Fašizam na mala vrata

Bilo je reči o tome gde su koreni današnjeg fašizma, koliko je poslednji rat na prostoru bivše Jugoslavije doprineo oživljanju fašizma, zašto se oprašta kvislinzima, a negira sve ono što je učinio partizanski pokret, koliko je jak antisemitizam, kao i o tome da li treba zabraniti fašističke organizacije, njihove skupove i internet stranice na kojima se propagiraju nacističke ideje.

Omer Karabeg: Gospodine Čanak, da li su fašističke organizacije, kojih danas ima u Srbiji, marginalna pojava ili je to nešto što predstavlja potencijalnu opasnost?

Nenad Čanak: One predstavljaju realnu opasnost zbog činjenice da su dugi niz godina sa lažnom ličnom kartom služile kao instrument državne represije nad neistomišljenicima. Fašističke i neonacističke organizacije, koje su, nažalost, sve glasnije, uvek bile navezane na nekoga - na režim Slobodana Miloševića delove Srpske pravoslavne crkve ili policiju. To je bilo različito od slučaja do slučaja, ali neko je uvek stajao iza njih.

Damir Kajin: Kad je Hrvatska u pitanju, rekao bid da toga ima znatno manje no što je bilo devedestih godina, ali ga je i danas previše. Te fašiste je stvarala aktuelna politika, jer kada su se nakon Oluje masovno rušile kuće, dvadesetak i nešto tisuća, to nije bilo ništa drugo nego fašizam, kada se prelazilo preko toga što je ubijena, recimo, porodica Zec samo zbog toga što su bili Srbi, to nije bilo ništa drugo nego fašizam, kada se ubijalo u Pakračkoj poljani, Osijeku ili Gospiću to je bio fašizam, kada se uvodila kuna kao moneta to je bilo koketiranje sa fašizmom, kada su se isticale parole “Za dom spremni“ i to je bilo koketiranje sa fašizmom, kao što je koketiranje sa fašizmom bila i ona povijesna Tuđmanova maksima da je NDH bila i težnja hrvatskog naroda.

Ja se pitam što bi se dogodilo u Njemačkoj kada bi, recimo, jedan dio stradiona skandirao “Sieg“, a onaj drugi dio odgovarao “Heil“. Pa, oni bi momentalno bili najureni i utakmica ili koncert bi bili prekinuti. A ovih dana u Zadru se masovno skandiralo “Za dom spremni“, “Ubi, ubi Srbina“, “Hajmo, hajmo ustaše“, i da ne nabrajam dalje. Što bi se dogodilo u Njemačkoj kada bi netko skandirao “Ubi, ubi Židova“ ili Turčina, kao što se u Hrvatskoj normalno skandira “Ubi, ubi Srbina“? Pa, momentalno bi ti ljudi završili u luđačkoj košulji. Što bi se dogodilo kada bi u Njemačkoj ministri odlazili na takve koncerte i utakmice kao što se to čini u Hrvatskoj? Pa, momentalno bi bili smijenjeni.

Omer Karabeg: Gospodine Čanak, gde su koreni današnjeg fašizma u Srbiji? Kako to da se on oživljava nakon 50 godina, nakon Kraljeva, nakon Kragujevca, nakon svih zločina koje su fašisti počinili u Srbiji tokom Drugog svetskog rata?

Nenad Čanak: Vremena koja su, nadam se nepovratno, za nama su inaugurisala vrednosni sistem u kome su u Srbiji udbaši i kafanske pevaljke postali glavno merilo uspeha i kulturni milje koji je jedino prihvatljiv. Srbija, nažalost, još uvek živi u koordinati gde je Dobrica Ćosić intelektualna, a Srpska pravoslavna crkva moralna vertikala. Nemojte zaboraviti da u Srbiji nikad nije bilo zabranjeno biti radikal ili biti antisemita. Deca odrastaju u miljeu u kome u poslednjih 20 godina nisu upoznala ništa drugo osim jezika mržnje kao načina funkcionisanja, surovost kao snagu, a sirovost kao šarm. Nije onda čudno što njima fašistički metod služi da bi došli u žižu javnosti, da bi izazvali što veće skandalizovanje okoline.

