Priznanje Kosova - za i protiv

Ser Ajvor Roberts, bio je najjači igrač u timu koji je na ovom panelu zastupao mišljenje da je priznanje Kosova bilo greška. On je trenutno čelna ličnost Triniti koledža u Oksfordu, a 1996. i 1997. godine obavljao je dužnost ambasadora Velike Britanije u Beogradu.

Roberts: Bilo je sasvim predvidivo da će ubrzo nakon kolapsa razgovora između Srba i kosovskih Albanaca uslijediti proglašenje nezavisne države. Prošlogodišnji razgovori o budućnosti Kosova, ne samo da su bili osuđeni na neuspjeh, već su bili dizajnirani da ne uspiju. Amerikanci i Britanci su unaprijed odredili ishod. Amerikanci nisu nikoga ostavili u sumnji oko svog stava. Prije nego što su ti razgovori i počeli, kosovskoj strani je stavljeno do znanja da imaju američku podršku i podršku većine članica Evropske unije. Prilikom svoje posjete Albaniji, u junu prošle godine, američki predsjednik je razdraganoj masi ljudi u Tirani saopštio da Kosovo treba da bude nezavisno. Stvarajući atmosferu u kojoj kosovski Albanci nisu morali da prave kompromise na putu do nezavisnosti, Amerikanci su potkopali pregovarački proces i prije nego što je on počeo.Ta Bušova izjava podsjeća na jedan De Golov ispad prije 40 godina, kada je u sred Kanade uzviknuo "Živio Kvebek", s tom razlikom što mu je tada stavljeno do znanja da nije dobrodošao s takvim pokličima. Buš je pak naišao samo na toplo odobravanje nakon njegove izjave da Kosovo mora biti nezavisno. Može se reći da je taj Bušov nastup bio u pravcu destabilizacije regije (iako je za nju govorio da je želi stabilizirati) zbog toga što najveća zemlja u regiji, od koje zavisi stabilnost, s tom odlukom gubi 18 posto svoje teritorije.

Činjenica da je posljednjih devet godina Kosovo faktički protektorat UN-a, ne proizvodi sama po sebi slučaj koji se može smatrati izuzetkom, kao što to ističu oni koji odbijaju da priznaju Kosovo. Španija, Rumunija, Kipar - sve te tri zemlje strahuju upravo od presedana, uprkos tome što Britanija i SAD tvrde da presedan ne postoji. Evo šta je realnost - za Britaniju i SAD, problem Kosova je predugo prisutan i željeli su ga što prije skinuti s dnevnog reda, po cijenu da se saviju međunarodne norme i uz uvjerenje da će Srbi to prihvatiti uz malo buke i s jednom zaslađenom ponudom za brži pristup Evropskoj uniji. Taj stav nije bez logike, ali počiva na pogrešnom čitanju srpskog nacionalnog bića - Serbian personality - kako je to rekao gospodin Roberts. Još je Čerčil rekao da Balkan ima više istorije nego što može svariti.

Slažem se da je Kosovo trebalo dobiti nezavisnost, ali ne u sadašnjim granicama. Jedna od opcija u pregovorima oko

Kosova bila je isključena jer je bez razloga rečeno da se Kosovo ne može podijeliti. Teško je shvatiti rezonovanje iza tog stava, kada smo već vidjeli podjelu bivše Jugoslavije i kada nezavisnost Kosova faktički znači podjelu Srbije. Argument koji se može čuti je vezan za Bosnu i odbijanje ideje podjele u toj državi, mada je u ranijoj fazi, i s ciljem da se zaustavi rat, bila prihvaćena neka vrsta podjele Bosne. Istovremeno, kosovskim Albancima je jasno rečeno da se ne mogu ujediniti sa Albanijom, što je teško braniti, jer ako dvije nezavisne države žele formirati jednu državu, šta bi u tome moglo da ih spriječi? Neovisno o aspiracijama međunarodne zajednice, ideja multietničkog društva propala je i u Bosni i na Kosovu. Odbijanje da se to prihvati uzrok je nekoherentne politike Zapada, podržavanje centralizacije i slabljenje srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini za račun centralne vlasti, dok se na Kosovu išlo drugim pravcem, podržavanja secesije.

