Šta hoćete! Opozicija je prošla još lošije ali sam im dao 20%! Ovako je otprilike glasila izjava predsjednika Bjelorusije, Aleksandra Lukašenka nakon prošlih parlamentarnih izbora upućena onima koji su ga kritizirali za manipulaciju sa glasovima. Četiri godine kasnije, 28-og rujna ove godine, opozicija nije osvojila ni jedno mjesto u parlamentu ali su kritike Bjelorusiji bitno umjerenije!?
Zašto ovako blag stav? “Ako Evropa napravi samo jedan korak prema političkoj i ekonomskoj suradnji mi ćemo učiniti tri!” – izjavio je nedavno predsjednik Bjelorusije. Lukašenka jeste oslobodio sve političke zatvorenike, on za sada odbija pritisak Rusije da prizna neovisnost Abkhazije i Južne Osetije, čak je za izbore pozvao promatrače. Zapad zato mora odlučiti da li je minimalni pomak koji je napravio bjeloruski diktator dovoljan da mu se učine ustupci i da li će, ako se ti ustupci ne urade, Lukašenka skočiti ponovo pod rusko otkrilje!
Već je duže vrijeme sasvim jasno da je prihodima od energije, oslabljenim SAD i podijeljenom Evropom osokoljena Rusija krenula u ofanzivu povratka utjecaja posebno u susjedstvu. Revolucija ruža u Gruziji, narandžasta u Ukrajini i tulipanska u Kirgistanu izazvala je paniku u Kremlju jer se utjecaj zapadnih demokracija neminovno širio. Vladimir Putin je za one u Gruziji i Ukrajini jednom prilikom rekao da one izražavaju oblik “permanentnih” revolucija. Poznati svjetski filosof Francuz Andre Gliksman u intervjuu za naš radio dovodi tu izjavu u vezu sa Putinovim strahom da će val revolucija dovesti do kolapsa njegovog režima baš kao što su prve pobune u Madjarskoj i Poljskoj 1956-e, praško proljeće 1968-e, bjekstvo ruskih intelektualaca na zapad i pad Berlinskog zida doveli do kolapsa SSSR-a!
Otud i agresivnost ruskih zvaničnika i čak i prijetnje Bjelorusiji i drugima. Otud i blage izjave evropskih zvaničnika u ocjenama potpuno kontroliranih bjeloruskih izbora. Pravo je pitanje, dakle, kojem će se kampu pridružiti Bjelorusija, a ne koliko je ona demokratska. Slično važi i za Ukrajinu koju SAD i mnogi u Evropi žele što prije u NATO-u. Otud i prošlotjedne optužbe koje je Putin izrekao na račun ukrajinske premijerke Timošenko da je Ukrajina prodavala oružje Gruziji!! Pa šta ako je to i točno? Rusija je sama jedna od največih prodavača oružja u svijetu. Oružje, naravno, nije bitno. Važno je pojačati pritisak na Ukrajinu, pojačati podjele izmedju njenog proeveropskog zapada i djelimično proruskog istoka. Na Krimu, dijelu Ukrajine, u posljednja dva mjeseca su se “iznenada” probudili ruski i ukrajinski nacionalistički pokreti, prije nekoliko dana, na kraju Ramazana se pred tamošnjom džamijom iznenada pojavio križ, a baš kao i u Južnoj Osetiji i Abkhaziji, gradjani Krima su počeli dobijati ruske putovnice! Teren se dakle sprema i Krim lako može postati jedna od glavnih tema preizborne kampanje u Ukrajini, a to bi neminovno vodilo daljim podjelama, slabijoj državi i jačem ruskom utjecaju.
U Azerbejdžanu su samo u posljednja dva mjeseca dana boravile tri američke delegacije - od potpredsjednika Čejnija preko visokih dužnosnika iz State Departmenta, Brejzera i Negropontea. Ranije su takve posjete bile naglašeno praćene na domaćim TV stanicama, sada se Azerbejdžan čuva da ne iritira Rusiju pa mediji to ne predstavljaju kao veliki uspjeh. Rusi s druge strane vrše pritisak na Baku da zatvori dotok gasa Gruziji tokom zime računajući da će smrznuti Gruzijci smijeniti predsjednika Saakašvilija, a Rusi dovesti nekog njima pogodnijeg. Američka delegacija je valjda radila obrnuto.
Prije tri mjeseca u Tadžikistanu su u samo dva dana razlike boravili vrlo visoki funkcioneri američkog i ruskog ministratsva odbrane. U Kazakhstan naizmjenično stižu američke i ruske delegacije i nikom ne pada na pamet da tamošnjem predsjedniku Nazarbajevu skreće pažnju na ljudska prava, slobodu govora i slično. Niko sličnu temu ne spočitava ni Turkmenistanu jednoj od najvećih diktatura Centralne Azije, ali bogatim gasom.
U igru se uključila i Turska čiji je predsjednik posjetio Armeniju po prvi put u povijesti i to tek prije mjesec dana. Armenijski predsjednik putuje u Gruziju ali njegov ministar hrli ka Moskvi. Rusija sada zahtjeva da se u pregovore oko Transdnjistrije, dijela Moldavije pod ruskim utjecajem, isključe Evropska unija i SAD!!
Ima i drugačijih primjera koji bi mogli ilustrirati tezu da je u toku politička bitka za rusko predgrađe i energiju. Ta politička bitka nije nova ali je ruska invazija Gruzije sve bitno ubrzala. Tako svi sada donose svoje odluke, Rusija mora da procjeni dokle može ići sa svojim pritiskom, zapad da procjeni dokle može ćutati o nedemokratskom karakteru režima koji joj trebaju, a ti režimi moraju se odlučiti čega se više boje - demokracije ili Rusije!
Neki bi rekli da je dilema ozbiljnija - biti slobodan ili biti sit.