Pod motom "Vukovar je lijepa naša, Vukovar je Hrvatska" u Vukovaru je obilježena 17. godišnjica stradanja tog hrvatskog grada-heroja. Uz više od 30 tisuća ljudi iz cijele Hrvatske, u koloni sjećanja, gradskim ulicama do Memorijalnog groblja, bio je i cijeli državni vrh.
"Mjesto je Bogdanovci-Marinci. Nestao je 1991. godine u 11. mjesecu i molim ko god zna za njega neka mi se javi. Teški su nam dani."
"Teških 17 godina. Ivica Lovrić."
I danas, 17 godina od stravičnog tromjesečnog razaranja i stradanja Vukovara, najteže je onima koji još uvijek ne znaju sudbinu svojih najbližih. Na hrvatskom popisu zatočenih i nestalih u Domovinskom ratu s vukovarskog je područja još 350 osoba. Prema podacima Vukovarske opće bolnice, u tom su gradu u srpskim napadima 1991. godine poginule 1.624 osobe, ranjeno više od 1.200 ljudi, a u logore odvedeno 7.000 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila.
Jedan od legendarnih vukovarskih branitelja, Predrag Matić - Fred, u izjavi Radiju 101 o prva tri dana nakon tromjesečnog hrvatskog otpora:
"U ta tri dana okupacije Vukovara i neposredno nakon okupacije poginulo je tri puta više ljudi nego u samom vremenu bitke. To onda dovoljno govori koje su strahote ovdje proživljene."
U koloni sjećanja kroz ulice Vukovara među tisućama ljudi iz cijele Hrvatske bili su danas hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, predsjednik Sabora Luka Bebić i premijer Ivo Sanader:
"Vukovar je braneći sebe, branio Hrvatsku, ali je i uspostavio temelje za jednu slobodnu Hrvatsku, koju se više nitko neće usuditi napasti niti razarati. Nikada se više neće dogoditi da neka strana vojna čizma dođe u Hrvatsku i da ruši hrvatske gradove kao što su Vukovar, Dubrovnik i ostali."
Predstavnici srpske zajednice u Vukovaru ni ove godine nisu prisustvovali službenoj komemoraciji. Kažu kako im je prije nekoliko godina rečeno da je "još rano" a ove godine ih, prema riječima dožupana Jovana Ajdukovića, "nitko nije ni kontaktirao":
"Da nam je bilo tko išta rekao, vjerujem da bi mi ove godine uzeli učešće, ali niko nam ništa nije rekao. Žrtva je žrtva i nju ne treba legitimirati prema nacionalnosti, nego prema tragediji koja se desila ljudima na ovom prostoru."
Sedamnaest godina je puno, ali vukovarske su rane, ističu Hrvati, još duboke. Jedan od zapovjednika tromjesečne opsade Mitnice Filip Karaula kaže tenkovi su dolazili iz Beograda:
"Pokušavamo živjeti nekako s tim i pored toga, ali ne zaboraviti. Pokušavamo živjeti nekakav normalan život."
Od 23.000 protjeranih, u Vukovar se do danas vratilo oko 13 tisuća Vukovaraca, a ni za njih nema posla, ističe predsjednik Zajednice povratnika Vukovarsko-srijemske Županije, Dragutin Glasnović, koji, unatoč svemu, misli da Vukovar nije više nacionalno toliko podijeljen grad:
"Danas mnogi Srbi i Hrvati zajedno rade - i u radnim organizacijama i u državnim i javnim službama. Svako u svom taboru priča drugačije, a kada se negdje pojave i Srbi i Hrvati zajedno, onda svi pomalo pokazuju neku želju za suživotom."
I predsjednik države, Stjepan Mesić, misli da se Vukovar u svakom pogledu oporavlja:
"Svaku godinu se vidi da Vukovar dobiva stari sjaj. Ali svakako njegovo gospodarstvo nije do kraja pokrenuto. I u državnim mjerama mora se pomoći da Vukovar bude grad proizvodnje, grad izvoza."
Za same Vukovarce, sve je to presporo i imaju osjećaj da će ih već sutra opet svi zaboraviti:
"Znate li da su od osamdesetih godina u Vukovaru asfaltirane dvije-tri ceste i to ove godine."
"Kao mi smo heroji, mi smo sve i svašta, ali Vukovar je grad praznih džepova za većinu ljudi u ovom gradu."
"Sjete nas se samo na taj dan."
Utisak posmatrača je da u Srbiji i dalje postoji nezainteresovanost za ono što se dešavalo u Vukovaru.
Ulaskom u Vukovar pripadnici nekadašnje JNA pozvali su na predaju ili borbu do potpunog uništenja:
"Građani, vi koji niste nedeljama videli sunce, mi znamo da vi želite da se predate i da vam je to jedini spas."
