"To je bio jedan šok, uvek je teško to objasniti rečima. Obično kažem da je to šok poput onog kada vam umre neko od najbližih, kao kada bi vam sada javili da će za dva sata doći do smaka sveta. Ljudi oko mene su se razbežali, oni koji mi nisu bili pravi prijatelji, i kojih je bilo mnogo, a pored mene su ostale samo jedna do dve osobe i to one sa kojima ranije nisam bila bliska, uglavnom lekari i doktori."
RSE: Vi ste jedna od retkih osoba koja javno govori o tome. Koliko vam je bilo teško da steknete nove prijatelje?
"Bilo je i teško, mogu vam reći jedan primer od danas. Na ulazu u zgradu sam pitala portira na kom spratu se održava konferencija koju organizuje Ministarstvo zdravlja, a njegov kolega me je pitao da li mislim na one "sidaše" - to se desilo u Centru za socijalni rad. Veoma je teško, svuda nailazim na zatvorena vrata."
U Srbiji je tokom 2008. godine do 20. novembra registrovano 87 novozaraženih HIV virusom, 34 osobe su obolele od side, a 16 ljudi je umrlo od te bolesti. Iako ističe da se u Srbiji multisektorski sarađuje i uspešno bori sa HIV-om, ministar zdravlja Tomica Milosavljević navodi da ne treba biti zadovoljan:
"HIV infekcija je mnogo više od zdravstvenog problema i na taj ozbiljan i komplikovan izazov društvo mora da odgovori delovanjem na različitim nivoima."
Prevencija i edukacija su najvažniji vidovi sprečavanja širenja virusa, ali i borbe protiv diskriminacije obolelih. Predstavnica UNICEF-a Jelena Zajeganović:
"Mi smo u našoj zemlji udvostručili procenat mladih koji imaju dovoljno znanja o HIV-u i AIDS-u. Međutim, i dalje smo ispod 40 odsto, i dalje je manje od 40 odsto mladih upoznato sa tim."
Zbog toga je u Beogradu i drugim gradovima Srbije kampanja pod sloganom "Moj izbor: koristim kondom i prihvatam drugačije od sebe" ove godine usmerena pre svega na mlade ljude:
"Po broju prisutnih ljudi ovde možemo videti da je interesovanje najveće u poslednjih nekoliko godina kako ovo zajedno organizujemo. Mislim da je ovo zapravo samo podizanje svesti 1. decembra, u jednom danu, i da bi ovakvih aktivnosti trebalo da bude tokom cele godine."
RSE: Zbog čega ste došle ovde?
"U prolazu smo..."
RSE: U prolazu... Ali, šta vas je zainteresovalo?
"Muzika."
RSE: Zar ne znate šta se dešava?
"Znamo, radi se o borbi protiv AIDS-a"
Naša sagovornica sa početka, koja danas predvodi Udruženje za pomoć obolelima od HIV-a u Nišu, poziva sve mlade ljude da se testiraju, a onima koji su zaraženi, a pre svega njihovom okruženju poručuje:
"HIV je u glavi, kako posmatrate svoj virus tako će vam i biti. Poručila bih roditeljima i porodicama da kada viču na svoje dete i govore mu da je "sidaš", da su to veoma teške reči. Moj suprug i ja živimo pet godina u braku, ali je on HIV negativan i takav će i ostati jer mi u seksualnom odnosu koristimo kondom. Živimo zajedno, radimo zajedno, zajedno smo i registrovali ovo udruženje – živimo lepo i skromno u jednoj maloj garsonjeri od 23 kvadrata."
Hrvatska: zabilježeno oko 50 slučajeva ove godine
U Hrvatskoj je od 1985, do danas zabilježeno 714 osoba zaraženih virusom HIV-a, od AIDS-a je oboljelo njih 284, a umrlo 149 osoba. Od pedesetak novozabilježenih slučajeva u ovoj godini, njih gotovo 80 posto zaraženi su muškim homoseksualnim odnosom. Aktualni zakoni ne krše prava zaraženih i oboljelih, ali mnogi od njih osjećaju se diskriminirano.
Obrazovanje i informiranje su sada najvažniji zadatak, rečeno je na obilježavanju Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a. Ksenija Turković, sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, upozorila je da je glavni problem – šutnja:
„Potrebno je stvoriti efikasan sustav zaštite ljudskih prava. Za to je potrebna sustavna edukacija samih ljudi koji žive sa HIV virusom, edukacija ljudi koji se s njima susreću, edukacija liječnika zdravstvenog sustava, ali i pravnika, odvjetnika i drugih koji mogu pomoći u suzbijanju njihove diskriminacije, odnosno u ostvarivanju njihovih prava, kao i edukacija šire javnosti.“
U Hrvatskoj je od 1985. do danas registrirano 714 zaraženih, od AIDS-a je oboljelo njih 284, a umrlo je 149 osoba. Godišnje se registrira oko pedesetak novozaraženih, pri čemu značajnu ulogu ima 14 novootvorenih centara za dobrovoljno testiranje, odakle se na liječenje upućuje najveći broj pacijenata. Prema ispitivanju na 250 osoba zaraženih virusom HIV-a , njih 40 posto tvrdi da je doživjelo diskriminaciju, a zanimljivo je da to tvrdi svega dva posto mlađe populacije među ispitanicima.
