Tokom devedestih za većinu građana bilo je nemoguće koliko i preći sa jedne na drugu zaraćenu stranu. Izgleda da se to odnosilo samo na one koji su od rata dobili isključivo bol i patnju. Onima drugima koji su u takvim uslovima stvarali biznis, poslovali nisu zaustavljani, ocenjuje za naš program savetnik srpskog ministra policije, advokat Toma Fila:
“Kad je bilo trgovine oružja. Mi smo utvrdili da je najveći deo oružja koji je koristio OVK na Kosovu i iz koga je pucano na nas - kupljeno od Srba.”
Region se do danas nije oporavio od ovakvog stanja, uveren je direktor instituta za blisko-istočne i balkanske studije Zijad Bećirović:
“Ključni problem Balkana je u tome što su političke elite bile povezane sa kriminalnim strukturama prilikom stvaranja novonastalih država. Ta veza je na neki način neraskidiva.”
Ubistvo Ive Pukanića, koje je samo nastavak brutalnih likvidacija u Zagrebu, trglo je i hrvatsku javnost ušuškanu u uverenju da će ostati izvan obračuna u kojima se niko ne štedi:
“Ne treba uvoditi izvanredno stanje u Hrvatskoj…”, ovim rečima premijer Ivo Sanadar pokušao je da umiri građane Hrvatske, ali i one koji strahuju da se nasilje lako može preliti i na okruženje.
“Naše ocene kažu da je sledeća destinacija Crna Gora”, rekao nam je Zijad Bećirović.
Beogradski novinar Miloš Vasić, autor knjige o ubistvu premijera Zorana Đinđića (žrtve ogranizovanog kriminala), ipak veruje da su poslednja ubistva u Hrvatskoj lokalnog karaktera:
“Ako ima nekih uglova koji se tiču regiona, to se odnosi na njihove uobičajene zajedničke aranžmane na temu prometa heriona i kokaina, pre svega.”
Sumnje nema, nekoliko primera pokazuje da Hrvatska zapravo ni jednog trenutka pre poslednjih ubistava nije niti izvan, niti zaštićena od posledica zastrašujuće storije, pune krvi i nasilja, o kriminalnim kratanjima na Balkanu. Podsećamo na nekoliko primera:
Milorad Ulemek Legija, nekadašnji paramilitarac po zlu upamćen i u Bosni i u Hrvatskoj, (danas iza rešetaka) imao je dva lažna i to hrvatska pasoša koji su glasili na imena – Željko Ivanić i Vlado Vukmanović.
Uprkos Interpolovoj poternici, Dobrosav Gavrić Duki i Milan Đuričić Miki, koji su osuđeni na po 30 godina zatvora zbog ubistva Željka Ražnatovića Arkana, januara 2007. godine uočeni su u Opatiji.
U novembru 2006. u Zadru su uhapšeni Nikola Vein i Tibo Fun za koje se sumnjalo da su planirali podmetanje bombe pod trajekt, sa ciljem da ubiju Vladimira Milosavljevića koji se krio od osvete srpskog kriminalnog “Zemunskog klana”.
Miloš Vasić navodi još jedan primer koji, po njemu, jasno pokazuje koliko je široka mreža uvezanosti članova organizovanog kriminala. On podseća da je u vezu sa otmicom sina generala Zagorca dovođen i srpskoj javnosti poznati Ivo Ico Mateković, koji je dan pre Đinđićevog ubistva došao u Srbiju, gde ga je dočekao Ulemekov major Boško Jović (danas oficir u srpskoj Žandarmeriji):
“Tu imamo posla sa jednom veoma širokm, veoma dobro plasiranom ekipom balkanske organizovane mafije, pa se ispostavilo da su Milorad Ulemek Legija, preko Boška Jovića i ekipe odatle, preko Matekovića, preko izvesnih hrvatskih umetnika tog tipa, sve do Hrvoja Petrača, svi bili povezani onako kako to već treba kada imamo posla sa pošiljkama stotitna i stotina kilograma heroina preko granica i tako dalje.”
Advokat Dušan Mašić, koji je branio bivšeg šefa tajne policije Radeta Markovića (a bio je angažovan i na slučajevima nekih od pripadnika Zemunskog klana), uveren je da se na primeru Milorada Ulemeka Legije ne može dokazati uvezanost kriminalnih grupa:
“Prosto ne verujem. On je bio ratnik, on je bio borac.”
Ipak, Mašić se slaže sa ocenama da države regiona osam godina posle poslednjeg rata nisu u stanju dovoljno da pariraju organizovanom kriminalu:
“Ne postoji sumnja da su kriminalci mnogo bolje ogranizovani nego same države. To je moje iskustvo od 26 godina rada u advokaturi, a pre toga rada u policiji. Uvek je mafija ovih prostora bila dobro povezana čak i sa mafijom Bugarske, mafijom Albanije…”
Zbog delovanja organizovanog kriminala letele su i poznate i manje poznate glave, ubijani su novinari, biznismeni, političari, a nedavni primer ubistva 26 godina stare Ivane Hodak dokazuje da nisu pošteđeni ni potpuno nevini. Toma Fila:
“Ako se ne saseku putevi, ne kontrolišu granice, ne kontrolišu narko dileri, ako se ne kontrolišu automobilski dileri, dileri oružjem, pa krijumčarenje ljudi, koga god hoćete. Ako sve to između država prolazi kao švajcarski sir, onda je tu problem, a ne u tome da se svi sada čudimo što je ubijen ovaj ili onaj.”
