Autori: Branka Mihajlović, Milorad Milojević
Ono što je u BiH izazvalo najviše komentara o novoj optužnici protiv Radovana Karadžića pred Haškim tribunalom jeste terećenje za činjenje genocida ne samo u Srebrenici 1995. godine nego i u još deset opština u BiH: Višegradu, Prijedoru, Bratuncu, Foči, Brčkom, Ključu, Kotor Varoši, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku tokom 1992. godine.
Predsjednica udruženja Pokret majki enklava Srbrenica i Žepa, Munira Subašić, pozdravila je novu optužnicu dodavši da je svima jasno da se genocid nije dogodio samo u Srebrenici:
„Znamo da je bilo mnogo logora, znamo da je bilo protjerivanja ljudi, i to je jedna vrsta genocida, znamo da je bilo etničko čišćenje, i na kraju, zločinac koji je najodgovorniji za sve ovo što se desilo na ovim prostorima, mora i treba odgovarati. Samo bih željela da njegovo suđenje traje što kraće, da ne bi bilo kao sa Miloševićem i da ne bi bilo kao sa Šešeljem.“
Bivši logoraš u srpskim logorima, a danas poslanik Stranke za BiH u Narodnoj skupštini RS, Muharem Murselović, nada se da će optužba dokazati širi genocid u Bosni i Hercegovini:
„Ovdje se desilo nešto i prije Srebrenice, jer sam podatak da je u Prijedoru ubijeno 4158 civila govori o razmjerama zločina koji se desio. Ja se nadam da će ova optužnica protiv Karadžića definitivno razriješiti te dileme i definitivno potvrditi istinu o dešavanjima u BiH.“
Poslanik Stranke demokratske akcije u Parlamentu BiH, Sadik Ahmetović:
„Optužnica ima osnova. Ni jedan genocid ne poznaje činjenicu da se može desiti samo na dijelu općine ili ga nazvati općinskim genocidom. Genocid može biti na jednom prostoru, nad jednim narodom i s tim u vezi ovo proširenje optužnice protiv Karadžića ima osnova kako bi se, vjerujem u to, genocid dokazao na širem području BiH nad nesrbima.“
Premijer Republike Srpske Milorad Dodik postavlja pitanje kako Tužilaštvo može širiti optužnicu za genocid mimo presude Međunarodnog suda pravde u Hagu:
„Ako je Sud pravde u Hagu odlučio da se radi o genocidu koji je urađen ili lokalnom genocidu koji je urađen u Srebrenici, onda to podrazumijeva i nepoštivanje tog suda jer je on to već utvrdio, a bio je u prilici da razmatra genocid. Mislim da ovo proširivanje ima naravno i političke reperkusije. Treba da se ima povjerenja u taj sistem pravde. Naravno, on je značajno urušen činjenicom da se Rasim Delić osudi na tri godine zatvora zato što je bio komandant Armije koja je pobila značajan broj Srba u prošlom ratu.“
Lider Srpske demokratske stranke Mladen Bosić smatra kako nova optužnica ima potpuno politički karakter:
„Očigledno je da Tužilaštvo pokušava sada ponovo da nametne priču o genocidu u BiH od strane Srba, odnosno da otvori vrata za priču Harisa Silajdžića koji želi na osnovu toga da mijenja Dejtonski sporazum, odnosno da centralizuje BiH. Ja u tom kontekstu vidim to kao politički pokušaj zloupotrebe suđenja da bi se došlo do ratnih ciljeva Bošnjaka.“
Ima i negodovanja zbog toga što su u novoj optužnici isključena zbivanja u 14 opština koje su bile obuhvaćene ranijom optužnicom. Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH Srđan Dizdarević mišljenja je kako je Tužilaštvo Haškog tribunala suzilo optužnicu tako što se oslanja na ono što je u toku procesa čvrsto dokazano ili za šta postoji dovoljno dokaza:
„Imam dojam da je Tužilaštvo ipak vodilo računa o dvije stvari. Jedno je iskustvo sa procesom protiv Slobodana Miloševića i činjenicom da jedna cjelovita optužnica zahtijeva i vremena i puno dokaza i svjedoka, druga je pritisak pod kojim se Tribunal nalazi i s obzirom na to da bi 2009.-2010. trebalo da završi s radom, pa prema tome proces Karadžiću mora nekako da se uklopi u taj vremenski okvir.“
Pofesor Sveučilišta u Mostaru, Slavo Kukić, kaže kako pragmatični razlozi Tužilaštva za smanjivanjem obima optužbe neće imati efekta na presudu, ali će zato uticati na saznavanje istine o dešavanjima u proteklom ratu:
„Ako su sada iz optužnice isključeni čitavi dijelovi BiH, dijelovi koji su važni i iz etičke perspektive, onda sutra povjesničari naprosto nemaju specijalnih elemenata da govore o genocidnim radnjama i u tim dijelovima BiH i nad drugim etničkim skupinama. U ovom slučaju, ako se ne spominju prostori Posavine, gdje je po popisu 1991. živjelo preko 130.000 Hrvata, onda se sutra opravdanim može postaviti pitanje da li je uopće postojao genocid i nad Hrvatima u tim dijelovima BiH u kojima je Karadžić operirao.“
Advokati i pravnici za sada uglavnom ne žele da komentarišu novu optužnicu sve dok ona ne postane konačna i ne budu objavljeni njeni detalji u procesu protiv Radovana Karadžića.
