Povratak u istočnu Bosnu

Saradnja: Zoran Matkić i Kadir Plećan

U Sarajevu je potpisano 35 ugovora o sanaciji stambenih jedinica u okviru projekta Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo pod nazivom Povratak u istočnu Bosnu za opštine Rogatica, Pale, Novo Goražde, Prača, Ustikolina i Goražde 2008. godina. Korisnici projekta su povratničke porodice koje sa priznatim statusom raseljenih lica privremeno borave u Kantonu Sarajevo.

Implementator je humanitarna organizacija švajcarski Karitas.

Ljudi sa spiska za sanaciju domova kojim se konačno nasmiješila sreća:

"Zovem se Bajić Adil iz Žepe, selo Vratar. Nema gdje nisam bio. Osam mjesta sam promijenio. Sada sam u Sarajevu. Nemam kuće. Svuda sam bio, ali su me odbijali. Kažu mi da prednost imaju šehidske porodice i kolektivni centri. Nisam se ni bunio. E fala milom Bogu kada sam dočekao makar da potpišem, pa ako se napravi, napravi. Skupio sam svoju familiju i išli smo da iskrčimo groblje jer sam zamislio da se nikada neću vratiti da legnem u svoju prostoriju, u svoju kuću. Naredio sam da me ukopaju jer makar tu mogu biti zadovoljan. Dovukao sam dva kontejnera, ali nema života u kontejnerima. Ako je zima, naložiš, rosa podrosi odozgo. Ako je sunce, nema života u kontejnerima. Zamislio sam da ima. Mene su ta dva kontejnera koštala toliko da sam mogao sebi napraviti sobicu i kuhinju da živim. Za mene nije grad. Za mene je gdje sam se rodio. Svakome govorim da se vrati na svoje obavezno. Zašto držim privremenu ličnu kartu? Da dočekam da mi bude stalna. Šta ja imam ovdje? Volim leći pod šljivu ili krušku. Seljak sam se rodio, kao seljak hoću da umrem."

"Opština Ustikolina. Očekujemo da nam naprave kuće i da se vratimo na svoje. Živimo u Hrasnici kod familije."

"Hilmo iz Rogatice. Bili smo u Goraždu cijeli rat. Kada je prva grupa krenula za Sarajevo, krenuo sam i ja. Imam kćerku u Hrasnom. Došao sam kod nje. Bio sam jedno mjesec i pol kod nje dok nisam našao jednu malu sobicu. Tu sam živio četiri godine. Onda sam deložiran. Ništa mi nisu ponudili. Mala mi bila penzija, pa sam nešto radio. Predavao sam papire za donaciju, da mi naprave kuću, da se vratim. Posijao sam tamo, zagradio. Od male penzije ne možemo ovdje živjeti žena i ja."

"Ibro Konaković, Rogatica. Živim tu kao podstanar. Nemam svoju kuću. Napravio bih kuću da se vratim i da živim na svom imanju. Ništa više neću."

"Da se ne mislim vraćati, ne bih ni tražio da mi se pravi kuća."

"Prvi put sam došao i ostao u Kantonu Sarajevu 11. aprila 1997. godine. Živio sam na nekoliko mjesta po Sarajevu i na kraju, uz pomoć lijepih ljudi, još sam u tuđem. Nakon toliko vremena ovo je jedna radost za mene. Sada sam već siguran da će to biti. Siguran sam da ću doći u svoju kuću. Možda neće moći jesenas stići završiti, ali na proljeće sigurno. Daj Bože da doživim svoju kuću na mjestu gdje je bila i prije."