Gospodin Kajin je spomenuo Nemačku. Kad sam bio u Nemačkoj čuo sam jednu oporu šalu koja glasi: kako ćete znati da na cesti leži zgažen pas, a ne nacista. Odgovor: ispred psa ima tragova kočenja. Kad sam to ispričao u jednoj ovdašnjoj televizijskoj emisiji, onda su mi rekli: “Pa to je govor mržnje“. A ja sam im odgovorio da pustiti naciste na ulicu u ime demokratije je isto kao pustiti pacove u dečiju sobu u ime ekologije.

Omer Karabeg: Gospodine Kajin, gde su koreni fašizma u Hrvatskoj?

Damir Kajin: Korijen je u onoj Tuđmanovoj maksimi da je NDH bila i težnja hrvatskog naroda. Na temelju te parole 1990. godine se došlo na vlast koja je trajala sve do 2000. godine. Imam dojam da je u godinama nakon pada Tuđmanova režima ustašovanje služilo kao ispusni ventil, to je do pred neko vrijeme čak i vlada tolerirala jer je mislila da te procese može kontrolirati, da ih može usmjeravati. Da sam u pravu najbolje najbolje svjedoči primjer pjevača Marka Perkovića Thompsona. Tko je tom čovjeku menadžer? Čovjek koji je bio šef Policijske akadamije Republike Hrvatske. Ista stvar je i sa nogometom. Tko je predsjednik Nogometnog saveza Hrvatske? Čovjek koji kaže da se radovao pobjedi Hrvatske nad Engleskom upravo zbog Bleiburga jer su tamo Englezi tobože domovinsku vojsku ondašnje Hrvatske izručili Titovim partizanima.

Sve to Hrvatsku diskreditira i kompromitira i plaši izbjegle Srbe koji bi se željeli vratiti na područja koja su nekada nastanjivali. Da li netko pomišlja da bi ti pojedinci mogli izazvati sveopći kaos? Ja osobno ne vjerujem da oni mogu preuzeti vlast, ne vjerujem da mogu pokrenuti rat, ali smo isto tako vjerovali da se rat na ovim prostorima ne može dogoditi ni 1991.godine, a on se ipak dogodio. Jednom riječju, to više nisu tako marginalne skupine.

Nenad Čanak: Meni je strašno to što u Skupštini Srbije sede ljudi, poslanici do juče najsnažnije političke organizacije u Srbiji - Srpske radikalne stranke, koji smatraju ne samo da su Karadžić i Mladić heroji nego da su Republika Srpska Krajina, Republika Srpska i druge, kako oni to zovu, srpske zemlje sada još uvek pod okupacijom, ali da će to proći. Ako je tako u forumima ne može se očekivati da na ulicama bude drugačije.

Damir Kajin: Kako te budale uvjeriti da Hrvatska nikada ne bi bila u sadašnjim granicima da nije bilo Narodnooslobodilačkog rata, da nije bilo Josipa Broza Tita, da partizani nisu integrirali Istru, Rijeku, Zadar i otoke u nacionalni korpus hrvatskog naroda? Kako tim kretenima objasniti da je Narodnooslobodilački pokret svrstao Hrvatsku na stranu pobjednika, da je jedan od temelja za osamostaljenje Republike Hrvatske bio upravo taj antifašizam i Ustav iz 1974. godine? Kako tim izvitoperenim umovima reći da je Pavelić bio marioneta, da je njegov režim započeo genocidom ne samo nad srpskim nego i nad vlastitim narodom, da su u njegovo vrijeme pisani rasni zakoni, da je taj čovjek najveći izdajnik u hrvatskom rodu, da je bacio hipoteku na cijeli narod koje se ne bismo oslobodili da nije bilo Narodnooslobodilačke borbe, antifašističkog pokreta, partizanskih jedinica i Josipa Broza Tita.

Zašto djeca to ne znaju? Zato što im već 18 godina nitko u školi ne govori o holokaustu, o Jasenovcu, kako bi mogli razlikovati tko se borio za dobro, a što je bilo zlo u peridou od 1941. do 1945. i u periodu od 1991. do 1995. godine. U Hrvatskoj je u periodu od 1991. tamo negdje do 2000. godine srušeno oko 3.000 partizanskih spomenika, a borcima Narodnooslobodilačkog rata oduzeta su, što je vjerojatno jedinstven slučaj u Europi, takozvana stečena prava, bilo da se radi o mirovinama ili o nekim zdravstvenim standardima.