A kakav je spas za neke od njih bila predaja. Tog 18. novembra u Vukovaru je bila novinarka iz Beograda Svetlana Lukić:
"Grad je već bio potpuno zdrobljen i srušen. Ljudi su posle tri meseca u polusvesnom stanju izlazili iz podruma svojih kuća, a ispred su ih čekali dobrovoljci pre svega Srpske radikalne stranke koji su pokušavali, kako su to govorili, da se dokopaju i poslednjeg zenge pre nego što ih vojska preuzme - tih nekoliko sati je bilo zastrašujuće gledati taj lov na ljude. Dok je vojska na neki način pokušavala da evakuiše te ljude, već se čula rafalna paljba – neki su već bili streljani. Ljudi su bili deljeni na Srbe i Hrvate, a u jednom momentu su se pojavili i kamioni koji su odvodili te ljude u nepoznatom pravcu. Čula se vriska po celom gradu, atmosfera je bila potpuno kataklizmična, a Šljivančanin, sa titovkom na glavi, se hvalio da je grad oslobođen."
Svetlana Lukić je kao novinarka videla i ostale delove bivše Jugoslavije gde su se vodile borbe, ali kaže nam da nijedan grad nije bio tako razoren kao Vukovar. Tenkove koji su iz Beograda išli na Vukovar, nasuprot onima koji su sa zebnjom gledali početak balkanskog ratnog užasa, drugi su ispraćali bacanjem cveća. Danas, nakon 17 godina u Srbiji postoji ogromna nezainteresovanost za ovaj događaj, primećuje Lukićeva, za šta vidi više razloga:
"Činjenica je da su mnogi građani Srbije direktno učestvovali u operacijama osvajanja i uništavanja tog grada. Država Srbija to takođe ignoriše zbog činjenice da su regularne jedinice JNA, odnosno tada već srpske vojske, razorile taj grad i da je država Srbija tada podnosila i podržavala ono što su radili Arkanovi i Šešeljevi dobrovoljci u samom Vukovaru, odnosno Slavoniji. U krajnjoj liniji tu je i Srpska pravoslavna crkva koja takođe ima razloga da ćuti zbog činjenice da se vladika Filaret, tada samo obični pop zemunske crkve, slikao na tenku – taj čovek je neverovatnom brzinom napredovao u hijerarhiji Srpske pravoslavne crkve i postao vladika."
Za razliku od Haškog tribunala koji je izrekao presude za zločin na Ovčari, gde je stradalo oko 200 stotine civila i vojnika zarobljenih posle pada Vukovara, pred sudom u Beogradu postupak nije okončan ni posle četiri godine. Vrhovni sud ukinuo je 2006. prvostepenu presudu kojom su
osuđeni na maksimalne kazne od po 20 godina osmorica iz grupe od 16 pripadnika Teritorijalne odbrane Vukovara. Očekuje se da ove nedelje tužilac i odbrana započnu iznošenje završnih reči u ponovljenom postupku. I sam portparol tužilaštva za ratne zločine Bruno Vekarić priznaje da trajanje ovog procesa iscrpljuje:
"Slučajevi jesu kompleksni, otvaraju se novi momenti u suđenjima i hapse se novi ljudi, ali to samo pokazuje našu odlučnost da se potpuno obračunamo sa akterima tih događaja u Vukovaru, barem kroz slučaj Ovčara. Ukoliko budemo imali dovoljno dokaza, krenućemo i u druge postupke, a ni ovaj slučaj, kao što je to gospodin Vukčević više puta naglašavao, za nas još uvek nije potpuno zatvoren."
Sedamnaesta godišnjica pada Vukovara poklopila se sa danom kada je Međunarodni sud pravde u Hagu odlučio da je nadležan po tužbi Hrvatske za genocid protiv Srbije, što je Beograd osporavao. Dolazi i u vreme oštrije razmene poruka na liniji službenog Beograda i Zagreba oko toga ko je više kriv za dešavanja u '90-im i ko kome više duguje izvinjenja, što se tumači i kao spuštanje odnosa sa susedima, ali i kao podgrevanje patriotskih osećanja. Istoričar Nikola Samardžić upozorava da bez dobrih odnosa Srbije i Hrvatske nije moguća evropeizacija regiona:
"Beograd je vodio aktivnu politiku kvarenja odnosa sa Zagrebom, Jeremić i Tadić nisu pomenuli da je tragedija Republike Srpske Krajine bila rezultat odbijanja plana Z4, odnosno ishoda dogovora Miloševića i Tuđmana o podeli Bosne. Milošević je tada žrtvovao Republiku Srpsku Krajinu kako bi potpisao mir u Dejtonu - u drugoj polovini devedesetih pa sve do izbijanja rata na Kosovu za zapad je bio činilac mira i stabilnosti na zapadnom Balkanu."