Plan za saniranje 160 objekata u istočnoj Bosni

Mehmed Kaltak, pomoćnik ministra za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Vlade Kantona Sarajevo:

"Ovo je nastavak projekta koji u zadnje dvije-tri godine Kanton Sarajevo poduzima za povratak raseljenih lica na svoja prijeratna prebivališta, a koji sada žive u Kantonu Sarajevo. Ove godine smo planirali za istočnu Bosnu sanirati nekih 160 stambenih jedinica. Prvenstveno smo htjeli da situiramo porodice koje se nalaze u Kantonu Sarajevo u alternativnom smještaju ili kolektivnim centrima, kojima prijeti deložacija. Podijelili smo ih na tri grupe, na tri humanitarne organizacije. Za opštine Rogatica, Prača, Pale, Ustikolina, Goražde i Novo Goražde planirano je ukopno 58 stambenih jedinica. Ova humanitarna organizacija će sanirati 58 stambenih jedinica, od čega su 23 stambene jedinice za porodice koje nisu odabrane putem javnog poziva po listi prioriteta, koje se nalaze u alternativnom smještaju u Kantonu Sarajevo. Očekujemo u prvoj polovini iduće godine završetak i povratak svih 58 porodica na svoja predratna prebivališta. Drugi projekt je dogovoren sa humanitarnom organizacijom iz Austrije. Ova organizacija je partner za porodice sa područja Rudo, Višegrad, Čajniče, Sokolac i Han Pijesak. Humanitarna organizacija ASB je partner za opštine Trnovo, Foča i Kalnovik."

Podrška održivog povratka

Iz programa Podrške održivom povratku izvan Kantona Sarajevo za 2008. godinu povratničkim porodicama iz pet opština istočne Bosne dodijeljeno je 11 moto-kultivatora sa prikolicom i priključcima.

"I u 2008. godini nastavili smo sa projektima podrške održivom povratku. Povratnicima kojima smo izgradili ili sanirali stambene jedinice nastojat ćemo olakšati povratnički život", izjavila je ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo, Emina Dubravić.

Načelnik opštine Bihać, Hamdija Lipovača, uručio je traktor sa neophodnim priključcima u vrijednosti od 40 hiljada konvertibilnih maraka povratnicima u naselje Lohovo. Ugovor o donaciji su potpisali načelnik Lipovača i Ismet Ćirić, predsjednik mjesne zajednice Lipač kojoj pripada Lohovo. U ovo naselje do sada se vratilo preko 80 prijeratnih stanovnika i prvo je od povratničkih naselja u bihaćkoj opštini koje je dobilo električnu energiju.

"Traktor će svima dobro doći jer se ovdje živi od poljoprivrede", izjavio je Ilija Brdar, povratnik u Lohovo.

Povratničke priče

Na sedmom kilometru od Modriče prema Šamcu smješten je Garevac. Ovo, nekada bogato posavsko selo, danas pokušava povratiti svoj prijeratni imidž i postati ogled za ugled. U proteklih nekoliko godina dosta toga je urađeno, ali još dosta toga ostalo je da se uradi.

"Prije rata selo Garevac je pripadalo opčini Modriča. Brojalo je oko 3.000 stanovnika. Tijekom rata većina tog stanovništva je izbjegla u Hrvatsku i ostale zemlje zapadne Evrope. Povratak je krenuo 1999. godine i do sada se vratilo 150 stanovnika, mještana sela Garevca u oko 70 kuća."

Među povratnicima u selo Garevac je i šesto-člana obitelj Dijane i Brune Kovač. I danas, osam godinu nakon povratka u svoj Garevac, žive izbjegličkim životom. Vratili su se i sa svoje četvero djece i jedva sastavljaju kraj sa krajem.

"Doselili smo se 2001. godine. Ovo je već treća kuća. Malo je sredimo i dotjeramo a gazda kaže - haj'mo napolje. On je onda, ili proda, ili zaključa. Jako je teško. Bavimo se zemljoradnjom. Jako su loši uslovi."

U bosanskoj Posavini obnova porušenih kuća hrvatskih prognanika, ako je uopće ima, teče izuzetno sporo. Često se čuje kako obnovljene kuće zjape prazne ili se nakon obnove prodaju. Obitelj Kovač kucala je na mnoga vrata, ali osim praznih obećanja ništa drugo.

