Ranka Đurđević iz Banje Luke trpila je fizičko maltretiranje u braku više od 20 godina. I nakon razvoda nasilje se nastavilo - batine je zamijenilo psihičko i materijalno zlostavljanje. U nemogućnosti da se zaštiti od nasilnika, ali i revoltirana činjenicom da joj nijedna institucija ne pruža pomoć, Ranka Đurđević upozorava da će zakon morati uzeti u svoje ruke:
„Par puta je policija podnosila protiv njega krivičnu prijavu. I to ode na sud. Za sud i tužioca psihičko nasilje nije nasilje. Sad dolazi, iznosi stvari kad mene nema, krade stvari. Prijavim ga policiji, policija ga pozove, prizna sve da je uzeo, ali meni se šteta ne nadoknadi. Dolazi, isključuje mi zamrzivač, uništava ono što ja sebi kupim i ostavim da imam čim da se prehranim. Na sve moguće načine nasilje vrši.“
Zakonska regulativa postoji i prepoznala je psihičko zlostavljanje kao oblik nasilja u porodici, ali ona nije dovoljna da zaštiti žene, kaže Natalija Petrič, pravna savjetnica u Udruženim ženama Banja Luka. Ona tvrdi da službena lica i danas pristupaju nasilju u porodici kao problemu koji treba da riješi sama žrtva, a reaguju samo u izuzetnim slučajevima - kada nasilje ostavi drastične posljedice:
„Institucije koje bi se ovim pitanjem trebale baviti pravdaju ovu vrstu nasilja raznoraznim okolnostima kojima se na neki način opravdava počinilac nasilja, pa se tako obično spominju alkoholizam, psihička bolest, teški materijalni uslovi života, nezaposlenost nasilnika kao uzrok nasilja, s jedne strane, a s druge strane i kao olakšavajuća okolnost zbog čega je on počinio nasilje, a pred žene se postavlja dodatna odgovornost i na neki način društveni pritisak prema njima usmjerava.“
Ranka Đurđević već godinama uzaludno kuca na vrata nadležnih institucija. U Centru za socijalni rad su joj rekli da joj ne mogu pomoći jer je razvedena. Policija, kaže Ranka, tvrdi da je tek servis Tužilaštva. U Tužilaštvu su dva puta odbili njenu prijavu. Jednom s obrazloženjem da je njen slučaj, zapravo, problem neriješenih imovinskih odnosa, a drugi put su utvrdili “da nije svako nasilje djelo koje se goni po krivičnoj odgovornosti”.
Okružnom tužilaštvu Banja Luka u prošloj godini podneseno je 337 izvještaja zbog krivičnog djela nasilja u porodici, a Tužilaštvo je provelo 233 istrage, kaže Maja Đaković - Vidović, portparol tog tužilaštva. Ona naglašava da je u procesuiranju nasilja u porodici najveći problem dokazivanje tog krivičnog djela:
„Znamo da se nasilje u porodici događa iza zatvorenih vrata, najčešće bez prisustva svjedoka. Problem se javlja iz razloga što žrtve nasilja u porodici prilikom svjedočenja na sudu često odustaju od svjedočenja protiv onoga koji vrši nasilje, pa je tako stav žrtve promjenjiv, a svjedočenje je od presudnog značaja za rješenje slučaja.“
Natalija Petrič, iz Udruženih žena Banja Luka, ističe da je simptomatično da institucije pružaju pomoć žrtvi nasilja samo prvi ili eventualno drugi put. One su nemoćne, tvrdi Petričeva, pri ponovljenom nasilju od strane istog počinioca prema istoj žrtvi:
„U tim slučajevima pogotovo očekuju od žrtve da ona bude ta koja će izbjeći dalje nasilje. Pred nju se postavljaju raznorazni zahtjevi, od nje se traži da njima udovolji - npr. prvo da se razvede od počinioca, da prestane da živi s njim, da se izdvoji u poseban prostor, da kada on nastavi biti nasilan i u tom izdvojenom prostoru zamijeni bravu, da se iseli, preseli, izdijeli imovinu itd.“
Nasilju nema kraja, ubijeđena je Ranka Đurđević jer zaštitu ni do danas nije dobila:
„Ja se nisam razvela što je meni bilo dobro, već sam pobjegla iz pakla. A pakao preživljavam i sada. Za njega suda nema, za njega zakona nema.“
A bivši Rankin suprug Bogdan Đurđević dva puta je pravosnažno osuđen za nasilje u porodici. Za razliku od Ranke koja drhti i plače dok priča o njemu, Bogdan Đurđević nastupa smireno i hladno:
„Za sve imaju nadležni organi. Prema tome neka se gospođa obrati policiji, udruženju žena. Ona me uopšte ne interesuje, ja je ne primjećujem. To su do te mjere nebuloze da me jednostavno ne interesuje.“
Dok se vrti u začaranom krugu u kojem nema pomoći ni od koga, Ranka Đurđević ne vidi način kako da prestane biti žrtvom. Kaže da ovoga puta stoji imenom i prezimenom iza svoje priče, po cijenu da joj nasilnik presudi. Ostaje da se vidi da li će policija i pravosuđe zaista i sačekati da se to dogodi.
