije interesantni su bili ovi slučajevi stare devizne štednje, tih slučajeva ima i biće ih još pred sudom u Strazburu, oko prava na imovinu. Kada se raspala Jugoslavija raspale su se i ove banke i onda je ostao zarobljen novac u mnogim tada novostvorenim državama. Ti predmeti mogu da budu karakteristični za područje bivše Jugoslavije. Mada je i tu donešeno već nekoliko presuda, čak i na Velikom vijeću, tako da je uspostavljena jedna konzistentna praksa na osnovu koje će se i ubuduće eventualni slučajevi rješavati.
RSE: Ovo je malo opušteniji postpraznični intervju. Kako ste se snašli u Strazburu?
Vučinić: Mogu da kažem da sam vrlo zadovoljan naročito s aspekta profesionalne djelatnosti. To je vrhunski pravnički posao, to je vrhunac pravne karijere, bilo za sudiju, bilo za profesora prava. Ima zaista puno posla. Ima puno da se čita, da se proučava sudska praksa, predmeti, ali ako je suština ljudske egzistencije bitisanja u nekom radu i stvaranju to bi zaista vrhunac za svakog pravnika, najveća čast, ali i obaveza tako da sam po tom pitanju apsolutno zadovoljan, tamo sam i primljen i ja nastojim da opravdam povjerenje koje mi je povjereno. Ja sam i ranije dolazio u Strazbur, bio sam član nekih radnih tijela Savjeta Evrope, tako da mi ta atmosfera tamo nije apsolutno nepoznata, mada je sada malo drugačija kada radite jednu tako odgovornu dužnost kao što je sudija Međunarodnog suda za ljudska prava.