Mislim da je potrebna podjela Kosova, što nije lagana solucija, ali svakako nije ni najlošija od svih preostalih opcija, svakako je lakša od prihvatanja deklaracije o nezavisnosti. Ovo nije samo moje mišljenje. Albanski dnevnik, čiji je urednik takođe učesnik ovog panela, objavio je da UN posrednik predlaže administrativno razdvajanje sjevernog dijela Kosova. To ne mora biti trajno rješenje, i tokom vremena i u perspektivi članstva u Evropskoj uniji. Dvije zajednice mogu pronaći zajednički jezik.

Ischinger: Nismo pogriješili što smo priznali Kosovo

Wolfgang Ischinger, bivši njemački ambasador u Londonu i Washingtonu, bio je šef njemačke delegacije u toku daytonskih pregovora o Bosni i predstavnik Evropske unije u okviru Trojke tokom pregovora o Kosovu.

Ischinger: Da li smo pogriješili što smo priznali Kosovo? Ne! Ne slažem se sa gospodinom Robertsom i tvrdim da smo bili u pravu što smo priznali Kosovo. Nemam ni tračak sumnje da to nije trebalo uraditi. Bili smo u pravu jer je to bila najbolja odluka za napaćene ljude na Kosovu, Albance i Srbe. Bili smo u pravu jer su sve druge opcije bile iscrpljene. Bili smo u pravu jer je to bio jedini način i za kosovske Srbe i za kosovske Albance da krenu ka nekoj stabilnijoj soluciji - Kosovo do nezavisnosti. Moje je mišljenje da je Srbija izgubila Kosovo prije devet godina, tačnije 1999. godine, da je to bila posljedica nevjerovatno brutalnih i represivnih akcija režima Slobodana Miloševića. Bio sam na terenu i lično sam se uvjerio u to. Ne treba zaboraviti da do NATO intervencije dolazi s ciljem da se zaustave zločini i da se sačuvaju ljudski životi. Nije sadašnja srpska Vlada izgubila Kosovo. Po mom mišljenju ta Vlada zaslužuje pohvale za mnoge hrabre odluke koje je donijela ove godine. Milošević je izgubio Kosovo. Nakon osam godina UN uprave na Kosovu, nakon što kroz tih osam godina nije bilo nikakvog prisustva ni srpske Vlade ni srpske policije na Kosovu i nakon svega što se dogodilo 1999. godine i ranije, da li je uopšte moguće zamisliti da je međunarodna zajednica mogla vratiti Kosovo pod srpsku upravu. Ja ne mogu zamisliti nemoralniju odluku. Da, možda je to moguće braniti na osnovu nekih pravnih normi, ali to apsolutno nije moguće braniti ni sa jednog moralnog i političkog stajališta i svaka druga odluka vodila bi novoj dubokoj krizi, ako ne i novim sukobima.

Argumenti Sera Ajvora su bazirani na prošlosti i to prošlosti u kojoj nema Evropske unije. Ja svoje argumente zasnivam na budućnosti Srbije i Kosova u Evropskoj uniji. Moguće je nezavisnost interpretirati kao oslobađanje Kosova od Srbije, što je tačno, ali istovremeno imamo i oslobađanje Srbije od Kosova. Više puta sam čuo od svojih sagovornika u Srbiji da se Srbija može osloboditi nazadnog, rigidnog i prošlosti okrenutog nacionalizma samo ako se oslobodi Kosova. Po mom mišljenju, upravo se to događa. Pod vodstvom predsjednika Tadića, Srbija dobija političke poene. Karadžić je u Hagu, Srbija ubrzanim koracima ide prema članstvu u Evropskoj uniji, nema problema sa bilo kojom etničkom grupom i mislim da sve ide u dobrom pravcu. Uvjeren sam da sa progresivnim političarima i u Beogradu i u Prištini, i Srbija i Kosovo mogu uskoro biti na putu razvoja, priključivanja Evropskoj uniji, što će imati pozitivne efekte u cijeloj regiji. Moguće je očekivati da će u budućnosti razriješiti i svoje razlike vezane za status Kosova, kao što su dvije Njemačke tek u devedesetim dobile šansu da riješe njemačko pitanje - bez sukoba, bez ijednog ispaljenog metka.