Omer Karabeg: Bojim se da je i u Srbiji već dugo vremena na delu marginalizacija svega onoga što je učinio partizanski pokret. S druge strane, rehabilituje se predsednik kvislinške vlade general Nedić, o njemu se priča kao o patrioti.

Nenad Čanak: Nemojte zaboraviti da to sa Milanom Nedićem nije počelo juče nego devedestih godina kada su se po Beogradu pravile pozorišne predstave o Milanu Nediću u kojima je on prikazivan kao heroj koji je, eto, pokušavao da spase Srbe od propasti do koje ne bi došlo da se nismo suprodstavili fašizmu.

Setite se da je za vreme Drugog svetskog rata tadašnji predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti potpisao deklaraciju kojom se osuđuje antifašistički pokret. Sve se to sada zaboravlja zato što je potrebna kozmetika istorije da bi se prikrila sadašnjost. Milan Nedić je, kao i Dimitrije Ljotić, kao i mnogi drugi, bio kolaboracionista i direktni fašistički eksponent. Onaj ko ih pominje u pozitivnom kontekstu morao bi doći pod udar zakona. Nažalost, to u Srbiji ne možete očekivati.

Damir Kajin: O svemu tome treba javno govoriti jer šutnja te pojedince, te kriptofašiste naprosto jača. Ako se oni nečega boje, onda se boje ovakvih emisija i naših poruka. Kada smo počeli govoriti o Thompsonu tamo negdje u sedmom mjesecu, prije svega predsjednik Mesić i Damir Kajin, ispadali smo gotovo smiješni, ali smo uspjeli natjerati publiku, koja na koncerte dolazi sa ustaškim kapama, da počne skidati i sakrivati te kape.

Sada se počelo otvoreno razgovarati o ustaškim parolama na našim stadionima, počinje o tome govoriti i Hrvatska televizija, počeo je o tome govoriti i premijer Sanader, ne samo predsjednik Mesić, počeo je o tome govoriti i predsjednik Nogometnog saveza gospodin Marković. Svi su konačno shvatili da je vrag uzeo šalu, da bi se moglo dogoditi da hrvatska nogometna reprezentacija bude izbačena iz daljnjeg takmičenja, a i da Hrvatska trpi direktnu političku štetu u pregovorima sa Europskom unijom.

Nenad Čanak: Fašisti su najveće štetočine za svaki narod u čijem se krilu počnu ljuljati. Oni svoje dripačke organizacije nazovu nacionalnim imenima i svako ko je protiv njih, taj je protiv cele nacije, što je čista laž. U Srbiji su takozvani najveći patrioti odgovorni za najveća poniženja i sramote koje su Srbi doživeli u istoriji, odgovorni su za istorijski poraz kroz koji je Srbija prošla zatvarajući oči pred zločinima koji su počnjeni u njeno ime i za njen račun u ratovima devedestih godina.

Omer Karabeg: Gospodine Kajin, koliko ima antisemitizma u Hrvatskoj?

Damir Kajin: Ako ga danas još i ima usudio bih se reći da je marginalan u odnosu na neka ponašanja devedesetih godina. Mislim da je židovska zajednica danas u Hrvatskoj, iako malobrojna nakon holokausta kojega je doživjela u periodu od 1941. do 1945. godine, intelektualno izuzetno jaka, snažna i utjecajna da se nitko ne usuđuje nastupati protiv nje.

Istina je da mi do dana današnjeg nismo izgradili sinagogu u Zagrebu, istina je da su neka židovska groblja bila oskrnavljena, ali nitko neće danas na tlu Republike Hrvatske javno ni glasom, niti pismom nastupati protiv Židova. Takvih danas naprosto nema, iako pamtimo i onu Tuđmanovu rečenicu da je sretan što mu žena nije ni Srpkinja, niti Židovka. Međutim, građani su, ipak, daleko ozbiljniji od našeg prvog hrvatskog predsjednika i danas se tim njegovim primjerom nisu spremni rukovoditi.