Politička sfera i javnost ne žele da znaju
Vest da je Tužilaštvo Haškog tribunala predalo izmenjenu optužnicu protiv Radovana Karadžića, u medijima u Srbiji prošla je gotovo neopaženo.
Srđa Popović, advokat u Beogradu:
“Kod Miloševića je bila napravljena greška koja je dovela do onolikog razvlačenja i sporosti suđenja, jer je Tužilaštvo pokušalo da dokaže sve zločine za koje je imalo neke podatke. I ja mislim da je to bilo fatalno za suđenje Miloševiću. Da je bila ovako postavljena optužnica, ono bi bilo završeno.“
Svetozar Vujačić, jedan od Karadžićevih advokata, međutim, smatra da posao odbrane nije ni malo otežan:
„Nama ide u prilog takva optužnica, jer što su navodi nebulozniji, mi ćemo je lakše oboriti.“
„Naravno, ono što ja sada očekujem jeste da se te činjenice bez zluradosti iznesu jer mi ne možemo zasnivati ni istoriju ni pamćenje na falsifikatima i lažima. Činjenice govore da je MUP Srbije učestvovao u likvidacijama u Srebrenici i to mora biti priznato.“
U optužnici se, podsetimo, pominju i poznate ličnosti iz Srbije koje su se, kako piše u optužnici, sa Karadžićem “udružile u zločinačkom poduhvatu“: Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnjatović Arkan...
Karadžićevog advokata Vujačića ne uzbuđuju mnogo činjenice koje dovode Srbiju u direktnu vezu sa zločinima u susednoj BiH jer smatra da za to ne postoje dokazi:
„Opštepriznata i opštepoznata činjenica u međunarodnoj javnosti i međunarodnoj pravnoj javnosti je da Srbija nije bila u ratu. Bilo je vojnika, ali to su bili dobrovoljci, rezervisti... šta ja znam ko je sve tamo bio.“
Međutim, advokat Srđa Popović žali zbog jedne izmene - odustajanja od optužbi koje se pozivaju na Ženevsku konvenciju. Razume da je to zbog toga da se sud ne bi upuštao u dokazivanje da je rat u BiH bio međunarodni, ali evo zašto smatra da to nije dobro:
„Kad bi pitali ljude na ulici kako je uopšte došlo do tih ratova, svi bi vam citirali Miloševićevu propagandu koja i danas vlada srpskom javnošću, a to je da su separatističke republike pokušale da se odvoje, da ponesu sa sobom deo svojih srpskih manjina, da je Srbija htela da sačuva Jugoslaviju i da je zbog toga došlo do građanskog rata. A zapravo je Srbija prva donela separatistički Ustav. Dakle, potpuno lažno i netačno je prikazivanje događaja koji se tiču raspada i šteta je što neće biti prilike na Haškom tribunalu da se te činjenice, koje su važne za naše shvatanje prošlosti, raščiste.“
Mi nismo pitali građane Kragujevca šta su uzroci rata ’90-ih, ali smo ih pitali kakva je veza Srbije sa zločinima koji su počinjeni u Bosni i sa najtraženijim haškim beguncima.