Dame i gospodo, zato smo bili u pravu što smo priznali Kosovo. To je najbolji put naprijed.

Glenny: Proces koji je vodio do proglašenja je bio nekorektan

Misha Glenny je bivši novinar BBC-ja i autor dvije knjige o Balkanu. Iako je formacijski u ovom panelu Gleni bio dio tima koji je kritikovao Zapad zbog priznanja Kosova, ni on ne dovodi u pitanje pravo Kosova na nezavisnost.

Glenny: Ja sam u malo čudnoj situaciji - iako sam u ovoj diskusiji na strani onih koji vjeruju da nije trebalo priznati Kosovo - želim sve najbolje Republici Kosovo, želim da napreduje i da građani Kosova, ako ne oni, onda njihova djeca, žive u stabilnijem i boljem ambijentu u odnosu na njihove pretke. Politički, nadam se da će Kosovo uskoro biti na putu punog članstva u Evropskoj uniji. Želim reći i to da kada je počeo proces rješavanja statusa, građani Kosova imali su snažan moralni i politički argument za nezavisnost. Ovdje trebamo naglasiti i političku realnost - članice Evropske unije, koje su priznale nezavisno Kosovo, neće promijeniti svoju odluku. Te iste zemlje su saveznici Srbije i Srbija mora da sarađuje s tim zemljama, čak iako to boli. I nakon svega želim reći da je proces koji je vodio do proglašenja nezavisnosti Kosova bio nekorektan i da je stvorio više problema za Evropsku uniju nego što ih je riješio. Najvažnije u tim pregovorima bilo je pronaći ključ za srpsko pristajanje na nezavisnost Kosova. Smatram da su napori da se to uradi izostali, izuzev možda upravo u onome što je moj oponent u ovoj diskusiji, Wolfgang Išinger, postigao tokom tri mjeseca, kada je predvodio Trojku, jer je tada urađeno više nego što je urađeno za prethodne tri i po godine.

Mitrovica predstavlja jasnu opasnost regionalnoj stabilnosti. U našoj brzini da priznamo nezavisnost, ovaj problem je gurnut pod tepih. Priznato je pravo Prištine da upravlja tim dijelom Kosova, ali nema načina da se to realizuje na terenu. Svi oni koji su bili angažovani u procesu pregovora oko Kosova, znali su da Priština dugi niz godina neće moći na efektivan način upravljati na sjeveru. Zato je pitanje da li je podjela bila opcija i da li je to uopšte razmatrano kao način na koji bi Srbija prihvatila nezavisnost. Šta sada imamo kao rezultat? Srbiju koja je neprijateljski raspoložena prema ishodu i faktičku podjelu Kosova. Još nešto, Evropa je tu pokazala da ne može djelovati ujedinjeno i u svom vlastitom interesu, uprkos činjenici da Evropa ima interes, i politički i finansijski, da pacificira Balkan. Ipak je dopustila Rusiji i Americi da vode igru i da stvari dovedu skoro do tačke ključanja.

Američki predsjednik uoči pregovora o Kosovu najavljuje da će Amerika priznati svaki ishod pregovaračkog procesa i omogućava Prištini da ne pravi kompromise. Istovremeno, Rusija obećava Beogradu da će u Savjetu bezbijednosti Ujedinjenih nacija blokirati svaki pokušaj priznavanja nezavisnosti Kosova i time srpskoj strani omogućava da ne traži kompromis.

Kome je na kraju ispostavljen račun za cijeli taj scenarij? Evropskoj uniji!

Mi trebamo Srbiju u Evropskoj uniji. Naša strategija u pregovorima oko Kosova je većim dijelom alijenirala Srbiju od evropskih procesa. Zahvaljujući predsjedniku Borisu Tadiću i proevropski orijentisanim političarima, savladan je srpski nacionalizam, pokrenut proglašenjem kosovske nezavisnosti.

Kada je riječ o srpskoj odgovornosti za haos na Balkanu u ranim devedesetim, posebno na Kosovu 1999. godine, niko ne poriče tvrdnju Ishingera da je dominantna odgovornost Srbije, ali ne smijemo zaboraviti da je to bila politika diktatura koji nije imao legitimitet demokratski izabranog lidera, koji se i sa domaćim oponentima obračunavao koristeći prijetnje, ucjene, pritvor i ubistva. Demokratska Srbija ulaže velike napore da podigne svoje standarde i da zemlju dovede do evropske razine, a politika mrkve i štapa prema Srbiji može doživjeti poraz. Priznanje Kosova nije odluka koja može biti promijenjena, ali zadnji je čas da se Beogradu baci koja mrkva.