Dr. Vibor Delić, iz Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, izvijestio je kako je posljednjih godina zabilježeno više slučajeva da su zaraženi HIV-om prijavljivali da su diskriminirani od strane medicinskog osoblja, obično stomatologa ili liječnika opće prakse:
„Ministarstva zdravstva je tu odreagiralo, poslalo inspekciju i pacijenti su vraćeni. Izgovor je bio da, ili nema dovoljno opreme ili da imaju previše pacijenata. Ukoliko se u buduće pojave takvi slučajevi, pozivamo pacijente koji su HIV pozitivni da nam to odmah prijave; odmah ćemo poslati inspekciju da to riješi.“
Voditelj Referalnog centra za AIDS na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, Josip Bergovac, dodao je da je većina slučajeva diskriminacije iz ranijih vremena, jer se kvalitetnim informiranjem studenata medicine i mladih liječnika razina znanja o AIDS-u osjetno povećala, čime se automatski smanjila razina straha i netolerancije. Nakon što je Hrvatska pred dvije godine – kao jedna od svega četiri europske zemlje – izišla sa analizom zakonskog tretmana osoba sa HIV-om i AIDS-om, donesen je niz izmjena zakona i novih zakona koji su usvojili primjedbe grupa za ljudska prava, izvijestio je nacionalni savjetnik za HIV/AIDS i ljudska prava Kristijan Grđan:
„Više se ne traži testiranje na HIV/AIDS prije stupanja u svaku vrstu radnog odnosa, kao što je to nekad u zakonodavstvu postojalo. Donesen je Zakon o suzbijanju diskriminacije koji posredno brani diskriminaciji po osnovu HIV statusa. Donesen je Zakon o udomiteljstvu kojim se potiče udomljavanje djece i odraslih osoba koje žive s HIV-om, kroz određene poticaje udomiteljima.“
Međutim, na nižim razinama – primjerice na razini ministarstava – još postoje diskriminatorni podzakonski akti i praksa:
„Nažalost, još uvijek postoje propisi koji brane rad policijski službenicima, zaštitarima i čuvarima u privatnoj zaštiti na osnovi HIV statusa. Otvorena je komunikacija da se ti propisi promijene i da se ljudi, koji su radno sposobni, vrate na svoja radna mjesta. Tu nije problem samo u tome što se želi zaštititi javno zdravlje, nego se smatra da osobe kojima je utvrđen pozitivan HIV status nisu zdravstveno sposobne za obavljanje te vrste posla.“
Grđan kao sljedeći veliki zadatak nevladinih udruga za ljudska prava i onih koje okupljaju HIV pozitivne osobe vidi primjenu postojećih kvalitetnih zakona u praksi i stvaranje klime u kojoj će osobe koje su diskriminirane zbog zaraženosti HIV-om ili zbog toga što su oboljele od AIDS-a krenuti pred sudovima ostvarivati svoja prava.