Omer Karabeg: Gospodine Čanak, ima li atisemitizma u Srbiji?

Nenad Čanak: Ovih dana su na novosadskom keju pored spomenika žrtvama racije iz 1942. godine, u kojoj su mađarski fašisti ubili i bacili pod led više hiljada Srba, Jevreja i Roma, osvanule antisemitske parole, svastike, kukasti krstove i grafiti sa imenom Adolfa Hitlera i fašističkim pozdravom “Heil Hitler“. I sad ja postavljam pitanje - kako je to moguće, i u istoj rečenici odgovaram - moguće je jer niko zbog toga još nije stigao u zatvor.

Podsetiću vas da je časopis Vojislava Šešelja “Velika Srbija“ devedesetih godina objavio “Protokole sionskih mudraca“, apsolutno najstrašniji falisifikat antisemitske sadržine zbog koga su stradali milioni ljudi. I nikom ništa. Zašto? Zato što je on bio oruđe Slobodana Miloševića. E, pa isti ti antisemiti, isti ti fašisti, isti ti dripci ponovo su po ulicama gradova Srbije ako ustrebaju, ne daj Bože, nekoj totalitarnoj opciji u Srbiji.

Omer Karabeg: Gospodine Kajin, kako se Katolička crkva u Hrvatskoj odnosi prema manifestacijama ustaštva i fašizma?

Damir Kajin: U najmanju ruku dvojbeno. U Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji Crkva itekako osluškuje raspoloženje naroda i ne želi se konfrontirati sa dominantnim načinom promišljanja, a ono je isključivo antifašističko. Međutim, u drugim krajevima otvoreno se paktira s recidivima prošlosti, pa tako do dana današnjeg vrh Katoličke crkve nije bio u Jasenovcu, niti, čini se, ima namjeru da se uskoro tamo pokloniti žrtvama jednog od najzloglasnijih logora na tlu Europe u periodu od 1941. do 1945.godine, ali će zato redovno odlaziti put Bleiburga i slati krajnje diskutabilne i nepomirljive poruke umjesto da u duhu ekumenizma vrši svoju funkciju i pokušava pomiriti građane. Jedan od, možda, najeklatantnijih primjera crkvenog postupanja dogodio se kada je dominikanac Lasić sudjelavo u pokopu Dinka Šakića, jednog od posljednjih zapovjednika Jasenovca koji je zbog ratnih zločina osuđen u Hrvatskoj i dobio je maksimalnu kaznu od 20 godina. Šakić je pokopan u ustaškoj uniformi, a sve je to blagoslovio taj dominikanac Lasić koji se dva ili tri dana nakon te sahrane pojavio u mimohodu svog crkvenog reda na jednom nacionalnom blagdanu. To je nešto što kompromitira vjerodostojnost Rimokatoličke crkve, bolje rečeno, naše vodeće prelate koji do dana današnjeg nisu imali građanske hrabrosti da se jasno i nedvosmisleno ograde od takvih pojedinaca.

Omer Karabeg: Gospodine Čanak, kako se Srpska pravoslavna crkva odnosi prema manifestacijama fašizma?

Nenad Čanak: Kad se setimo onih blagosiljanja raznih paravojnih jedinica koje su se posle hvalisale snimcima kako pucaju u potiljak vezanim zarobljenicima, kad se setimo svih onih “heroja“ od Željka Ražnatovića Arkana pa na dalje koji su se zaklinjali Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nošenja mošti po granicama buduće Velike Srbije terajući Srbe u konflikt sa njihovim komšijama sa kojima su decenijama živeli u miru, patetisanja sa Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, kada znamo da se Srpska pravoslavna crkva nikada nije odrekla onih koji su u njeno ime počinili ogromne zločine širom bivše SFRJ, onda Srpska pravoslavna crkva mora ozbiljno da se zamisli ako želi da sačuva barem tragove kredibiliteta. Umesto toga, sada imamo situaciju da Amiflohije Radović bukvalno poziva na državni udar u Crnoj Gori zato što se Crna Gora usudila da prizna Kosovo. Crna Gora je nezavisna država i ima pravo da radi šta hoće, to je njena stvar. I niko nema prava da organizuje divljanje po Crnoj Gori zato što mu se ne sviđa politika te zemlje. A upravo to pod izgovorom verskih sloboda radi Amfilohije Radović.