Ashdown: Nezavisnost je bila jedini mogući put

Paddy Ashdown, britanski političar koji je od 2002. do 2006. godine bio visoki predstavnik Evropske unije u Sarajevu. Tokom rata u Bosni i Hercegovini upamćen je po tome što je zagovarao odlučnu akciju međunarodne zajednice, koja je izostala tokom tri i pol godine.

Ashdown: Moj argument ne počiva na pravnim normama, na priči o presedanu, već na onome što je bio pritisak same realnosti o kojoj je govorio i Wolfgang Ishinger - nije bilo drugog puta, izuzev puta u nezavisnost Kosova. Svi drugi putevi vodili su nas u prošlost, ne u budućnost. Ali mi treba da se bavimo i pravnim pitanjima, koja će dominirati u raspravi o Kosovu. Postavlja se pitanje da li je ispravno nacrtati granice nove države unutar granica postojeće države, sa silom kao jednim elementom tog koraka. To nije uredu. Mi u Evropi smo naučili tu lekciju nakon što smo hiljadu godina ubijali jedni druge zbog granica. Onda smo shvatili da prava budućnost leži u načinu organizacije društva, tako da granice nemaju važnost.

Ashdown smatra da se Srbija diskvalifikovala kao upravljač Kosova i da to ima svoju istorijsku cijenu:

Ashdown: To nije ugodno, ali to je cijena koju na kraju moraš da platiš ako si bio loš upravljač, ako si svoju vlast natopio krvlju. Ja sam bio pod srpskom vatrom na Kosovu kada je počeo konflikt, u selu pored Prištine. Albanci su morali da napuštaju svoje domove, a Srbi su bili samo 10 odsto stanovništva Kosova.

Evo šta su, po riječima ovog britanskog diplomate, konsekvence Miloševićeve politike:

Ashdown: Izgubili su Sloveniju, izgubili su Hrvatsku, izgubili su Bosnu i Hercegovinu, izgubili su svoje prijatelje u Crnoj Gori - kao rezultat cijene koju je Srbija platila zbog Miloševićeve politike. Nije u pravu Misha Glenny kada kaže da je to bilo djelo diktatorskog Miloševićevog režima jer je otrov, od onog što je urađeno, još prisutan u načinu kako ljudi djeluju, razmišljaju i osjećaju. Da li je bilo dobro dati Rusiji presedan koji ona može iskoristiti u Abhaziji i Osetiji? Naravno da nije. Ali tvrdnja da je to ista situacija je netačna. Isto tako je neprihvatljiv argument da Baskija može koristiti isti argument kao Kosovo. Ne, ne može jer Španija se nije nasilnim akcijama protiv stanovništva Baskije diskvalifikovala kao upravljač. Nije bilo osam godina međunarodnih pregovora i pokušaja da se nađe rješenje. Ne mogu se uspostaviti paralele.

Evo šta je osnovna činjenica: povremeno se događa da jedan narod tako loše upravlja dijelom svoje populacije, koja je većina u tom dijelu, ali manjina u ukupnoj populaciji, da gubi moralno i političko pravo da i dalje upravlja tim dijelom. Plaća se istorijska cijena jer se gubi praktično i moralno pravo na upravljanje. Vi možda mislite da govorim o Kosovu. Ne, govorim o Irskoj. Mi smo morali da platimo cijenu. Imamo dvije stotine godina lošeg upravljanja zemlje koja je moja domovina. Kreirano je takvo neprijateljstvo da je bilo nemoguće, ne samo sa moralnog stanovišta nastaviti britansku upravu, nego je to bilo i praktično nemoguće. A sličnu situaciju imali smo na Kosovu, gdje su decenijama kršena ljudska prava kosovskih Albanaca, sve do krvavog pokušaja da se tenkovima i teškim oružjem ljudi istjeraju iz njihovih kuća. Može li neko zamisliti da je 1999. godine međunarodna zajednica sklopila ruke i rekla: "Beograde, nastavi svoju upravu na Kosovu". Moralo je svima biti jasno da je to poslije 1999. godine nemoguće i da Beograd ne može više nikada upravljati Kosovom. Opasnost ne dolazi od priznavanja Kosova, već od toga što smo kasno priznali Kosovo. Da smo 1999. godine jasno rekli: "Beograd više ne može upravljati Kosovom", imali bi smo drugu dinamiku i Kosovo bi bilo više osposobljeno da djeluje kao država i da osigura ljudska prava svim svojim građanima.

