„Kod dobre šljive mora da bude dobro usklađena temperatura. Šljiva mora da bude u prostorijama gdje je temperatura jednaka, do 20 stepeni. U kazanu mora biti kile koja spriječava da se brzo zagrijava voda. Kada para ide dole dolazi do kondenzacije i dobijamo jako dobru rakiju. Da bismo dobili još bolju rakiju moramo je ispirati. Postavljamo flašu sa vodom, da rakija ide u vodu. Pošto je rakija lakša, ona ide u posudu i tako dobijamo čistu i veoma pitku rakiju.“
Šljivovica se pekla i stoljećima ranije, ali se njezin ukus poput svega drugog nikada nije modernizirao. Djed Božo Tomić vodi računa da njegova rakija bude što starinskija i što tradicionalnija:
„Njegujemo svoju rakiju i kad je odnesem u Njemačku svi vole pravu „šljivu“. A neki vole i jabukovaču.“
Ovo je priča o bosanskohercegovačkom proizvodu od kojeg bi svi mogli dobro živjeti. Kako zato što je jedinstvena i «pitka» ljudima cijelog svijeta, kaže Slavka Tomić:
„Moj muž, meni posebno rakije ispeče jedan kazan: prepečenice, pedeset i neki stepen. Ja to sebi ostavim posebno za masažu. Kažu da je dobro popiti je ujutro. Ja je nisam pila redovito, ali imala sam svekrvu koja je redovito pila i živjela je 95 godina. Ja već tražim lijekove, a ona ih nije tražila.“
Kada bi Bosna i Hercegovina bila prozapadno orijentirana zemlja u praksi, danas bi njezine šume bile i njezino vrhunsko bogatstvo. Svaka pilana imala bi atraktivna skijališta, a njezna prirodna bogatstva bila bi prepoznatljiva u cijelom svijetu. Da je Bosna i Hercegovina primjerice Francuska, danas bismo šljivovicu vjerojatno kupovali u renomiranim trgovinama i plaćali je po nekoliko desetina eura, koliko koštaju i francuska vina. Ipak, šljivovica bi jednog dana mogla postati pravi domaći brand, jer smo se uvjerili da na tom planu ima pokušaja i to od strane mladih koji su imali priliku otići u svijet i napraviti karijeru. Edo Nurkanović ističe da je upravo u proizvodnji šljivovice i otvaranju male tvornice našao razlog zašto ostati u Bosni i Hercegovini:
„Mislim da je proizvodnja rakije šljivovice tradicionalna na ovim prostorima sjeveroistočne Bosne. I prije Drugog svjetskog rata postojala je veoma poznata destilerija „Vizler“ koja je svoju rakiju izvozila na prostore Austrije, Njemačke i druge zemlje zapadne Evrope. Mislim da je šljiva sa područja sjeveroistočne Bosne i Tuzle dosta pogodna za destilaciju, odnosno proizvodnju rakije.“
Veoma ambiciozan, Edo Nurkanović za svoju merakliju posebno vodi računa o kvaliteti šljive:
„Mi vodimo računa na način da pratimo šljivu od samog njenog sazrijevanja, dok je još na stablu, pa sve do procesa fermentacije i odvajanja košpice, kao i procesa destilacije koji je kontrolisana od samog početka do kraja.“
Nurkanovići ne mogu ni na domaće tržište, a izlazak iz Bosne i Hercegovine je još uvijek samo san. Edo Nurkanović kaže da politika takva kakva jeste, nema adekvatnih projekata koji podržavaju poduzetnike:
„Nemamo nikakvih pomoći ni od državnih institucija, ni od nekih projekata. Dosta smo prepušteni sami sebi. Borimo se i nadamo se da ćemo istrajati da stvorimo jedan prepoznatljiv brand. To je najvažnije, jer u čitavom svijetu Bosna i Hercegovina je poznata po kvalitetnoj rakiji. To je brand koji mi pokušavamao da održimo, odnosno da stvorimo neki svoj brand od toga i izađemo na tržište.“
Edo Nurkanović, budući ekonomista, ima viziju kako osvojiti tržište, na koji način stupiti u kontakt s veletrgovinama, hotelijerima i kako od šljivovice napraviti prepoznatljivi i skupi bosanskohercegovački proizvod. Ako ga ne podrži bosanskohercegovačka politika u neko skorije vrijeme, ne treba čuditi ako Edu, pod svoju zaštitu, uzmu strane kompanije i iskoriste ovaj domaći proizvod za neko tamošnje daleko tržište.
