„Razmjena zemljišnih knjiga između Federacije BiH i RS, mogla bi biti nastavljena već u oktobru 2008. godine, mjesec dana nakon što je Nedžad Branković, federalni premijer, odlučio da obustavi dalju razmjenu sa Republikom Srpskom.“ To su izjavili ministri pravde Federacije BiH Feliks Vidović i Republike Srpske Džerard Selman. Oni rješenje problema vide u formiranju zajedničke komisije za razmjenu zemljišnih knjiga, na osnovu sporazuma iz jula 2008. godine.
„Vjerujemo da će se razmjena nastaviti već u idućem mjesecu“, rekao je Selman, nakon što su vlasti oba entiteta dobile od inostranih donatora još 5,4 miliona eura za dalju reformu zapuštene zemljišne administracije. Prema njegovim riječima, komisija će precizno utvrditi područja koja „siječe“ međuentitetska linija i na koji način će se preuzimati zemljišne knjige.
Federalni ministar Vidović tvrdi da se premijer Branković odlučio na jednostran prekid razmjene, pošto je iz nekih sudova u Federaciji obaviješten kako ima „određen broj spornih nekretnina“. Ministar Vidović, takođe kaže:
„Radi se o sporazumu koji je potpisan između resornih ministarstava – Ministarstva pravde FBiH i Ministarstva pravde RS – koji predstavlja implementaciju zakona o zemljišnim knjigama, koji je donesen još 2002. godine. Sporazum se odnosi na one općine kroz koje prolazi entitetska granica. Budući da postoji određen broj spornih nekretnina odnosno parcela, stav Vlade FBiH je da se formira posebno povjerenstvo u čijem bi zadatku bila implementacija navedenog sporazuma. U to povjerenstvo bi ušli predstavnici Ministarstva pravde FBiH, Ministarstva pravde RS, kao i predstavnici geodetskih uprava iz oba entiteta. To bi bila četiri stalna člana povjerenstva, a dva povremena člana bi se kandidirala iz općinskih sudova na čijoj teritoriji se određena nekretnina nalazi.“
Sporazumom, koji su resorni ministri potpisali u julu ove godine, predviđeno je da nadležni sudovi razmijene zemljišne knjige i da se svaka nekretnina na međuentitetskoj liniji upiše u knjige suda na teritoriji na kojoj se nalazi. U mnogim opštinama, naime, podaci o tome su pohranjeni u sudovima drugog entiteta, što – kako tvrde vlasti u Banjaluci – otvara prostor za manipulacije s nekretninama, kakve su, tvrde, uočene na području Sarajeva, Doboja i Trebinja.
Pripremljeno 400 paketa pomoći povratnicima
Centar savremenih inicijativa i Savez udruženja-udruga izbjeglica i raseljenih lica u Bosni i Hercegovini privode kraju akciju prikupljanja hrane, odjeće i obuće, školskog pribora i higijenskih potrepština, namijenjenih kao pomoć povratnicima, pod nazivom „Iz Sarajeva za povratnike“.
Akcija je počela 8. septembra, a završava se 29. septembra 2008. godine. Paketi pomoći uručeni su i izbjeglicama u kolektivnim centrima Hercegovačko-neretvanskog kantona. Kemal Isaković, direktor Uprave za izbjegla i raseljena lica ovog kantona:
„U ovom slučaju se radi o 400 paketa u vrijednosti od oko 30.000 konvertibilnih maraka (KM). Pakete će dobiti svi korisnici kolektivnih centara, kao i najugroženije porodice u svim mjestima Hercegovačko-neretvanskog kantona. Sada je vrijeme ramazanskih blagdana i
Bajrama, a svi će dobiti pakete i za božićne i novogodišnje praznike. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, još uvijek je 4.500 raseljenih osoba, te oko 700 stanovnika kolektivnih centara“.
Gdje su tri milijarde pomoći?
Savez udruženja izbjeglih i raseljenih lica Republike Srpske tvrdi da je u BiH do sada obnovljeno 80 odsto bošnjačke imovine, 13 odsto srpske i sedam odsto hrvatske.