Pretvarati se da Beograd, nakon svega što se tamo dogodilo, može i dalje upravljati Kosovom, gdje Srbi čine deset posto stanovništva, znači živjeti u poricanju realnosti.

Za razliku od Ser Ajvori Robertsa, Ashdown smatra da Evropa mora biti istrajna u podržavanju multietničkih prostora na Balkanu:

Ashdown: Ne znam kako neko može reći da je multietničnost propala stvar u Bosni. Kako to da su se Muslimani ipak vratili u Srebrenicu? Vratili su se u Kozarac, gdje je bio jedan od zloglasnih kampova u toku rata. Naravno da je Bosna manje multietnička u odnosu na to kakva je bila prije rata, ali jako mnogo ljudi se vratilo. Mi moramo ostati privrženi konceptu multietničnosti.

Ako izgubimo bitku za multietničnost, ako pristanemo na monolitna, jednonacionalna društva - Balkan to vodi ravno u konflikt, u krvoproliće i ponovo u rat.

Ja sam protiv podjele Kosova po etničkoj liniji. Sjeverno od Ibra biće Srbi, a južno od Ibra biće Albanci. To nije put u budućnost. Evropa ne smije odustati od odbrane multietničkog prostora. Kosovo je jedan od tih prostora - ne naravno toliko koliko bih ja želio da vidim. Nezavisnost Kosova je jedini put koji vodi u budućnost i Kosovo mora potvrditi svoju državnost. Ne, nismo pogriješili što smo priznali Kosovo.

Županjevac: Sa aktom priznanja nezavisnosti prekršen Ustav Srbije

Suprotno mišljenje zastupao je na panelu u Londonu Dragan Županjevac, otpravnik poslova Srbije u Velikoj Britaniji.

Županjevac: Nemam ni sjenu sumnje da je bilo pogrešno priznati ilegalnu, bespravnu i jednostrano proglašenu nezavisnost provincije Kosovo i Metohija, koja je kolijevka srpske spiritualnosti i državnosti. To je bilo pogrešno jer je to u suprotnosti sa međunarodnim pravom. To je bilo pogrešno jer su odnosi između Beograda i Prištine sada zamrznuti. To je bilo pogrešno jer je sada evropska uloga u regiji dovedena u pitanje. To je bilo pogrešno jer nije donijelo potrebnu stabilnost regiji.

Županjevac navodi norme međunarodnog prava koje su prekršene sa priznanjem Kosova:

Županjevac: Sa tim aktom priznanja nezavisnosti nije samo prekršen Ustav Srbije, koja je punopravni član Ujedinjenih nacija na čelu sa demokratskom i proevropskom Vladom, već je prekršena i povelja Ujedinjenih nacija koja kaže da su sve zemlje ravnopravne. Srbija, očigledno nije tretirana kao ravnopravna. Prekršena je Helsinška konvencija koja kaže da nema promjena granica u Evropi bez saglasnosti država koje su tom promjenom pogođene. I konačno - to je flagrantno kršenje Rezolucije 1244 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.

Bila je greška priznati nezavisnost Kosova jer se na taj način podržava kršenje međunarodnog prava i to je i razlog zašto je samo 51 zemlja, od 192, priznala Kosovo. Znači samo 26,6 posto zemalja članica Ujedinjenih nacija je priznalo Kosovo. Zašto je to tako? To je prirodno i normalno jer zemlje koje nisu priznale Kosovo strahuju da je napravljen presedan koji se sutra može primijeniti i u njihovom slučaju i dovesti u pitanje njihov teritorijalni integritet. I iz tih istih razloga je većina zemalja u Ujedinjenim narodima podržala inicijativu Srbije da se zatraži savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde o proglašenju nezavisnosti Kosova. Srbija je dobila podršku impresivne većine jer je rezultat glasanja bio 77 prema šest. To je više nego ubjedljiv rezultat.

