U godinama nakon Srđanovog ubistva njegov otac Rade Aleksić je priču o svom sinu pričao ne da bi pokazao svoju muku i tugu nego da bi pokazao da treba živeti i kad ti se desi nedaća i pomogao da zavlada blagostanje dobrih ljudi gde će Srđan biti nešto normalno, nešto što je ljudsko i što će biti bedem o koji će se svaka nedaća razbiti. Danas nam Rade Aleksić kaže:
“Čovjek bi nekako trebalo da se oseća usamljen i izgubljen, ali s obzirom da dijelim sada Srđana sa svim dobrim ljudima, maltene ove planete, onda mi je lakše. Jeste da suze dođu, da poteknu, ali ima tu i nečeg lijepoga, da ipak čovjek živi sa dobrim ljudima, da zlo koje smo doživjeli jednim ratom, besomučnim građanskim, ipak, nije ubilo dobrotu.”
A taj besomučni rat odneo je pre 15 godina Trebinjca Srđana Aleksića, juniroskog plivačkog rekordera i amaterskog glumca samo zato što je pokušao da odbrani prijatelja Bošnjaka, Alena Glavovića. Četvorica pripadnika Vojske Republike Srpske su nasrnuli na Aleksića i pretukli ga kundacima. Od zadobijenih povreda prvo je pao u komu, a šest dana kasnije podlegao je povredama. Alen danas živi u Malmeu, u Švedskoj i svake godine obilazi grob svog prijatelja, i priča nam da mu je i dalje teško:
“Meni je stalno to teško. Ja doživljavam to teško i dok god sam živ meni će biti to tako teško. Kad odem u Trebinje to me podsjeća, pogotovo kad počne ta priča o njemu, stalno u meni vrije ta neka tuga ali moram da preživim to.”
Jedan od napadača na dvojicu prijatelja, Bošnjaka i Srbina, poginuo je tokom rata u BiH, dok su ostali osuđeni na dve godine i četiri meseca zatvora. Novi Sad je drugi grad u regionu koji će nakon Sarajeva prolaz u strogom centru grada nazvati, po, za mnoge, jedinom pravom heroju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Alen Glavović kome je Srđan spasao život te 1993. u Trebinju danas primećuje:
“Ja sam želio da u Trebinju dobije, to je bila moja najveća želja. Međutim, eto dobio je u drugim gradovima i to je malo tragično ali bolje i da je dobio gdje je dobio, jel tako.”
I Rade Aleksić kaže da ga pitaju kada će spomenik u Trebinju za Srđana:
“Ja kažem, spomenik Srđanu je najveći kad ga čovjek prihvati u svoje srce i kad želi da i on bude taj koji će pomoći u nevolji i u dobru jedan drugome.”
Srđana je posthumno odlikovao Helšinski odbor za ljudska prava BiH, a Sarajevo i Novi Sad odazvali su se pozivu više od 120 nevladnih organizacija iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine koje su od gradskih vlasti u regionu tražile da jednoj ulici u svojim gradovima daju ime Srđana Aleksića. Novosađani njegovo ime doživljavaju kao simbol za vrednovanje života. Aleksandar Jovanović, predsednik Skupštine Grada Novog Sada:
“Istinskom heroju u ratnom ludilu, u bezumlju.”
Inicijativu je pokrenula grupa nevladinih organizacija, a kolumnista i književnik Boris Dežulović u svojoj kolumni “Tko je bio Srđan Aleksić” primetio je kako se u galami velikih istorijskih parola tiho i neprimetno novinama prošunjala vest iz Novog Sada. A ta vest je, kaže nam Dežulović, mali podsetnik da je u ratnim '90-im bilo ljudi koji su se odupirali tom užasu:
“Vidim kao jedan tračak svjetla u ovom našem ludilu u vremenu kad se ne samo ulice već i cijele nacije nazivaju po nekim velikim povijesnim mitološkim junacima koji su nas doveli ovdje gdje jesmo. Mladić koji se u ratnom užasu u jednom malom mjestu, a znamo da su ratni užasi proporcionalno veći što su sredine manje i da je glava u većoj opasnosti što je torba manja, to je njegov podvig, njegova odluka da se suprostavi naoružanim vojnicima koji su napali njegovog prijatelja samo zato što je imao pogrešna krvna zrnca, je autentično herojsko delo. Herojsko delo u razini Stjepana Filipovića koji pod vješalima diže ruke i viče smrt fasizmu.”
Za samog Dežulovića odgovor na pitanje “tko je bio Srđan Aleksić” je da on nije heroj o kakvima guslaju nacionalni bardovi, ali:
“Treba reći - Srđan Aleksić je bio najveći Srbin 20. stoljeća.”