Predsjednik Saveza Veljko Stevanović poručio je da što prije treba formirati fond za „pravičnu nadoknadu“, što je predviđeno Dejtonskim sporazumom, ističući da u BiH ima 12.000 „izgubljenih“ stanarskih prava. „Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Bosnu i Hercegovinu je ,ušlo‘ oko 13 milijardi KM za potrebe ove populacije, a naši podaci govore da je nekih deset milijardi opravdano, dok se ostatku sredstava gubi trag“, objasnio je Stevanović na konferenciji za novinare u Banjaluci. On je između ostalog izjavio:
„Svako treba da se vrati svojoj kući. Lijepo je proći kroz Koljević Polje, lijepo je proći kroz Kozarac i sva bošnjačka mjesta gdje je skoro kompletna imovina obnovljena. Ali treba proći i mjestima gdje je srpska i hrvatska imovina na prostoru BiH. Treba obići Zeničko-dobojski kanton, Sansko-unski kanton, gdje je po stotine sela potpuno pusto.“
Predsjednik Skupštine Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih lica RS Ivan Votoupal istakao je da zbog odluke Centralne izborne komisije BiH, oko 2.000 Hrvata iz Posavine neće moći glasati, što predstavlja narušavanje osnovnih ljudskih prava. Iz Saveza su pozvali građane da izađu na predstojeće lokalne izbore 5. oktobra 2008. godine.
Obnova i povratak u opštinu Tuzla
Reporter: Aleksandra Andrić
Povratak u Tuzlu ne ide željenim tempom, smatraju u Srpskom građanskom vijeću (SGV) – Pokret za ravnopravnost Tuzlanskog kantona. Povratak je, kaže Zoran Jovanović, predsjednik SGV, opstruisan od svih nivoa vlasti i dodaje da svi zakoni koji tretiraju povratka nisu povoljni za povratnike:
„Na području opštine Tuzla imamo tri mjesne zajednice na kojima se dešavao povratak, od 1998. godine naovamo. Nije dovoljno samo napraviti kuću. Ako nema osnovnih sredstava za život, ako nema posla, nema ni egzistencije. Ako nema podrške povratku, nema ni povratka. Ljudi se vraćaju tamo gdje su i bili.“
Jedinim svijetlim primjerom, predsjednik SGV Tuzla smatra općinu Tuzla, koja pomaže stvaranju uslova za održivi povratak. Esma Ibrišimović, pomoćnik načelnika za izbjegla i raseljena lica općine Tuzla:
„Putem naše službe, ove godine je izdvojeno 110.000 maraka za pomoć održivom povratku. A putem službe za komunalne poslove, izdvajaju se sredstva za obnovu infrastrukture. Naši povratnici su dobili krave, nešto od mašina za obradu zemlje, plastenike. Ove godine su dobili i jednokratne piliće.“
Općinska služba za raseljena lica i izbjeglice aplicirala je kod državnog Ministarstva za raseljena lica da se popravi jedan most u povratničkom naselju općine Tuzla, da se popravi crkva u Požarnici i da se otvori jedan pogon za proizvodnju gljiva na tom području. Obnovu porušenih objekata za povratnike putem podjele paketa građevinskog materijala pomaže i Vlada Tuzlanskog kantona. Resorni ministar Sead Mujanović:
„Mi smo imali 150 donacija u građevinskom materijalu za velike i male građevinske objekte. Za tih 150 donacija je bilo preko 600 donacija. Ove godine je približno isti interes za povratak u opštine na području RS i na području kantona, za razliku od ranijih godina kad je prednjačio interes za povratak na područje Republike Srpske.“
Nevladine organizacije više nisu aktivne kad je u pitanju pomoć povratnicima i raseljenim licima. Među rijetkima koje još uvijek jesu je Centar za razvoj i podršku Tuzla (CRP). Međutim, dok drugi ne odrade svoj dio posla, ni CRP ne može početi odrađivati svoj, kaže Mira Tuka, projekt menadžer:
„Ne možemo dati paket održivosti čovjeku koji se još uvijek nije vratio, već tek onda kad se vrati i ispuni svoju zakonsku obavezu prijavljivanja i odjavljivanja u prijašnjem mjestu boravka. Iz istog razloga naša partnerska organizacija Mercy Corps ne može završiti svoj dio posla obnove infrastrukture. Čovjek se mora vratiti da bi dobio kompletan paket podrške. Tu se vrtimo u krug.“
Prema podacima UNHCR, na područje općine Tuzla se vratilo skoro 9.500 građana srpske nacionalnosti. Istovremeno, 6.000 raseljenih lica, uglavnom iz Podrinja, i dalje čekaju da se stvore uslovi da se vrate svojim kućama.
