U BiH ne postoji jedinstven zakon o zaštiti žrtava rata. Nekoliko entitetskih zakona o boračko-invalidskoj zaštiti reguliše njihova prava, ali su civilne žrtve uglavnom prepuštene same sebi.
Kada Hotić, iz Udruženja majki Srebrenice i Žepe, 1995. godine izgubila je sina i muža, a kao žrtva rata od Federacije BiH danas dobija nešto manje od 250 eura mjesečno:
„Navodno se svi brinu za žrtve rata. Međutim, za žrtve rata se uglavnom brinu žrtve - jer da smo mi šutjeli, ne bi niko dao ni pet para što smo žrtve. Boračko-invalidska zaštita je utvrđena i ima taj zakon. Ja primam za moje nestale, muža i sina, neku invalidninu. To de kažem ovako - 315 maraka po jednoj osobi, kao za jedno, a za drugo je 140 maraka. I da imam ih tako petero, šestero, plus 140, plus 140... To je što primam od države. I hvala im i na toliko jer da nemam toga, zaista bih bila na cjedilu.“
Kada Hotić kaže da u Federaciji koristi povlastice zdravstvenog osiguranja, ali da lijekove ipak kupuje, te ima pravo na besplatan gradski prevoz.
Slična iskustva ima i Branka Aulić iz Prnjavora, koja je iste 1995. godine izgubila muža na Ozrenu, koji nikada nije pronađen. Odgaja 17-ogodišnju kćerku koja je đak gimnazije. Prema entiteskom zakonu ima pravo na porodičnu penziju i invalidninu, koja je nešto veća od 270 eura:
„S obzirom da imam dijete, znači imam pravo na invalidninu i porodičnu penziju s obzirom da je pokojni muž bio zaposlen. Znači, ostvarujem ta prava. Porodičnu invalidninu po osobi 200 maraka primam ja, 200 prima dijete. Takva su primanja, znači jednaka su po broju članova. A porodičnu penziju, u stvari, ona dijeli sa svojom bakom, zato što je ja nemam, ja sam zaposlena, a i nemam dovoljno godina. Znači isto majka poginulog borca sa djetetom može da dijeli njegovu zarađenu penziju, tako da njih dvije dijele tih 300 maraka.“
Branka kaže da djeca poginulih boraca imaju prednost pri upisu u školu i na fakultete, ali ističe da je država BiH učinila malo ili gotovo ništa da porodicama nestalih pomogne u traženju najbližih. Naglašava da ni 13 godina nakon rata još uvijek traga za svojim mužem, te sumnja da se informacije i kriju:
„Bilo je dosta priče da su te grobnice izmještene, to je neka specifična lokacija, to je bilo vezano baš za Ozren i za tu grupu koja je tad nestala i bilo je dosta priča - i što se toga tiče jako sam nezadovoljna. Zašto je Ozren toliko sporan, ne znam, ali znam da spada u tu grupu o kojoj se dugo vremena radi. Znači neko zna gdje su, neko zna šta je sa njima urađeno, i poslije toliko godina taj slučaj nije riješen.“
Edo Ramulić, koji je nekoliko mjeseci proveo je u logorima u Prijedoru, ističe kako je u BiH među žrtvama rata napravljena diskriminacija. Naime, postoje vojni invalidi i žrtve koje su zbrinute entitetskim zakonima o pravima boraca, ali o pojedinim kategorijama civilnih žrtava rata niko ne brine, a naročito o žrtvama povratnicima Bošnjacima u RS, dodaje Ramulić:
„U Prijedoru konkretno imamo trenutno preko 700 neriješenih zahtjeva civilnih žrtava koji ne mogu ostvariti nikakvo pravo. Najčešće je slučaj da su to ostala djeca bez očeva koje majke sad bez ikakvih primanja, čak i bez radnih penzija, izvode tu djecu, školuju ih i bogzna kako se sve snalaze, i ne mogu ostvariti to pravo. U Prijedoru je, nažalost, u ovome trenutku najveća koncentracija tih žrtava, porodica žrtava i preživjelih žrtava koje nemaju ostvareno nikakvo pravo. Ono što je možda najgore što Prijedorčani, prijedorske žrtve mogu ostvariti to pravo u Federaciji pod uslovom da se nisu vratili. Čak neki koji su ostvarili to pravo u Federaciji, onog trenutka kada su se vratili u RS oni su ostali bez tog prava i bukvalno su kažnjeni zato što su se vratili.“
Ramulić napomnje da se porodicama civilnih žrtava i preživjelim logorašima zbog entitetskih podjela najbrutalnije oduzimaju i uskraćuju osnovna ljudska prava:
„Porodice civilnih žrtava i preživjeli logoraši koji imaju oštećenja, invaliditet, svi mogu ostvariti to pravo u matičnim opštinama pod uslovom da je njihov narod pobijedio. A ako se desi, kao što je ovdje u Prijedoru, da su žrtve uglavnom na strani onih koji su izgubili, onda se njima to pravo uskraćuje, i to na jedan najbrutalniji način. Znači, ponovo su te porodice dovedene da moraju dokazivati da je neko njihov nestao u Omarskoj, u Keratermu, da je tamo ubijen.“
Zbog svega ovoga udruženja nestalih i zarobljenih sa područja Prijedora su na Međunarodni dan obilježavanja ljudskih prava zakazali proteste po prvi put ovakve vrste u RS.
Predsjedavajući parlamentarne komisije BiH za ljudska prava Sadik Ahmetović slaže se da država i njene institucije moraju više pažnje i brige posvetiti civilnim žrtvama za koje još uvijek i ne postoji zakon kojim bi bili zaštićeni:
„Zakoni koji definišu oblast boračke populacije i invalida, a još nema zakon koji bi bio sveobuhvatan. Ono što je sada izvjesno jeste da će u nekom narednom periodu, a inicijativa postoji već godinu dana proizašla iz Helsinškog odbora za ljudska prava, BiH, nadam se u nekoj skorijoj budućnosti, dobiti zakon protiv diskriminacije koji bi na određeni način mogao ući poduboko u ovaj segment kršenja ljudskih prava.“
