"Među tim incidentima bilo je i onih najtežih, kao što je ispaljivanje nekoliko minobacačkih projektila na povratnike u Fazlagića Kuli 1999. godine, nedugo nakon što je otpočeo povratak Bošnjaka u to mjesto”, dodao je on. Prema njegovim riječima, proces povratka u Gacko počeo 1998. godine i već te prve godine dogodilo se nekoliko incidenata.
Među brojnim osudama paljenja džamije u Fazlagića kuli izdvojili smo stav ministra sigurnosti BiH, Tarika Sadovića.
„Takvi događaji se burno doživljavaju u javnosti i oni svakako pogoršavaju i međunacionalne i međuvjerske odnose u državi, a nikome to zapravo ne treba. To mogu da rade samo poremećeni umovi. Za ljude koji tamo žive najvažnija je brza i efikasna policijska istraga i privođenje eventualnih počinitelja pred lice pravde.“
Predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske BrankoTodorović kaže:
“Bez obzira što niko odgovoran i ozbiljan ne želi prejudicirati uzroke požara, mi želimo da pozovemo nadležne institucije i organe da što hitnije utvrde koji su to uzroci koji su doveli do požara. Mislim da je to njihova obaveza kako se u javnosti ne bi dozvolilo špekulisanje o tome koji su uzroci požara. Ono što nas može ohrabriti su izjave najviših predstavnika vlasti Republike Srpske gdje će, bez obzira na uzroke ovog požara hitno, a mi očekujemo da to bude odmah, obezbjediti sredstva kako bi se taj vjerski objekat počeo obnavljati i kako bi se zapravo pokazala jedna spremnost vlasti RS-a da u praksi podrži slobodu vjeroisposvjesti i podrži povratnike. Na taj način stvorićemo mogućnost ostvarivanja ljudskih prava u svakodnevnom životu upravo onih koji su u ovoj zemlji najugroženiji, a to su povratnici.”
Više od 97 miliona dodatno za povratak
Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava - 10. decembra, ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine Safet Halilović iznio je podatak da je u posljednje četiri godine ovom ministarstvu podneseno 4.590 aplikacija zbog kršenja ljudskih prava, te da je do decembra 2008. godine ministarstvo registriralo 172 pojedinačna predmeta. Za većinu predmeta ministarstvo je napravilo pismenu i usmenu reakciju i zatražilo rješavanje predmeta u skladu sa zakonskim rokovima. Žaliteljima je predloženo kako i na koji način da izvrše pritisak na nadležne službe i kome mogu podnijeti primjedbu na osnovu ugrožavanja prava na djelotvornu zaštitu. Safet Halilović o angažmanu ministartstva na čijem je čelu, kaže:
“Jedna od najvažnijih stvari i djelovanja ministarstva je povratak. Kao jedna posebna institucija važan je i Fond za povratak, preko koje stotine porodica uspjeva da se kako - tako vrati svojim domovima. Mi sada imamo 47.000 porodica registorovanih, ili 153.000 osoba koje žele da se vrate svojim domovima. To je jedan ogroman posao na kome radi ne samo jedan sektor, ili jedna osoba u ministarstvu, nego i čitav niz institucija kao što su Fond za povratak i Komisija za povratak. Takođe, aktivnosti ministarstva su bile vezane i za konstitusanje tijela vezanih za povratak i donošenja Zakona o nestalim osobama.”
„Svako smanjenje broja žalbi za nas je pozitivan korak naprijed, što znači da je odgovorna strana prepoznala nezadovoljstvo i da je sistemski uredila neke oblasti“, istakla je ombudsman Republike Srpske Nada Grahovac na pres-konferenciji povodom 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava. Upozorila je da je u stalnom porastu broj žalbi zbog povreda prava na radu, kako u vezi s otkazom, stečajem, neisplaćenim otpremninama i neuplaćenim doprinosima, tako i na često dugogodišnje čekanje na pravosnažne presude i njihovo izvršenje.
Kao pozitivnu činjenicu Nada Grahovac je istakla da je sve manje žalbi za povrat imovine, navodeći da su 2001. godine one činile 80 posto svih žalbi dostavljenih Ombudsmanu Republike Srpske, a lani samo tri posto:
„Na žalost, to se ne odnosi na lica izbjegla iz Hrvatske, počevši od povrata imovine, stanarskih prava, penzija, do pravne pomoći. Nekoliko puta su organizovano dolazili kod nas i njihov apel je da Republika Srpska izvrši pritisak na organe Bosne i Hercegovine da defintivno preuzmu obavezu kako bi njima bilo omogućeno ostvarivanje osnovnih ljudskih prava“, kazala je ombudsman Republike Srpske.