Omer Karabeg: Da li zakon toleriše fašističke manifestacije?

Damir Kajin: U Hrvatskoj ne, apsolutno ne. Činjenica je, međutim, da niti Državno odvjetništvo, niti suci, niti pravosuđe u cjelini, po tome ne postupaju. Svi to doživljavaju marginalnim. Desava se obrnuto. Ako je netko spreman prijaviti Thompsona zbog veličanja NDH, on može u hrvatskoj policiji ostati bez posla. Na svu sreću, u zadnje vrijeme dolazi do određenih kadrovskih promjena u policiji i ti pojedinci se sada vraćaju na posao.

Nenad Čanak: U Srbiji zakon zabranjuje raspirivanje međunacionalne i međurasne mržnje, ali se on ne primenjuje. Ali, znate šta je meni neverovatno? Pre izvesnog vremena u Beogradu je održan jedan anifašitsički skup protiv najavljenog fašističkog marša kroz Beograd. Na tom skupu nije bilo nijednog državnog funkcionera. Reklo bi se da je antifašizam u Srbiji dat na staranje nekim nevladinim organizacijama, anarhistima, jevrejskoj zajednici - kao da je to pitanje ukusa i hira jedne marginalne grupice ljudi, a ne elementarni postulat načina razmišljanja u Evropi druge polovine 20. i, nadam se, 21. veka.

Omer Karabeg: Gospodine Kajin, po vama, da li treba zabraniti fašističke organizacije i skupove, kao i internet stranice na kojima se propagira fašizam?

Damir Kajin: Za mene tu apsolutno nema dileme. To je jedno civilizacijsko načelo, to je jedan civilizacijski standard i razumljivo je da bismo i mi na isti način trebali postupati. Postavlja se pitanje šta činiti kada na nogometnoj utakmici između Hrvatske i Engleske 20.000 gledatelja skandira “Hajmo, hajmo ustaše“, “Ubi, ubi Srbina“, ili “Za dom spremni“? Kako se s time nositi, kako se tome suprotstaviti? Naravno i represijom, zašto to posve otvoreno ne reći.

Stadioni su pokriveni video nadzorom, pa ako treba, neka se posalje, ne 20.000 prekršajnih, nego kaznenih prijava. Ali primarno je da pokušamo učiniti ono što smo propustili posljednih 18 godina i ove mlade generacije podučiti što je bio holokaust, što je bio Jasenovac, što je bila Stara Gradiška. To je ono od čega bi trebalo poći, a, ako je potrebno, treba i zabranjivati.

Omer Karabeg: Gospodine Čanak, koliko znam vaša Liga socijaldemokrata Vojvodine pokrenula je inicijativu da se zabrane fašističke organizacije. Ima li šanse da prođe vaša incijativa?

Nenad Čanak: Ja verujem da će proći iz jednostavnog razloga što se u Srbiji, ipak, stvari pomiču nabolje. Nedavno se na You Tube-u pojavio video klip koji je pozivao na moje ubistvo i u kome se kaže da će onaj ko mene ubije doživeti slavu Gavrila Principa. Moram reći da se brzo intervenisalo, taj video klip je sklonjen sa interneta, a koliko sam shvatio, ušlo se u trag i počiniocima. Ali, da bi se nešto promenilo mora se napraviti pretres zabluda i promašaja kroz koje su ovi prostori prolazili.

Pazite, Jaša Tomić, čovek koji je bio i antisemita i ubica i završio u duševnoj bolnici, ima spomenik i ulicu u Novom Sadu, a u Vojvodini postoji i mesto koje se zove Jaša Tomić. Gavrilo Princip se smatra za ne znam kakvog heroja, a po današnjim merilima to je bio najobičniji terorista plaćen iz druge države da ubije funkcionera u svojoj državi. Dok se te stvari ne budu pretresle, a mislim da će proteći mnogo vode Dunavom i Savom dok se to ne desi, mislim da ćemo se stalno vrteti u krug, u stalnom ponavljanju istih grešaka.