Bivši finski predsjednik, Marti Ahtisari, rekao je da nije bitno da li je Kosovo dobilo priznanje neke male zemlje kao Paragvaj, već da je važno da su najbogatije zemlje svijeta priznale Kosovo. Takva izjava izaziva zabrinutost. S takvom izjavom šalje se poruka da su važni samo glasovi moćnih, a da glasovi malih zemalja, koje čine većinu u Ujedinjenim nacijama, nisu važni.

Županjevac smatra da su sa priznanjem Kosova secesionisti u raznim dijelovima svijeta dobili uputstvo za akciju:

Županjevac: Srbija je suočena sa najvećom žrtvom koja se može dogoditi jednoj državi - priznanje dijela njene teritorije kao nezavisne države. Ali se odlučila da koristi isključivo diplomatska i pravna sredstva u odbrani svog položaja. Srbija je reagovala mirno, odgovorno i želi da ostvari svoje evropske ambicije. Podržavam stav da je bila greška priznati Kosovo.

Suroi: Podjela Kosova je nastavak nesigurnosti

Publicist i izdavač iz Prištine, Veton Suroi.

Suroi: Ja sam jedini ovdje koji živi sa odlukama koje se tiču Kosova, pa je stoga vjerovatno logično da govorim posljednji. Počeću sa jednom ličnom pričom. Moja kćerka je 1994. godine bila u prvom razredu osnovne škole i jedan dan po povratku iz škole na moje pitanje - šta je bilo u školi - rekla je: "Imali smo deset minuta matematiku, nakon toga 15 minuta fizičko, nakon toga deset minuta jezika i 15 minuta fizičko i tako redom, nakon skraćenog svakog predmeta, 15 minuta fizičkog". Pitao sam zašto. Ona mi je objasnila da im je nastavnica rekla da će im tako biti toplije. Otišao sam do škole da vidim šta se događa i vidio sam da je škola podijeljena i da grijanje radi samo u dijelu škole gdje su srpski đaci, a da se albanska djeca griju vježbama. To je bila škola koja je u ranijem periodu bila simbol zajedničkog života, ali kada Milošević dolazi na vlast, pravila se mijenjaju i u svim institucijama dolazi do razdvajanja. Ovo je bio način da objasnim segregaciju koja je vladala na Kosovu. Tokom stotinu godina moja porodica je mijenjala državljanstvo, a da nigdje nije išla. Moj deda je rođen u Otomanskom carstvu, moj otac je rođen u Kraljevini Jugoslaviji, ja sam rođen u Socijalističkoj Jugoslaviji, moja kćerka je išla u školu u Federaciji koja se sastojala od Srbije i Crne Gore. Živjeli smo u stoljeću nesigurnosti. I na kraju tog stoljeća moja kćerka je išla u školu u kojoj se zagrijava fizičkim vježbama. Bilo je jasno da se to mora završiti. I završilo je.

Učestvovao sam u mirovnim pregovorima jer duboko vjerujem u nenasilne metode borbe. Učestvovao sam u razgovorima u Rambujeu, koji su trebali postaviti uslove u kojima će se odlučivati o statusu Kosova. To nisu bili razgovori o samom statusu, već je to bio pokušaj da se uspostavi mirovni proces, da se stvore uslovi da ljudi mogu slobodno odlučivati o svojoj budućnosti. Nažalost, Beograd to nije prihvatio i započeo je kampanju genocida. Zapad može biti ponosan zbog onoga što je učinjeno 1999. godine jer, ne samo da je napravljen istinski pokušaj da se pregovorima dođe do rješenja, već je zaustavljen genocid. Prvi put u XX stoljeću da se tako nešto dogodilo.

Dva su puta ispred nas. Jedan je nastavak nesigurnosti i to je ono što predlaže Ser Ivor kada se zalaže za podjelu. Ako krenemo u pravcu podjele, ne pozivamo samo srpske iredentiste da djeluju, nego i albanske iredentiste. To nije put koji bih želio za sebe, a ni za svoju kćerku. Mislim da moramo krenuti putem integracije.

