"Očekujem neku satisfakciju u nekoj odšteti koju ću vjerojatno dobiti jer su mi, ne samo uništili zdravlje, nego su uništili i mene kao čovjeka. Izbacili su me na cestu kao pseto."
"Poslali su me mjesec dana na godišnji odmor i prvi dan kada sam se vratio rekli su mi da sam tehnološki višak i da sam dobio otkaz."
Bivši direktor karlovačke Toplane, Marijan Fudurić, i zaposlenik karlovačkog Zelenila, Duško Zjača, u ovih nekoliko sekundi na Hrvatskoj televiziji podsjetili su na toliko poznate situacije iz devedesetih u Hrvatskoj, kada su mnogi, osobito nacionalno nepoželjni, doživjeli baš takvu sudbinu.
Oni koji su na vrijeme tužiti svoje tvrtke zbog nezakonitih otkaza, najvjerojatnije će i dobiti novčanu satisfakciju, ali neće toga biti puno, procjenjuje Igor Palija iz Srpskog demokratskog foruma, jer većina, osobito otpuštenih Srba, nije u tim olovnim vremenima ni pomišljala na sud:
"Tih godina, 1991. i 1992. niko se time ozbiljno nije bavio. Niste mogli naći ni advokata koji bi vas zastupao na sudu u to vrijeme. Kasnije, kada su se ljudi vraćali, od 1997. godine pa na dalje, tražili su svoja statusna prava, kuće i stanove, te za posao niko ništa nije pitao."
Pravni savjetnik SDF-a, Dragan Milić:
"Kod nas u uredima za besplatnu pravnu pomoć je bilo jako puno tih ljudi koji su govorili da su bili otpušteni, ali u vezi sa tim nisu poduzeli ništa. U odnosu na stvarni broj otpuštenih, vrlo mali broj je poduzeo neke konkretne korake i to iz više razloga. Jedan je što su nakon otpuštanja uglavnom otišli iz Zagreba i našli se na područjima kao što je Krajina, pa su otišli u Srbiju. Znamo za vrlo mali broj postupaka koji se vodi pred sudovima u Republici Hrvatskoj, a konkretno se vežu samo za otpuštanje sa posla na osnovu nacionalnosti."
Nitko, kaže Palija, nema podataka koliko je tako ljudi ostalo bez posla:
"Nemamo dokumenata o tome, nemamo neku statistiku i sve bi to bilo proizvoljno. Ono što imamo, a što možemo dovoditi u nekakvu koleraciju, su podaci OSS-a ili drugih međunarodnih institucija. Oko 23.800 stambenih jedinica su Srbi izgubili izvan područja od posebne državne skrbi, u gradovima. Mnogi od njih su ostali bez posla, mnogi od njih su otišli samovoljno. Teško je znati koji je to procent."
Četrdesetdvogodišnja Brana Šeba iz Daruvara, već tri godine vodi sudski spor s dječjim vrtićom Vladimir Nazor u Daruvaru jer smatra da je otkaz dobila nezakonito, a uvjerena je da kao Srpkinja već 15 godina nigdje ne može ni dobiti stalno zaposlenje:
"Od 1998. godine radila sam samo 2000. godine, kada je pet-šest ljudi bilo na bolovanju tri mjeseca. Tijekom svih tih godina javljate se 20-30 puta na sve natječaje i nikada vas ne predlože, a ispunjavate sve uvjete. Šta onda možete zaključiti?"
Grad Karlovac će u dvije sudske presude za nezakonite otkaze morati isplatiti oko 100.000 eura. Mediji ovih dana pišu i o slučaju Mirjane Cikuše, tajnice u Osnovnoj školi Granešina u Zagrebu, kojoj bi škola morala isplatiti čak milijun i po tisuća kuna naknade za nedoznačene plaće u proteklih 16 godina, što škola neće moći, pa će najvjerojatnije sve završiti na teret svih poreznih obveznika. Hoće li se sa sličnim troškovima suočiti i Daruvar, tek će se vidjeti. Brana Šebo:
"U mom kolektivu, pedagoginja koja je porijeklom Poljakinja, dobila je otkaz Ugovora o radu na pola radnog vremena poslije 25 godina rada. Ona je sada, na Općinskom sudu, dobila drugi puta prvostepenu presudu, a što će biti dalje, to se ne zna."
U Srpskom demokratskom forumu ne vjeruju da će odštete za nezakonite otkaze bitnije uzdrmati hrvatski državni proračun jer većina slučajeva je odavno već u zastari, a mnogi radnici, kaže Palija, nisu ni imali čvrstog pravnog oslonca za pokretanje spora:
"Neki su dobijali direktno otkaz, a neki su bacani na niža radna mjesta. Faktički, ljudi su sami davali otkaze, dovedeni u tu poziciju. Sam pao, sam se ubio - što bi se reklo."