BiH: Sa virusom HIV-a 156 osoba
Bosna i Hercegovina pripada zemljama niskog stepena obolijevanja od AIDS-a. U ovoj godini nije bilo smrtnih slučajeva uzrokavnih ovom bolešću. Registrovano je 156 osoba sa virusom HIV-a, od čega se kod 98 osoba razvio AIDS, istakao je ministar zdravstva Federacije BiH Safet Omerović:
„Situacija u BiH je povoljna, ali mi moramo i dalje provoditi strategiju koju smo na državnoj razini usvojili i ona je nama praktički temelj da u oba entiteta prije svega pronalazimo one rizične grupe koji su i glavni prenosioci ove opake bolesti.“
Prvi slučaj zaraze HIV-om u Bosni i Hercegovini registrovan je još 1986. godine. U najvećem broju slučajeva u BiH virus se prenosi spolnim odnosima, tako da se heteroseksualnim spolnim putem zarazilo 88 osoba, homoseksualnim 24, a injekcijskim kod korisnika droga 21 osoba. Iako se može reći da je situacija u Bosni i Hercegovini dosta povoljna u odnosu na razmjere ove bolesti u svijetu, ne treba zanemariti preventivne aktivnosti, naglašava federalni koordinator za HIV/AIDS Zlatko Čardaklija:
Posebnu pažnju trebalo bi obratiti kombinovanim infekcijama HIV-a i neke druge bolesti. Podaci pokazuju da je čak 24 posto inficiranih HIV-om u BiH imalo i tuberkulozu, ističe Čardaklija:
“Ja više mislim da oni misle da znaju o AIDS-u i o spolno prenosivim infekcijama i da ovo što mi radimo, ta edukacija, da je to jedna korisna informacija zato što mnogima damo neke informacije za koje nikada nisu čuli i onda se malo više osvijeste o svom neznanju i onda pokušaju malo više da saznaju.“
„Kada govorimo inače o predrasudama u našem društvu, onda vidimo da smo jako konzervativni, da imamo jako puno predrasuda, pa isto tako i prema osobama koje žive sa HIV-om. Mogu samo da kažem da se HIV ne prenosi druženjem ili bilo kojim socijalnim kontaktom, tako da nemamo apsolutno nikakvog razloga da imamo bilo kakve predrasude prema osobama koje žive sa HIV-om.“
Koliko se uopšte zna o ovom oboljenju, pitali smo mlade Sarajlije:
„Edukacija definitivno i smanjenje diskriminacije. To je pod broj jedan najveći problem. Postoji ta engleska izreka koja kod nas glasi otprilike: HIV ne diskriminiše, ljudi diskriminišu. Mislim da bi to trebalo pod broj jedan promijeniti.“
U Crnoj Gori sa AIDS-om živi 86 osoba
Od 1989. godine kada je registrovan prvi slučaj, od side je u Crnoj Gori umrlo 29 osoba, među njima i mladić čija majka je pristala da za naš program govori o borbi sa opakom bolešću.
U Crnoj Gori danas sa AIDS-om živi 86 osoba kojih se kroz brojke sjetimo samo 1. decembra. Za one koji su izgubili najbliže od AIDS-a, sjećanje je dugo kao život, kaže nam majka jednog mladića koji je prije par godina preminuo od te bolesti:
"Ne samo pred 1. decembar, svakog dana je to u meni prisutno. Sve što je bilo, kako je bilo. Ja sam njemu pravila društvo uglavnom, posljednjih godinu dana smo tako živjeli. Imao je djevojku i trabalo je da se ženi, ali sve je to bolest pobrkala."
Iako u Crnoj Gori ne postoji zvanična diskriminacija oboljelih od AIDS-a, postoji ona potmula, prećutna. Još uvijek je ovdje bolest tabu, čak i sramota, a kada takvom primitivnom odnosu prema bolesti dodamo neznanje i strah, eto ključa za ponašanja većine prema oboljelima od AIDS-a. Pitamo našu sagovornicu kako je reagovala okolilna na bolest njenog sina:
"Nije dolazio niko. Jeste poneko, ali njegov najbolji prijatelj nikada nije došao. Ni kada je umro. I bilo je teško, ali borila sam se. I on i ja smo se borili. Ja sam mu bila najbolji drug u to vrijeme. Kada sam išla na ulicu ništa ja nijesam razmišljala o tome kako me ljudi gledaju. Neki su me izbjegavali, čak i jedan ljekar, to sam primijetila, nije važno koji je. Kada je bilo najteže u jednom momentu, kada je moj sin pao u komu tri dana, jer je popio mnogo ljekova, moja prva komšinica se jedina nije ustručavala da dođe, pošto je bio u besvjesnom stanju da pomogne sestrama, i onda smo pošli za Podgoricu. Bilo je teško. Ja sam bila u bolnici u Podgorici s njim. Nije to dugo trajalo. Najteže mi je bilo što sam bila pored njega, a nijesam vidjela kada je umro."
Naša sagovornica, majka preminulog od AIDS-a, kaže da je kao terapija podrška familije i okoline jednako važna, te da se treba izboriti sa predrasudama o AIDS-u:
"Ničega se nijesam plašila, a to je i dokazano. Nije ništa odvajano. Ni beštek za jelo, ni tanjiri. Ništa to nije bilo odvojeno, ali se znalo što se može, a što ne. Meni je važno bilo da on bude raspoložen, i da bude koliko može biti zdrav."
Skupi ljekovi, od kojih neke treba nabavljati u inostranstvu, dodatna su muka mnogih oboljelih od AIDS-a. Samo za terapiju 80 tak oboljelih u Crnoj Gori potrebno je godišnje oko 120.000 EUR.
RSE: Kako je teklo liječenje, da li je bilo teško doći do ljekova?
Majka: Jeste, bilo je teško. Mene su čak i neki ljudi pomogli po preduzećima, jer su to bili jako skupi ljekovi, onda čest odlazak na kliniku u Beograd.
Za liječenje ja najvažnije rano otkriti nosioca virusa:
"Važno je ustanoviti koji je stadijum, i to na vrijeme. On je pokušao, ali je bilo kasno. Oboljeli su drugi organi, a on to nije znao zadugo, nego saznao slučajno."