"Naše nema ništa. Dobili smo odbijenicu od hrvatske donacije jer nemamo hrvatske papire. Bosanske smo trebali dobiti ali oni nešto raspravljaju i nemam pojma šta je s njima."

U obitelji Kovač dva su školarca. Starija kćerka Natalija osmi je razred i putuje u školu u Modriči.

"Tačno odavde odakle smo mi do škole ima devet kilometara. A 2,5 kilometra ide sama pješke kroz šumu jer autobus neće više da dolazi dovde. Dolazio je do 6. mjeseca i sada više neće. Ona mora sama ići kroz šume. Nekada odem ja s njom, ali nekada mora sama jer ne stignem."

Nakon punih 17 godina jedan prvačić iz povratničke hrvatske obitelji kreće u školu - objavili su mnogi elektronski i pisani mediji.

Kako je u školi?

"Dobro."

Da li si učio neka slova?

"Jesam."

Koja?

"A i L i T."

Dok Anto uči prva slova njegovi roditelji jedva sastavljaju kraj sa krajem. Život u povratničkoj obitelji Kovač u selu Garevac nadomak Modriče teče dalje.

Selo Petrovići se može pohvaliti obnovom porušenih kuća

Smješteno na 18. kilometru puta Olovo - Han Pijesak povratničko selo Petrovići spada među naselja koja se mogu pohvaliti, ne samo obnovom u ratu potpuno porušenih kuća, već i brojnim infrastrukturnim projektima koji će, po riječima Muhameda Kolaka, predsjednika mjesne zajednice, učiniti ovo mjesto ugodnim za život:

"Petrovići prije rata broje nekih 68 kuća. Urađeno je 55 kuća, a 48 od donacija. Rade se još tri kuće. Život u naše selo se vraća. Treba još puno toga, ali evo prošle godine smo dobili telefone. Predstavlja veliku stvar za ovo područje. Jedan dio sela se asfaltira. Škola je obnovljena. Zaista lijepa. Vodovod će početi raditi. Kada se vodovod završi upotpunit će sliku ovoga sela."

Petrovići su selo sa bogatom tradicijom, koje je imalo vlastitu hidrocentralu između I i II svjetskog rata, struju prije mnogo većih mjesta. Danas ni ovo mjesto nije zaobišla tendencija odlaska mladih, ali se u izgradnji fabrike za preradu drveta u susjednom selu Čude, te oživljavanju poljoprivrede vide šanse za njihov povratak.

"Imamo pilanu koja se radi dole u Čudima. Nadamo se da će ona vrlo brzo početi raditi i zapošljavati. Ovdje se dobrim dijelom živjelo od poljoprivrede. Žalosno je da velika obradiva površina ostaje neobrađena. Samo se divljač time koristi."

Iako pamti bolja vremena, Muhamed Kolar, predsjednik mjesne zajednice Petrovići, spada u mlade ljude koji su izabrali ostanak u rodnom mjestu i koji vjeruju u perspektivu života na selu:

"Od nekih pedesetak omladinaca, sada ima nekih petnaestak momaka koji tu igraju fudbal i donose radost i živost ovom selu. Situacija je svakoga dana sve bolja. I komunikacija se svake godine popravlja i dorađuje. Ono što je asfalta urađeno prije rata, u ratu je propalo, a sada se popravlja. Samim tim se ljudi više vraćaju. Udaljeni smo nekih 20 minuta vožnje od Olova. Život u naše selo se vraća."

Susreti

Mlada Sarajka danas studira u Italiji. Bila je među učesnicima Kongresa naučne bosansko-hercegovačke dijaspore koji se tokom ljeta održao u Sarajevu.

Naši studenti, koji odu u svijet, su jako uspješni jer imamo potencijala, ali treba pružiti priliku mladim ljudima da razviju svoj potencijal, da bi mogli ostvariti svoju karijeru i biti uspješni. Ono što je potrebno našim univerzitetima je malo veća fleksibilnost i malo veće poštovanje studenata kao jedinki, koji dođu da prime znanje i da rastu kao osobe, i profesionalno i lično...

