Bosanskohercegovačko novinarstvo napustio je Hamza Bakšić, veliki novinar i čovjek.
Dugogodišnji urednik i novinar radija, te direktor Televizije Sarajevo, komentator i kolumnista „Oslobođenja“ i nekadašnjih listova „Svijet“ i „Komunist“, urednik „Radija Slobodna Evropa“ u BiH, Hamza Bakšić godinama je bio uzor mladim generacijama koje su se od njega učile novinarskim vještinama.
Dok je vodio dopisništvo „Radija Slobodna Evropa“ u Sarajevu, mnogo puta napisao je onima koji su počinjali, onu prvu, najtežu rečenicu.
Takvog ga se sjeća i Nagorka Idrizović, dugogodišnja novinarka „Oslobođenja“:
„Hamza Bakšić nije kriv što sam ja došla u novinarstvo, ali je kriv što sam u novinarstvu ostala. Hamza Bakšić me naučio misliti novinarski, Hamza Bakšić je osoba koja je imala mnogo razumijevanja za mlade ljude. Uvijek je želio da im pomogne. Kao novinar, mislim da je dragocjen, da je jedan dragulj u novinarstvu Bosne i Hercegovine. Njegova predviđanja u kolumnama vrlo često su zbunjivala svojom tačnošću kojom su se ispunjavala. Mislim da smo izgubili jednog fantastičnog kolumnistu, jednog zrelog i divnog novinara i da će se to jako osjetiti u bh. novinarstvu.“
Novinari sa kojima je radio, Hamzu Bakšića - osim kao vrhunskog profesionalca i dobrog analitičara - pamte i kao čovjeka koji je volio druženje i društvo. Dobrota Lošić sa Hamzom Bakšićem proveo je nekoliko godina na Televiziji Sarajevo:
„Naročito je dobar bio za društvo, ono ljudsko društvo. Hamzu pamtim kao vedrog čovjeka koji se volio šaliti, ali je bio nadasve čovjek. Nikad on nije imao zadnju namjeru u šalama. Mi smo bili tu, u istoj redakciji kad se osnivala Televizija. Bili smo nezavisni, kao novinarski senat, jer nismo bili u rukovodstvu. Kasnije će on biti i u rukovodstvu, biće i glavni i odgovorni urednik na Televiziji, ali bilo je divno. Apsolutno pravi novinar, do kraja, kako se može pripadati novinarstvu.“
Novinarsku karijeru sa Hamzom Bakšićem počeo je i zamjenik direktora „Radija Slobodna Evropa“ u Pragu, Nenad Pejić. Puno godina poslije, uloga će se zamijeniti: Hamza će voditi redakciju u Bosni i Hercegovini, dok je Pejić šef u Pragu:
„Sjećam ga se, dok sam ja bio mlad i nadobudan, kad sam tek počeo da stvaram karijeru, onda me, onako, jednim uredničkim potezom vratio na zemlju. Taman kad sam počeo da gubim tlo pod nogama, ja sam, naravno, bio ljut k'o puška, ali on je bio u pravu. Imali smo taj prekid neposredno prije rata i poslije rata dok ga ja nisam našao i zamolio da bude urednik našeg „Radija Slobodna Evropa“ u Bosni i Hercegovini. I tada ga se sjećam kad je rekao, vrlo precizno: hajd'mo napraviti dogovor, ne mogu ostati duže od godinu, godinu i po dana. Ostao je dvije. Kazao je: ostaću tamo da pomognem mladim ljudima, da mladi ljudi odrastu u novinarskom smislu te riječi. I tako je i bilo. On je bio jedan od najboljih urednika kojeg sam ja poznavao i od njega sam dosta naučio.“
Pejić kaže kako je sa Hamzom Bakšićem bilo lako i jednostavno raditi jer je bio čovjek koji je bez puno riječi znao šta hoće:
„Sjećam ga se kad je umro Josip Broz, tada je, mislim, Hamza bio glavni urednik Televizije Sarajevo. Uzeo je kameru, sjeo u auto i napravio jedan krug po praznom Sarajevu za vrijeme Brozove sahrane. To je bio nevjerovatan kadar. Sjećam se i dan-danas da je u tom kadru bio samo jedan pas i jedan policajac. Svi ostali su bili pored televizijskih ekrana. Ali to je bio njegov urednički instinkt – dok smo svi mi gledali sahranu, on je sjeo u auto, sa šoferom i kamermanom, i napravio jedan jedini kadar – oni koji znaju Televiziju će to razumjeti – koji ide od zgrade tadašnje Radio Televizije Sarajevo, okolo, skroz kroz grad i nazad. Potpuno prazan grad. To je bilo više od bilo kog komentara.“
