Široj javnosti danas malo znači ime Andre Domiškovića iz Orašca u Dubrovačkom primorju, ali itekako znači njegovoj djeci. Za njim je ostalo petero siročadi potkraj rata – 13. travnja 1995. godine – kad je iz istočne Hercegovine ispaljeno 30 granata na Konavle i Dubrovačko Primorje i jedna je usmrtila Andru Domiškovića.
Iste večeri, s grčkog putničkog broda „La Palma“, poslan je teleks u Dubrovnik, kojim je, zbog trebinjskih granata, otkazan posjet broda koji je trebao, kao nekakva prva turistička lasta, nagovijestiti bolja dubrovačka ljeta. Šest dana kasnije se otvarao dio obnovljene aerodromske zgrade u Ćilipima i baš u momentu dok je hrvatski premijer Nikica Valentić govorio na svečanosti upriličenoj tim povodom, u riječ mu je upala granata, koja je pala odmah uz pistu aerodroma u trenutku dok je tamo bilo tisuću ljudi.
I zato je – da podsjetimo – tadašnji trebinjski šef Božidar Vučurević govorio da je on „pomoćnik hrvatskog ministra turizma“. Od granata s položaja u Istočnoj Hercegovini zavisio je život – i smrt – u gradu. Svake godine u ovo vrijeme, u Dubrovniku je snažno podsjećanje na rat, kaže nam trubadur Marko Brešković:
„Svaki put u ovo vrijeme se na to podsjetimo kad otvorimo novine i vidimo smrtovnice tih mladića.“
Božidar Vučurević je konačno optužen za ratni zločin nad gradom Dubrovnikom i njegovim stanovnicima. Kad sam ga neposredno pred napad na Dubrovačko područje pitao hoće li do toga doći, rekao mi je da Trebinjci nikad Dubrovnik neće napasti, ali ako viša politika tako odluči da će napada biti. Slično je govorio i javno:
„Garantujem da za Dubrovnik nema nikakve opasnosti od strane Trebinja, ako nečim to ne zasluži.“
Nekoliko dana prije napada na Dubrovnik, tadašnji dubrovački gradonačelnik Pero Poljanić je bio u Trebinju na razgovoru s Vučurevićem. Je li on odavao čovjeka koji je spreman iz tadašnje SAO Istočne Hercegovine voditi napad na Dubrovnik ili je taj kamiondžija i guslar bio tek Miloševićeva i Karadžićeva marioneta?
„On uopće nije bio marioneta, već vrlo značajna i utjecajna osoba. Apsolutno mi je odavao dojam čovjeka koji može odigrati vrlo bitnu ulogu u napadu na jug Hrvatske.“
U Dubrovniku je dojam da se pravda kasno pokrenula. Govori nam predsjednik tamošnje veteranske invalidske organizacije HVIDRA Robert Hausvička:
„Ovo što se sada događa je naravno pozitivno. Svi smo mi za to da se on osudi, jer je napravio to što je napravio. Ali mislim da je sve to u isto vrijeme pomalo i kasno. Prošlo je šesnaest godina. Proces protiv Vučurevića je trebao biti pokrenut davno prije.“
Damir Jasprica, županijski državni odvjetnik u Dubrovniku, objašnjava kašnjenje:
„Optužnicu protiv Božidara Vučurevića smo podigli nakon što nam je početkom devetog mjeseca Međunarodni sud u Hagu dostavio opsežnu dokumentaciju – nekoliko stotina dokumenata – koja nam do tada nije bila dostupna.“
Božidar Vučurević se u Trebinju osjeća sigurnim – dobro mu je poznato da ga BiH ne može izručiti Hrvatskoj, da uživa u nemoći sudstva u BiH i da je relativno mala riba da bi se danas Haag bavio s njim. Zato poručuje:
„Ja sam građanin Republike Srpske i za mene postoje moji sudovi. Ne znam ni šta je taj županijski sud, niti me interesuje.“
Marko Brešković smatra da bi suđenje Vučureviću bilo, ne samo ispunjenje pravde, nego i korak k pomirenju s Trebinjcima:
„Čudne su to stvari. Na primjer Crnogorci su postali naši najbolji prijatelji. Treba opraštati, ali ne treba zaboraviti.“
Na sreću, Vučurević nije više u prilici biti „pomoćnik hrvatskog ministra turizma“, ali se u Dubrovniku još pamte njegovi „arhitektonski dosezi“ kad je u pitanju izgradnja „starijeg i ljepšeg Dubrovnika – latinskog grada na srpskim stijenama“, kako je on govorio dok ga je napadao. Marko Brešković:
„Krovovi su sada svi prekrasni. Govorim strancima, kada pitaju za rat, da pogledaju krovove kada idu na zidine – svi su novi. Svi su novi jer su bili uništeni. To je ono što je Vučurević i htio – 'napraviti, ljepši i stariji Dubrovnik‘."