Paralela: BiH i Kosovo

Ashdown je dodao svoj glas protiv podjele Kosova, ali je isto tako i protiv podjele Bosne i Hercegovine:

Ashdown: Ako se napravi neki mali srpski entitet na sjeveru, šta bi to značilo za Srbe u Gračanici i za sve one koji su južno od Ibra? To se stalno zaboravlja na Kosovu, ali u Bosni neko govori - neka se Republika Srpska odvoji. Ta mjesta još uvijek imaju kvalitet multietničnosti, ne u mjeri kako je to bilo prije rata, ali i dalje su multietnička. Ako se Republika Srpska odvoji, šta će biti sa Muslimanima u Srebrenici ili Kozarcu?

Roberts se ne slaže sa Asdownom i podjelu smatra dobrim privremenim rješenjem:

Roberts: Paddy nije slušao ono što sam rekao jer ono što sam ja imao na umu, to je podjela kao prvi korak na putu ka Evropskoj uniji, kada će granice izgubiti na važnosti i postati mjesto označavanja osobnosti teritorije, a ne točka razdvajanja.

Veton Suroi smatra da se na Kosovu moraju podići standardi u odnosu na prava manjina:

Suroi: Da li mislim da je Kosovo funkcionalno multietničko društvo? Ne, ja to ne mislim, ali idemo u tom pravcu i lično sam bio angažovan u organizacijama koje brinu o pravu manjina

Paralela: Gruzija i Kosovo

Tokom diskusije često je spominjana ruska akcija u Gruziji, koja se dovodi u vezu sa priznanjem Kosova. Evo kako je te argumente komentarisao Ashdown:

Ashdown: Postoji fundamentalna razlika u odnosu na Gruziju. Da li imam razloga da podržavam Sakšvilija u onome što su uradili Gruzijci u Južnoj Osetiji? Apsolutno ne! To je bio nedopustiv čin, vođen nestrpljenjem i glupošću. Da su Rusi ušli u tu teritoriju, uzvratili udarac i povukli se, što se mene tiče, ne bih imao nikakvu primjedbu na rusku intervenciju. Ali ono što znamo i vi i ja, Rusi su tu situaciju iskoristili da uzmu teritorije. Znači - ja ovdje ne branim Sakašvilija, ali postoji bitna razlika između jednog napada koji je trajao dva dana i sistematskog i konstantnog poricanja ljudskih prava u periodu dužem od decenije i eksodusa stanovništva pod prijetnjom smrti.

Pitanje iz publike:

Ako je demokratsko Kosovo moglo da se odvoji od demokratske Srbije, zašto demokratska Republika Srpska ne bi mogla da se odvoji od demokratske Bosne i Hercegovine?

Ashdown: Podsjećam na uslove o kojima sam govorio. Jedan od tih uslova je sistematsko kršenje ljudskih prava manjinske grupe. Da li se to može odnositi na Republiku Srpsku? Apsolutno, ne! Srbi sami upravljaju svojim poslovima unutar Bosne i Hercegovine. Da li se narušavaju njihova ljudska prava? Apsolutne ne! Da li su izloženi nasilju od strane Bošnjaka, kao što je to bio slučaj sa Albancima na Kosovu? Apsolutno ne! I da li neku ulogu u svemu ima međunarodni ugovor? Naravno da ima. Riječ je o Daytonu potpisanom prije nešto više od deset godina. Dakle, u Bosni nemamo elemente koji Kosovo čine izuzetkom.

Priznanje bilo greška Zapada?

Panel koji je počeo sa pitanjem da li je priznanje Kosova bilo greška Zapada, završio je glasanjem publike. Rezultat: 311 ljudi je podržalo stav da je priznanje Kosova bilo greška, 364 glasa su bila protiv - jer priznanje smatraju ispravnom odlukom - a 22 osobe su neodlučne i nakon ovog panela. Dvočasovnu diskusiju o Kosovu možda je najbolje zaključio Ashdown:

Ashdown: Postoje zemlje za koje nema trenutnih rješenja - Irska je to za Britaniju, Kosovo za Balkan i možda je to Afganistan, gdje pravog rješenja nema, ali se mogu stvoriti snošljivi uslovi dok se na sceni ne pojave svi elementi potrebni za pravi mir, a to će se vremenom dogoditi.