Veronika je tekstilni tehničar. Navršila je 52 godine života. Bez posla je ostala prije nekoliko godina i od tada joj svaki dan uglavnom započinje odlaskom do Zvonimirove ulice u središtu Zagreba gdje smo je sreli dok je proučavala oglasnu ploču na Zavodu za zapošljavanje:
"Nema tu ništa. Radila sam TKZ u tvornici koje više nema. Radila sam u Tvornici elektrotehničkih proizvoda - TEP, na centrali. I TEP su rasformirali."
Ona je, kaže, još i sretna jer joj stariji sin i muž rade, a mlađi studira i nije lako:
"Krpi se. Nije lako. Sada idem tražiti za čistačicu ili spremačicu, ali i to je već zauzeto. Obišla sam pola Zagreba. Svuda pričate svoju biografiju. Nosim uvijek sa sobom svoju radnu knjižicu. Sve vam lijepo pogledaju, uzme broj telefona i broj mobitela, kao javit će se, ali ni vrag vas više ne zove. Sa 52 godine nitko vas ne zove."
Ali nada ne prestaje. Od mobitela se ne odvaja čak i kada ide na Sljeme u gljive:
"Niko ne zove. Ja čekam. Mobitel nosam sa sobom. Idem na vrh i nosim ga u košari. Niko da se javi. Gotovo. Više vas ne obavještavaju. Niko ne kaže da su uzeli drugog. Završilo je sve."
Zajedno s blokom, u koji upisuje podatke o mogućem poslu, Veronika drži i liječničke nalaze. Ima u zadnje vrijeme srčanih problema, pa nakon Zavoda, obavezno skoči do liječnika, a boji se da bi od svega mogla i psihički otići:
"Sve je to od stresova. Svako svoga gura. Nemam vezicu. Ali, gdje ću je sada iskopati. Ovi moji su manje-više u penziji. Ne znam što ću. Niti si za penziju, niti za raditi."
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, upozorava i na drugi problem - drugu trećinu nezaposlenih u Hrvatskoj - a to su mladi ljudi ispod 34 godine, čije obrazovanje hrvatsko tržište rada trenutno ne treba, pa se godišnje uvozi i izdaje već blizu 10.000 radnih dozvola stranim radnicima:
"Mi u Hrvatskoj imamo dvostruki problem - s jedne strane uvozimo radnu snagu, a s druge strane nam sustav obrazovanja proizvodi radnike za burzu rada, a ne za tržište rada, što se vidi po mladosti trećine nezaposlenih. Na kraju imamo i problem nepostojećih potrebnih znanja za one ljude koji su stariji od 50 godina, koji su ostali bez posla pri restrukturiranju njihovih tvrtka u nekakvim ranijim razdobljima, a za potrebe suvremenog tržišta rada u Hrvatskoj nemaju potrebna znanja i vještine."
Rukovoditeljica odjela posredovanja u hrvatskom Zavodu za zapošljavanje, Kristina Alerić:
"Nama kronično i kroz dugi niz godina nedostaju zanimanja u graditeljstvu. Naravno da neću reći ništa novo jer je poznato da na hrvatskom tržištu rada nedostaje zidara, tesara, armirača, zavarivača, bravara - sva zanimanja vezana za metalsku industriju i brodogradnju."
Naše sugovornice sa 50+ znaju da je strašno kad su mladi nezaposleni, ali iz njihove perspektive oni su ipak u prednosti - mogu se još prekvalificirati - a one, kažu, nakon osam i više godina na burzi ne znaju čemu bi se više nadale, osim, kako kaže gospođa Mira, kakvoj invalidskoj penziji:
"Osam godina sam ovdje, sa 26 godina staža i 46 starosti. Sa 55 ja bih išla u penziju, ali nemam 30 godina staža. Za invalidsku penziju vam može samo glava faliti. Jedino da doma istučem sve, pa da me daju u ludnicu, ali onda ću tamo prolupati, pa što će mi onda penzija."