Bosanska Posavina još čeka povratnike
Reporter: Maja Nikolić
Ivan Brico među prvim je povratnicima u Bosansku Posavinu. Iako se vratio još 2000. godine, dalji povratak slabo ide naprijed. Kako nam Ivica kaže, sve je gotovo isto kao i te davne 2.000 godine – živi se, mora se:
„Živi se onako kako se sami povratnici snađu. Jako malo se brine o održivom povratku. O povratnicima niko ne vodi računa, sami se moraju snalaziti. Ako zaluta neki donator, pomogne mu malo u izgradnji. Oni koji imaju penzije lakše prolaze.“
Ivan Brico priča i o problemima s kojima se povratnici u Bosanskoj Posavini najviše susreću:
„Imamo slučaj da udruge nisu podržale povratak, već pridonijele stvaranju kontraefekta. Ljudi koji su se vratili, kad su vidjeli šta udruge rade, napustile su mjesto povratka i vratili se nazad. To se moglo desiti samo u neuređenoj pravnoj državi. Kad se naši ljudi prijave na biro rada ovdje, recimo u Derventi gdje ja živim, jako je teško da nađu posao. Derventa ima preko 2.000 nezaposlenih, a ukupno oko 5.000-6.000 stanovnika. Mislim da je to apsurd.“
Povratnici se neće dugo čekati, a jednog dana ova zemlja mora nekome pripasti, kaže Brico:
„Zemlja mijenja gospodara. Mijenjala je i u prošlosti. Jedni izumiru, drugi dolaze. Neko će doći da obrađuje tu zemlju.“
Predsjednik Udruge hrvatskih povratnika „Feniks“ Ilija Zirdum, vratio se u Derventu 2003. godine. Priča o prvim danima osnivanja udruge i koliko ovakva jedna udruga može uopće pomoći povratnicima:
„Kad smo 2003. godine organizirali Udrugu Hrvata povratnika u Bosansku Posavinu ,Feniks‘, sagledali smo problem nedostatka infrastrukture. Bilo je povratnika koji nisu imali struje po pet-šest godina. Niko ih nikada nije ni evidentirao. Prva donacija za ponovno uvođenje struje je došla od Vlade Republike Češke. Poslije smo otkrili da općine iz Ministarstva za izbjegla i raseljena lica RS dobivaju sredstva za povratnike. Kada smo to otkrili, uspjeli smo da dobijemo dio tih sredstava. Iako nam to svake godine smanjuju, uspjeli smo da od toga uvedemo značajan dio struje. Isključivo se vraćaju ljudi čija je želja za povratkom istinski jaka, koji imaju potporu svoje djece i familija, koji imaju svoje izvore prihoda. Ima i onih koji su računali na to da će se baviti poljoprivredom. Radi se o ljudima koji u svakom momentu mogu sjesti u auto, ako ga imaju, ili na autobus i ponovo otići. Nisu se vratili ljudi koji su morali da se vrate, koji nemaju od čega živjeti. Da su takvi došli, vjerojatno ne bi preživjeli.“
Dati sve od sebe
Među brojnim uspješnim mladim ljudima iz BiH, koji su rasuti širom svijeta je i Nedim Makarević, koji danas živi u SR Njemačkoj. Sa 27 godina je doktorirao iz oblasti informatike, a danas, sa 33 godine, je nekoliko uspješnih firmi. Tokom održavanja Drugog kongresa naučne dijaspore BiH, održanog u Sarajevu, s njim je razgovarala Marija Arnautović:
RSE: Koliko je bilo teško uspjeti sa 17 godina u Njemačkoj?
Makarević: Nije bilo jednostavno. To je bilo vrijeme kada sam radio sve moguće poslove da bih preživio, a noću sam učio jezik. Na kraju sam uspio, sa bosanskom gimnazijom, da apliciram na 50 univerziteta u Njemačkoj. Primljen sam na 48. To je bila 1994. godina. Fakultet sam završio 1999. godine sa izuzetno dobrim ocjenama i Amerikanci su mi ponudili da doktoriram na Floridi, što sam i uradio u januaru 2002. godine. Nakon toga sam se vratio u Njemačku i otvorio svoju prvu firmu.