Kragujevčani:
„Zašto da mi odgovaramo za Karadžića, šta smo mi dužni, zašto mi da jurimo Mladića? Jel’ Mladić ratovao u Beogradu? Nije. Mi smo večiti krivci svakome.“
„Srbija je kriva za sve.“
„To su ljudi iz prošlih vremena i takvi ljudi me uopšte ne zanimaju.“
Optužnica, podsetimo, tereti Karadžića za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima, ne samo u Srebrenici već i na području 10 opština tokom 1992. godine - Višegradu, Prijedoru, Bratuncu, Foči, Brčkom, Ključu, Kotor Varošu, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku.
Poslednjih godina, u Beograd dolaze žrtve rata ili članovi njihovih porodica koji svedoče o zločinima baš u tim mestima. To su skupovi koje uglavnom organizuje Fond za humanitarno pravo. Nedavno je na takvom jednom skupu svedočila Dila Suljević o onome šta joj se događalo u Brčkom 1992. godine. Za te zločine će se, između ostalog, suditi Karadžiću.
„Bila sam u podrumu sakrivena, onda sam jednog dana izašla... Kad su došli ti vojnici, bilo ih je trojica, jedan od njih je rekao (ja se izvinjavam što moram to da kažem): ‘pa bog te jebo, k,o da si zaklo kravu, šta je ovo?’ Meni tada ništa više nije bilo bitno, da li ću da živim ili neću da živim, ništa mi nije bilo bitno.”
Suđenja u Hagu zamišljena su i kao mesto na kome će domaća javnost i buduće generacije moći da saznaju šta se događalo. Šta je činjeno u ime čitavih naroda koji treba da speru ljagu pravednim kažnjavanjem zločinaca. Zašto Haški tribunal dobrim delom u tome nije uspeo, a nije -složiće se i oni koji ga smatraju potrebnim i oni koji mu sve osporavaju -ostaje da proceni pre svega stručna javnost. Kad se zatvore kapije i pred poslednjim optuženikom.
Advokat Srđa Popović je skeptičan kad je u pitanju proces suočavanja sa ’90-im godinama:
„Ovde postoji prećutni konsenzus i političke sfere i javnosti koja ne želi ništa o tome da zna. Ja slušam šta govori Boris Tadić u Generalnoj skupštini o ponosnoj prošlosti. Bez ikakve ograde. Jesu li i ’90-e 'naša ponosno prošlost'?"
Potresno svjedočenje na suđenju Lukićima
Izvještava: Goran Jungvirth
Zehra Turjačanin, švelja iz Bikavca u Višegradu, s optuženim Milanom Lukićem je išla u školu, dok je njezin mlađi brat sjedio s njim u istoj klupi u istom razredu. Dok je pušila cigarete iza škole zajedno s Lukićem nije ni slutila da će taj čovjek nakon što odrastu biti odgovoran za smrt većeg dijela njezine najbliže obitelji, majke, dvije sestre, nećaka, šogorice... U lipnju 1992. godine ratni pakao u Višegradu spremao se kulminirati. Prve masovne zločine vidjela je s balkona svoje kuće u Bikavcu. Dijalog svjedokinje Turjačanin i tužitelja riječima sudske prevoditeljice:
Svjedokinja: Svake večeri mogla sam da vidim ljude koji su dolazili na most. U trenutku kada bi auto došao na most, svjetla su se gasila, i u tom trenutku mogli smo da čujemo jauke i hice i, konačno, zvukove tijela koja padaju u vodu.
Pitanje: Da li možete procijeniti koliko noći ste bili na balkonu tokom mjeseca juna i vidjeli takve stvari?
Svjedokinja: Svake večeri. Nismo mogli spavati i svake sam večeri bila na balkonu i gledala šta se događa.
Cijeli Višegrad je bio u strahu, ispričala je svjedokinja, no Milan Lukić je svojim muslimanskim susjedima čak govorio kako će ih on zaštititi te da im se ništa neće dogoditi. Na pravoslavni praznik Vidovdan 28. lipnja automobil s glasnom srpskom nacionalističkom muzikom zaustavio se pred svjedokinjinom kućom. Srpski naoružani muškarci, među kojima je prepoznala Milana Lukića i njegovog rođaka, bivšeg policajca, naredili su svima da izađu iz kuće nakon čega su ih odveli u kuću susjeda Mehe Aljića. Prema svjedokinjinim riječima tamo je bilo najviše mladih majki s djecom te starijih ljudi. Ubrzo je usljedio pakao.
