Na pitanje - kad ste zadnji put bili u kinu ili kazalištu - većina od dvadesetak Zagrepčana u našoj anketi nije se mogla sjetiti:
"Ne pamtim. Nekako mi se ne da, pa pogledam u kući film."
"Nemojte me to pitati. Stvarno ne znam. Ne mogu se ni sjetiti."
"Zadnji put sam bila u kinu prije dva tjedna, a u kazalištu prošle godine."
Mlađi su, naravno, "pokretniji", ali češće odlaze u kino, nego li kazalište:
"Glupo zvuči kada kažem da sam bio u kazalištu. Bio sam u kinu. Tamo ne moram razmišljati. Samo sjednem, gledam i jedem kokice."
"Volim otići u kazalište, ali moja ekipa ne. Većinom idemo u kino i kupimo najveće kokice. Najedemo se, nagledamo se i idemo doma."
Savjetnica za kazalište u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport, Marija Leko, tvrdi da brojka od pola milijuna posjetitelja godišnje u Gradskom i Nacionalnom kazalištu nije malo, kao ni blizu 300.000 u nezavisnim produkcijama, te da trend ipak pokazuje da interes za kazalište raste:
"Ne može se porediti kino i kazalište. To je isto kao porediti kruške i jabuke. Novinari kažu da je bolji posjet kinima. Možda jeste, ali u odnosu na prethodnu godinu. Da li više ljudi ide u kina ili kazalište, tek bi trebalo vidjeti. Iz godine u godinu raste broj nezavisne produkcije, i plesne i kazališne i uopće. Posjet glazbeno-scenskim kazalištima ipak raste."
Gordana Vnuk, umjetnička ravnateljica Eurokaza, podsjeća da većina ljudi u Hrvatskoj u kazališta dolazi, ne zbog inovativne predstave, već organizirano, najčešće, preko škola, što je učenicima uglavnom i dosadno:
"Koncentrirati na taj način prodaj nije dobro za kazalište, ali očito da drugačije ne ide. Možemo se pitati da li je repertoar zagrebačkog kazališta doista toliko kvalitetan, zanimljiv i inovativan da može privući publiku. Tako funkcionira sigurno teatar Exit. Znam da je za neke njihove predstave teško dobiti karte. Znamo da su repertoari repertoarnih kazališta dosta konzervativni i nisu baš nešto posebno zanimljivi i njima već to ide malo teže."
Prema novinskim anketama, Hrvati vrlo malo i čitaju. TPORTAL je lani proveo anketu među svojim čitateljima na temu čitanja domaćih romana. Od 3.565 čitatelja TPORTALA, koji su sudjelovali u anketi, njih 2.602 odgovorilo je da nisu pročitali niti jedan. Tek jedan roman tokom godine pročitalo je sedam posto anketiranih. Potvrđuje to i naša slučajno zaustavljena Zagrepčanka:
"Ja sam natprosječna. Kćer i ja se i na moru učlanimo u knjižnicu. Rekla nam je bibliotekarska da smo više nas dvije pročitale nego cijelu zimu to malo misto."
Profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Andera Zlatar, kaže da više nije upitna ni cijena knjige, već je kod srednje generacije u Hrvatskoj za nečitanje kriva uglavnom svakodnevna trka za zaradom i preživljavanjem, što ostavlja malo vremena za čitanje. Ne slaže se ni s tezom da je za nedovoljno čitanje među mlađom generacijom kriv Internet:
"Nije istina da knjiga gubi bitku sa drugim oblicima medija, sa Internetom i elektronski oblikovanim kulturnim proizvodima. Kod nas je veliki problem u tome što se zapravo kod mladih generacija njihovo obrazovanje za kulturu zanemaruje."
Književnica Julijana Matanović:
"Mislim da smo krivi mi, starije generacije, pogotovo profesori, što mlađi ne čitaju dovoljno. U trenutku kada smo mi profesori dopustili da nam se pojave vodiči po lektiri i da to bude službeno negdje amenovano, onda su djeca dobila pravo da ne čitaju."