Direktor Caritasa Banjalučke biskupije mons. dr. Miljenko Aničić najavio je da će ova organizacija u okvirima svojih mogućnosti nastaviti da pruža humanitarnu pomoć najugroženijima, te pomoć u obnovi kuća, razvoju privrede, te školovanju mladih. Na pres-konferenciji povodom nedjelje Caritasa, mons. Miljenko Aničić je podsjetio na brojne aktivnosti ove humanitarne organizacije u proteklom periodu: akcije za otvaranje Obiteljskog centra, Socijalnog centra na Petrićevcu, internata u Prijedoru za školovanje mladih i druge: "Od 1997. godine Caritas je pomogao u obnovi 2.400 kuća”, rekao je Aničić.
Život u selu Sućeska, kod Srebrenice
“Trenutno se rade sporedni putevi u ovom dijelu koji povezuju sela sa glavnim putem. Trebalo bi poboljšati putne komunikacije kako bi se sela zbližila. Još uvijek su ona raštkana, tako da imamo sela, a nemamo prilaza. Ovdje žive stare i iznemogle osobe koje neko mora da nosi kad se razbole. Izgradnja putne infrastrukture i nasipanje puteva puno znači za povratak koji je u ovim područjima sve bolji.”
“Živim u Njemačkoj, u Bremenu. Čuo sam da se pravi put za selo Brakovce, odnosno Sućesku. Želja me vuče, pa sam došao da vidim kako to ide. Vidim da je sve dobro. Narod se vraća. I ja imam tu želju. Možda bih se nekad vratio, ali zasada ne mogu i neću zbog djece. Dođem ovako na odmor. Bio sam i prošle godine. Ove godine se osjeti da je malo bolje. Narod izbjegava da se vrati jer nema puta. Nemam želju da živim u Federaciji. Živeo bih samo ovdje gdje sam rođen. U Brakovcima.”
Uređenje puteva u Sućeskoj finansira UNDP koji je i prošle godine izdvojio sredstva za asfaltiranje jedne dionice do ove mjesne zajednice.
Održivi povratak po «leđima povratnika»
Postoje povratnici koji zahvaljujući vlastitoj pronicljivosti, radu i marljivosti sami stvaraju mogućnosti za normalan život. Uspjeh je tim veći ako se radi o takozvanom manjinskom povratku. Upravo jedan takav primjer nalazimo u povratničkom selu Radačići, udaljenom 6 kilometara od Olova.
Milivoje Stanimirović u svoje rodne Radačiće vratio se 2004. godine. Riješio je da se bavi pojoprivrednom proizvodnjom. Iako u brdsko – planinskom kraju, odlučio se za voćarstvo:
„Sve je bilo zaraslo u šikari. Onda se krenulo u posao. Iskamči prvo za kuću, pa onda redom. Podigli smo voćnjak od jedno 10 duluma. To nam je bio matični voćnjak. Riješili smo da napravimo sami sebi posao. Da ne bi tražili i molili za posao uzeli smo kredit, ali smo proširili i voćnjak na 30 duluma sa savremenim zalivnim sistemom za zalivanje kap po kap, bazenom za akumulaciju i vodovodom od 10 kilometara. Kako naš narod kaže ovdje, nismo imali ni sveca, ni petka. Stvorili smo uslove da živimo od svog rada.“
Rad je dao rezultat. Otvorili su se novi vidici i mogućnosti, pa je ove godine na imanju Stanimirovića na značajnoj površini posađena i pitoma američka borovnica. Milivoje Stanimirović kaže:
„Shvatili smo ako stanemo, nije dobro. Ove godine smo uradili 12 duluma. Investicija je ogromna. Pravimo protiv gradnu mrežu i zaštitu od ptica na cijeloj površini.“
U svim ovim projektima Milivoja prati i 27-godišnji sin Željko koji je došao iz Srbije. U početku, Željko Stanimirović nije mislio da će ostati na ovom području:
„Rođen sam i živeo sam u Srbiji pune 23 godine u gradskim uslovima. Otac me je pozvao da dođem ovdje. Mislio sam da će to biti mjesec – dva da mu pomognem da pokrije kuću i da se vratim natrag. Kako su dani i mjeseci odmicali ja sam se nekako ovdje adaptirao. Odlučio sam profesionalno da se bavim voćarstvom.“
Osim planova u oblasti poljoprivrede, Željko Stanimirović će za Bosnu i Hercegovinu sada vezati i ostale životne projekte:
„Treba ovdje sada raditi i na privredbi i na ženidbi i na svemu.“
Peti susret povratnika u Bosanski Šamac
Koordinator za povratak u Gornji Hasić Ivica Cvitkušić kaže da je na ovim prostorima srušeno na stotine kuća, te da se godišnje obnavlja nešto više od dvadesetak:
„Vlada Republike Hrvatske prošle godine je izdvojila sredstva za obnovu 23 kuće na području Hrvatske Tišine, Donji i Gornji Hasići, Novo Selo, Kovnica i Srednja Slatina. Trenutno imamo 25 kuća za obnovu koje finansira Federacija Bosne i Hercegovine. To je suma od 250.000 konvertibilnih maraka.“
Pomoć povratku u zadnje vrijeme pružaju i lokalne opštinske vlasti u Šamcu, ali su njihove mogućnosti izuzetno skromne. Načelnik Opštine Šamac Savo Minić, obraćajući se povratnicima kazao je da će novoizabrana opštinska vlast sve ranije preuzete obaveze u potpunosti ispuniti:
„To su ugovorne obaveze i nisu obaveze nijednog fizičkog lica. One će biti riješene. Rekao sam da nam u tom smislu treba i malo razumijevanja. Ne samo zbog situacije u kojoj se nalazimo, nego i zbog prelaska na sezonsko poslovanje, pripreme budžeta za sledeću godinu i rebalansa budžeta od ove godine.“
Značajna, ali ni izbliza dovoljna sredstva za obnovu ratom porušenih obiteljskih kuća u Šamcu izdvajaju se i iz državnih fondova. Savjetnik ministra za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine Ivica Kovačević kaže:
„Kada su u pitanju projekti koji se direktno realiziraju na području opštine Šamac državna komisija za izbjeglice i raseljene osobe u 2008. godini već je donijela odluku o izdvajanju 250.000 konvertibilnih maraka za obnovu stambenih objekata za oko 25 korisnika. Radi se i projekat elektrifikacije, za šta je izdvojeno 90.000 konvertibilnih maraka.“
„Ponovo smo se okupili da potaknemo impulse života na ovim prostorima i novom svjetlošću nadahnuli energiju povratka u ova hrvatska sela“, kazao je fra Joso Oršolić, mjesni župnik:
„Ovaj povratak pokazuje da nešto ne štima. Na današnjem petom susretu pokušali smo ponovo da iznesemo probleme. Probleme velike ratne štete, odnosno probleme kako nadoknaditi tu ratnu štetu. Isto tako, pokušali smo da pronađemo način kako ljude ohrabriti da shvate da njihova kuća ne može biti ničija, da ne pripada nikome drugom osim njima, bez obzira da li je u Republici Srpskoj ili u Bosni i Hercegovini. Ili bilo gdje na svijetu.“
Na petim susretima povratnika u župu Tišina istaknuto je kako je na ovim prostorima do posljednjeg rata živjelo oko 5.000 Hrvata, a da ih danas ima svega 450. Mahom onih starijih.
Godinama nakon rata, brojna bosanskohercegovačka dijaspora šalje velike količine novca u domovinu, članovima svoje porodice, prijateljima i poznanicima. Zahvaljujući onim koji se nalaze izvan granica Bosne i Hercegovine, oni koji su ostali u zemlji mogu «sastaviti kraj s krajem», ali i popraviti kuću, kupiti obuću i odjeću. Prema nekim istraživanjima, iseljeničke novčane pošiljke u Bosni i Hercegovini gotovo su jednake sa izvozom zemlje. Hasib i Rahima su izbjeglice iz Bratunca. Danas žive u okolici Sarajeva. Jedini izvor finansiranja za ovo dvoje šezdesetogodišnjaka je novac koji im šalju djeca, koja žive van granica Bosne i Hercegovine. Alići su jedna od hiljadu porodica u Bosni i Hercegovini koje preživljavaju zahvaljujući novcu koji stiže iz dijasopre. Rahima Alić kaže:
„Djeca pomažu po njihovoj mogućnosti. Kad mogu pomognu nam, pošalju novac. Od toga živimo. Kako bi živjeli?! Nemamo nikakva primanja, nikakave penzije, nemamo ništa. Moraš tražiti od svoje djece. Kuću nam napravili da imamo gdje da živimo. Sad smo pod svojim krovom, da ne čekamo da nas neko deložira.“
Priliv novčanih pošiljki iz dijaspore u prošloj godini iznosio je 2,7 milijardi konvertibilnih maraka, kaže Ruzmira Tihić - Kadrić iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine:
„Bosna i Hercegovina je šesta u svijetu po udjelu novčanih doznaka iz dijaspore u ukupnom bruto nacionalnom dohotku. Takođe, novčane doznake dijaspore skoro su jednake ukupnom izvozu Bosne i Hercegovine.“
Najveći broj tih sredstava upotrijebi se za svakodnevnu potrošnju, odnosno preživljavanje bosanskohercegovačkih porodica, navodi Amir Hadžiomeragić iz Centralne banke Bosne i Hercegovine:
„Gotovo 70 posto tog novca se troši za trenutnu potrošnju i praktično predstavlja nadomijestak za nedostajući dio prihoda za mnoga domaćinstva koja su na granici siromaštva, ili imaju slabija primanja.“
******