Svjedokinja: Ovi muškarci koje sam spomenula, bacali su kamenje na kuću kako bi polomili prozore. A onda su ubacili ručne bombe, onda su pucali u zidove i u ljude koji su se unutra nalazili, a nakon toga su zapalili kuću.
Iako ranjena u nogu od granate svjedokinja Turjačanin se uspjela probiti kroz malu rupu na stražnjem izlazu. Vani je zatekla Lukićeve ljude koji su, vidjevši je, vikali da stane. No svjedokinja je nastavila trčati skidajući sa sebe odjeću koja je još gorjela. Iako preživjela, uz psihičke, ostale su joj teške tjelesne ozljede.
Svjedokinja: Imala sam opekotine trećeg stupnja, nedostaje mi dio ušiju, a ruke su mi potpuno paralizirane.
Pitanje: Da li su vam radili plastičnu operaciju i nadomjestke kože kako bi nadomjestili oštećenu kožu?
Svjedokinja: Da.
Pitanje: Kažete da su vam ruke paralizirane. Možete li sada normalno funkcionirati?
Svjedokinja: Ne.
Sljedeći dan, nakon mučkog ubojstva njezine obitelji i ostalih zatočenih, svjedokinja je otišla izbezumljena u stožer srpske vojske i tražila da ju strijeljaju. Nitko od zatečenih srpskih vojnika nije joj ništa učinio, nakon čega je ostala u Višegradu u teškom stanju još jedanaest dana. Tek je otišla kad ju je posjetio jedan srpski vojnik i rekao da će Milan Lukić doći kako bi ju dokrajčio.
Tijekom unakrsnog ispitivanja, branitelj Milana Lukića je tražio nedosljednosti u svjedočenju Zehre Turjačanin kao npr. kako je moguće vidjeti i čuti s dva kilometra, koliko je udaljena njezina kuća, kako tijela ubijenih Muslimana padaju u vodu? Uz to, branitelj je citirao jednu od knjiga napisanu o Višegradu i zločinima srpskih snaga. U knjizi se navodi kako je ženski pripadnik Lukićeve bande odsijecao spolne organe muškarcima nakon čega bi im se ispuštala krv koja bi se slala u Srbiju. Branitelj je pročitao i podatke koje je za knjigu navodno ispričala i svjedokinja, kako su u hotelu „Vilina vlas“ davljeni muslimanski muškarci te silovane djevojčice od 12, 13 godina. Svjedokinja nije mogla potvrdi te primjere jer ih nije osobno vidjela, no ipak branitelju je potvrdila ono u što je sigurna i dan danas.
Svjedokinja: Sada momentalno potvrđujem da će se, ako dođe do istrage, utvrditi da je Milan Lukić najveći zločinac koji je uništavao ljude. Žene i djecu.
Ipak, na zadovoljstvo obrane, svjedokinja nije mogla prepoznati u sudnici sada, nakon 16 godina od zločina, ni jednog od optuženih Lukića. Suđenje se nastavlja izvođenjem novih svjedoka optužbe.
Šešelj nastavlja političko delovanje iz pritvora
Autor: Ljudmila Cvetković
Nedavni rascep u Radikalnoj stranci pokazao je da je Šešelj iz Haga dirigovao poslanicima kako će glasati u slučaju Sporazuma o pridruživanju sa Evropskom unijom, ali i razgovarao sa liderima DSS-a i SPS-a Koštunicom i Dačićem oko formiranja vlade. Ipak, u Haškom tribunalu kažu da Šešelju zbog ovog neće biti ukinuta komunikacija sa spoljnim svetom, jer, kako nam objašnjava portparol Tribunala Refik Hodžić, pritvorska pravila o ograničavanju komunikacije ne pominju političko delovanje:
“Bilo kom pritvoreniku mogu se zabraniti, regulisati ili odrediti posebni uslovi za kontake ukoliko postoje razumne osnove da se sumnja da je svrha tog kontakta pokušaj organizovanja bijega, da bi taj kontakt mogao naškoditi ili na drugi način uticati na ishod postupka protiv njega ili bilo koje druge istrage, i da bi taj kontakt mogao naštetiti njemu ili nekoj drugoj osobi, ili da se taj kontak koristi kako bi se prekršio neki nalog o zaštiti svjedoka ili dokumenata. Kao što vidite, tu se ne pominje političko djelovanje ni na koji način.”