Toma Fila podvlači da rezultati neće biti postignuti ukoliko države regiona kadrovski i tehnički ne ojačaju finansijske policije. Tokovi novca otkrivaju ko su ljudi organizovanog kriminala, a šokantno je saznanje koliko se u regionu koji je iscrpljen nedostatkom primene zakona i viškom politike nekažnjavanja, malo na tome učinilo, kaže Fila:
“Uzmite recimo bilo koji beogradski hotel. Recimo ‘Hajat’ ili ‘Interkontinental’. Pogledajte na spisku koliko ima Srba koji tu stalno stanuju. I onda pitajte – odakle ti pare da plaćaš toliko stan. Drugo vidite čoveka koji je po zanmanju ništa ili je izbeglica, a ima vozni park kao da je Aga Kan. I to kod nas ne budi nikakve reakcije. Tek ako ubiju nekoga ili ga ubiju mi to primetimo. Zato vam kažem, porez, izvori prihoda moraju biti pod kontrolom finansijske policije.”
Najveća zabluda koja živi u regionu je da postojeće političke strukture mogu rešiti problem organizovnog kriminala, uveren je Zijad Bećerović. To je nemoguće, podvlači on:
“Kad su i one duboko upletene sa kriminalnim strukturama. Regionu predstoji borba poput one koju je vodila Italija pre trideset ili četrdeset godina kada je morala da traži stranu pomoć da bi rešila pitanje mafije.”
Vjerni Titovom "bratstvu i jedinstvu"
Bez obzira na 'slučaj Pukanić', stručnjaci upozoravaju da je povezanost kriminalnog miljea u regiji još uvijek puno bolja od povezanosti i suradnje policija na ovim prostorima.
Oprbeni saborski zastupnik i ravnatelj policije u Račanovoj Vladi Ranko Ostojić ilustrira za naš program obrazac tzv. 'kompenzacijskih usluga' među pripadnicima krim miljea u državama bivše Jugoslavije:
«Ako kriminalac iz Beograda napravi pljačku u Zagrebu i sakrije se u Sarajevu vi ste dobili slijedeću situaciju: policija u Beogradu je bila sretna jer joj se makao bar neko vrijeme i ne pravi probleme, u Zagrebu nemaju pojma o tome tko je to sve skupa napravio jer nemaju nikakvih podataka, a u Sarajevu su sretni radi toga što netko kod njih troši novce. Dobiva se takozvani 'trokut', a koristili su prednost neuvezanosti kako obavještajnih, tako i policijskih struktura na tim prostorima.»
Moglo bi se ironično reći kako su najvjerniji Titovom 'bratstvu i jedinstvu' na ovim prostorima ostali upravo – kriminalci.
Predsjednik Udruge «Partnerstvo za društveni razvoj» Munir Podumljak:
„Bilo je bezbroj paradoksalnih situacija. Tvornica duhana Rovinj je, recimo, sve vrijeme Miloševićeve vlasti imala status lokalnog proizvođača u Srbiji. Nisu se plaćala nikakva davanja na njihove proizvode. Što je bilo paradoksalno, obzirom da je ta tvornica dolazila iz neprijateljske države, a takav status nije mogla steći, recimo, nijedna njemačka, britanska ili američka tvrtka. S druge strane, bilo je nekakvih situacija da su ljudi poput Legije unajmljivali nekakve bosanske kriminalce tipa Ramiza Delalića, koji je poslije ubijen, da ubije Legijinog neprijatelja Čumeta u Istanbulu. Dakle, ljudi koji su bili na suprotnim stranama u ratu, koji su bili jedno vrijeme čak i nacionalni heroji u svojim narodima, su jako dobro surađivali kad se radi o njihovim međusobnim interesima.»
Nacionalov novinar Berislav Jelinčić:
«Nije nikakva tajna da su neki bjegunci od pravosuđa boravili u Srbiji i skivali se u Srbiji. Nije tajna da se, primjerice, Ljubiša Buha Čume, jedan od prozivanijih srpskih kriminalaca, jedno vrijeme skrivao u Zagrebu.“
Munir Podumljak:
«Srpsko tužiteljstvo je tvrdilo da je Legija posjedovao legalne hrvatske dokumente, uključujući putovnicu. Pitanje je tko je sve to osigurao i na koji način. Iz takvih primjera vidimo da mafija međusobno surađuje bez problema. Ali ne samo da surađuje mafija između sebe, već surađuje pod pokroviteljstvom države, i to za ostvarivanje tko zna kakvih interesa.“
Ranko Ostojić:
«Sama činjenica da jedan Mogiljević može imati hrvatsko državljanstvo, pa Stanko Subotić-Cane i slično, dakle, kad ministar unutarnjih poslova daje putovnice i državljanstvo nekome, to su bile najbolje usluge u tom vremenu, a to je, na žalost, bila praksa za koju nitko na kraju nije odgovarao.»
I dok policijska suradnja u regiji nikako ili tek napreduje ona kriminalnih skupina, zaključuju naši sugovornici, i dalje je debelo u prednosti. Globusov novinar Gordan Malić:
«One su naprosto dio jedinstvene krijumčarske 'balkanske rute' što je donijelo do velikih bogatstava određenih zločinačkih skupina, a koje su tijekom rata i nakon rata bile podupirane od sustava. Dakle, i u Srbiji i u Hrvatskoj i u BiH jedan dobar dio tih zločinačkih organizacija je bio 'suportiran' od samog sustava. Danas su one nadvladale svoje vlastite sustave. Danas su one postale svoj jedinstveni kriminalni sustav s kojim se nijedna policija ponaosob ne može obračunati, a teško je očekivati suradnju među policijama u ovoj regiji na način na koji surađuju kriminalci. Dakle, ne vidim neku svjetliju perspektivu, osim ako to ne bude jedan od ultimativnih zahtjeva Europske unije pred ulazak u EU, i za Hrvatsku i za Srbiju i BiH.»