RSE: Šta je bilo presudno? Da li upornost?
Makarević: Upornost i rad. Sreća zaista ne. Bio sam prepušten samom sebi, ekstremnim uslovima kao što su ratni. Moji roditelji su ostali u Doboju. Morao sam se snalaziti na sve moguće načine. Dakle, nisam uopšte imao izbora, tako da je morala biti danonoćna upornost.
RSE: Je li teže obrazovati se u Bosni i Hercegovini ili van granica BiH?
Makarević: Na materinjem jeziku je kudikamo lakše studirati nego na stranom. Ali, rekao bih da ako neko zaista želi, upornošću može da stigne do cilja, ma gdje studirao. Ako je stručnjak, ispostaviće se da je stručnjak.
RSE: Koliko je BiH zainteresovana za mlade, talentovane i uspješne Bosance i Hercegovce koji žive van granica zemlje? Koliko vas zovu da pomognete ovoj zemlji?
Makarević: Deklarativno su zainteresovani, međutim, tu postoji niz problema koje nikada u potpunosti nisam shvatio. Recimo problem nostrifikacije diplome. Veoma se teško nostrificiraju diplome bilo kojeg fakulteta bilo gdje u svijetu. Procedura je zaista mučna. Što se tiče pozicija i radnih mjesta, ukoliko ih ima, nude ih ljudi izvana. Rijetko se dešava da se nude iznutra, iz same zemlje. Ovaj skup koji se sada dešava je pozitivan korak u pravom smjeru.
RSE: Mogu li ovakvi skupovi pomoći Bosni i Hercegovini – skupiti na jednom mjestu mlade i uspješne ljude koji mogu pomoći ovoj zemlji?
Makarević: Mogu i moraju. Ovo je drugi po redu kongres tog tipa. Treba nam više ovakvih druženja. Tu se sklapaju kontakti, ljudi se upoznaju, razmjenjuju se ideje i postavljaju se stvari za buduće projekte, za opštu dobrobit BiH i njenih građana.
RSE: Koliko su, po vašem mišljenju, ljudi koji su otišli van granica BiH danas spremni da se vrate i da žive ovdje?
Makarević: Tu se radi o odnosu matice sa dijasporom, koji ne funkcioniše onako kako bi trebao funkcionisati. Ko je koga napustio, oko toga se lome koplja. indikativno je to da čovjek koji bi se želio vratiti, nema za to uslove. Evo počevši od nostrifikacije diploma. Čim sam htio nostrificirati diplomu, odmah sam naišao na teškoće. Dakle, umjesto da se pomogne, odmaže se. Nije mi jasan taj vid komplikacija kad se radi o nostrificiranju diploma.
RSE: Šta biste poručili mladim ljudima u BiH?
Makarević: Da daju sve od sebe. Kad si postave cilj da idu punom parom naprijed i uspjeće.
Elvira Berberović je na Kongres dijaspore stigla iz Beča. Njenu izjavu zabilježila Aida Đugum:
„U Beč sam otišla u oktobru 2005. godine da studiram pravo. Aktivirala sam se u studentskom udruženju koje okuplja bosanskohercegovačke studente u Beču, postala sam član upravnog odbora Saveza mladih dijaspore. Okupljamo 12 udruženja i radimo na projektima koji su usmjereni na BiH. Znači, koristimo naš kapacitet u inostranstvu, u dijaspori. Počeli smo umrežavati mlade po strukama. Najuspješnija nam je grupa ekonomista. Za ovu godinu planiramo posjetu bosanskohercegovačkih studenata u određene gradove. Odvešćemo ih u Beč i organizovaćemo radionicu. Odvešćemo ih da posjete univerzitete, da vide kako to tamo funkcioniše – od tehničkih stvari, kako je uređena web stranica, kako se studenti prijavljuju na ispite, do samih predavanja, kako se vrše, kakve su vježbe. To znanje koje tu steknu onda mogu prenijeti. Voljela bih se kad-tad vratiti. Mnogo mladih se želi vratiti u BiH. Spremni su da rade na poboljšanju situacije u BiH. Mislim da je to divna stvar.“