"Trenutno sam na magistarskom studiju u Rimu. Imam 25 godina. Ovdje sam ispred Saveza mlade dijaspore Bosne i Hercegovine, ali sam učesnik u sektoru biznisa jer je to sada moj profesionalni sektor. Željela bih upoznati i druge ljude i vidjeti koje su perspektive u Bosni i Hercegovini. Studij u Italiji je jako interesantan jer ima mnogo pozitivnih stvari. Razlikuje se od programa studija u Bosni i Hercegovini. Struktura na Univerzitetu je jako dobro organizovana. Studenti imaju slobodu da se organizuju sa ispitima. Nisu limitirani nekim uslovima. Odnos sa profesorima je jako lijep i vrlo kolegijalan. To je pozitivna stvar za stimulaciju rada samog studenta kao pojedinca. Kongres naučnika je jako bitan, kako za naučnike koji su već afirmisani, tako i za mlade ljude. Dosta mladih ljudi živi u inostranstvu i željeli bi da se vrate, da uspostave neku saradnju sa kolegama u drugim državama. Mislim da je ovo savršeno mjesto gdje bi se mogli okupiti ljudi koji imaju perspektivu i koji bi mogli nešto učiniti za poboljšanje aktualne situacije u Bosni i Hercegovini. Italija me je uvijek privlačila kao zemlja zbog imidža koji ima u cijelom svijetu. Otišla sam u Italiju jer sam poznavala jezik i jer mi je bila najbliža po mentalitetu, po ljudima, po njihovoj prihvatljivosti stranih državljana. Vrlo su otvoreni i gostoprimljivi. Tamo sam stipendista. Dosta pozitivnih stvari oni pružaju ljudima koji zaista žele nešto da urade u svome životu. Stimulišu pojedince da se realizuje na univerzitetskom planu. Jako su fleksibilni. Daju mogućnost osobi da studira, da završi i samo je stvar pojedinca koliko će iskoristi pruženu priliku. Počela sam studirati u Bosni i Hercegovini na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Otišla sam jer se nisam osjećala cijenjenom kao pojedinac na našem fakultetu. Struktura fakulteta nije dovoljno fleksibilna i razvijena. Još uvijek postoji velika autorativnost profesora od ispita do predavanja. Trebalo bi nam malo više organizacije, malo više da se ugledamo na strane institucije. Ne kažem da nemamo pozitivnih strana. Naši studenti, koji odu u svijet, su jako uspješni jer imamo potencijala, ali treba pružiti priliku mladim ljudima da razviju svoj potencijal, da bi mogli ostvariti svoju karijeru i biti uspješni. Ono što je potrebno našim univerzitetima je malo veća fleksibilnost i malo veće poštovanje studenata kao jedinki, koji dođu da prime znanje i da rastu kao osobe, i profesionalno i lično. Mislim da su ustanove koje se bave edukacijom, kao što su univerziteti i srednje škole, vrlo bitne za afirmaciju ličnosti i za rast pojedinca. Skupovi kao što je Kongres naučnika su idealno mjesto da se ljudi upoznaju, da ostvare saradnju i da iniciraju neke projekte koji bi mogli da se razviju na prostoru Bosne i Hercegovine jer ovdje ima jako puno ljudi koji su u inostranstvu, koji su afirmisani, koji imaju karijere, koji rade kao profesori na univerzitetu. Ne želim da umanjim bitnost ljudi koji žive u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, koji se bave različitim profesijama, ali je saradnja jako bitna. Iskustvo i život u inostranstvu nije samo o tome kako realizovati ličen ciljeve i lične ekonomske interese za bolji život. Mislim da treba razmijeniti iskustvo na ovakvim mjestima da bi poboljšali ili nadomjestili nedostatke koji postoje u našem društvu i sistemu. Ova saradnja može biti jako produktivna."