Mogućnosti za ograničenje ili ukidanje komunikacije ne postoje ni kod privilegovanog, nepraćenog kontakata sa braniocima, objašnjava dalje Hodžić:
“Mjere koje bi mogle da budu sprovedene su ukoliko postoji sumnja da se ta privilegija zloupotrebljava u nastojanju da se organizuje bijeg, utiče na svjedoke, ometa provođenje pravde, ili na drugi način ugrozi sigurnost u pritvorskoj jedinici. Ponovo nema pomena političkog djelovanja. Mislim da je važno napomenuti to da je bilo kakav kontakt sa medijima, direktan ili indirektan, zabranjen."
Tako je svojevremeno Šešelju, zbog telefonskog uključenja u konferenciju za medije Srpske radikalne stranke u jednoj od izbornih kampanja, bila ukinuta komunikacija. Ovih dana, nakon isključenja iz stranke, doskorašnji Šešeljev zamenik Tomislav Nikolić pokazao je javnosti stenograme njegovih i Šešeljevih razgovora u kojima je Šešelj izdavao direktive kako će se Radikali opredeliti u Parlamentu oko Sporazuma o pridruživanju EU.
Šešelj: Dakle, ako ide ovaj naš Zakon o ratifikaciji, glasamo za. Ako se naš ovaj amandman, ovo isto ubaci u njihov Zakon o ratifikaciji – glasamo za. Ako se ne prihvati to naše – glasamo protiv. Jesmo se tu dogovorili?
Nikolić: Jesmo.
Šešelj: Šta?
Nikolić: Jesmo.
Kasnije, na telefonskoj sednici stručnog tima koji pomaže u njegovoj odbrani, Šešelj saradnicima tvrdi da nikada nije dogovoreno da Radikali glasaju za Sporazum.
Gordana Pop-Lazić, potpredsednica SRS: Danas je već ostao utisak u javnosti i ostavili smo takvu poruku da ćemo mi glasati za to.
Šešelj: Pa ja ne znam kako, s kojim odobrenjem, s kim. i šta nas briga za taj utisak onda.
Pop-Lazić: Pa, ne, pa…
Šešelj: Ništa, nećemo za to glasati. Ali. mislim, imaćemo sutra, ja računam da ćemo imati većinu na Predsedničkom kolegijumu za taj stav.
Iako je novi šef Radikala u zemlji Dragan Todorović, koga je Šešelj postavio, izjavio da ovi stenogrami nisu verodostojni, na naše pitanje da li Šešelj učestvuje u donošenju ključnih odluka Srpske radikalne stranke kaže:
“Uopšte ne razumem kako vi to na takav način postavljate. Zašto niste postavili pitanje Haškom tribunalu kada je omogućio Ramušu Haradinaju da prvo bude pušten da se brani sa slobode, a onda su mu čak omogućili da javno politički deluje u svojoj stranci i to na izborima. Tako da uopšte ne vidim, mada Haški tribunal ima dvostruke aršine, da se na bilo koji način to uskraćuje bilo kome drugom. A što se tiče političkog života, Vojislav Šešelj učestvuje u radu Srpske radikalne stranke i to je njegovo pravo na osnovu statuta Srpske radikalne stranke.”
Ipak, kako nezvanično saznajemo, ovakva vrsta komunikacije nekom haškom optuženiku mogla bi biti ukinuta u slučaju da bilo koja članica UN to zatraži pod objašnjenjem da takvo delovanje ugrožava bezbednost i poredak u toj zemlji. Iz poverljivih izvora u Tribunalu saznajemo da su to pre nekoliko godina upravo i uradile srpske vlasti u slučaju Šešelja i da je tada Tribunal to prihvatio i doneo određene odluke koje su bile u skladu sa tim zahtevom. Političko delovanje Šešelja iz pritvora Haškog tribunala je za sociologa Čedomira Čupića posledica i nepostojanja političkih standarda u zemlji:
“Koji bi sprečili da neko ko se nalazi u istrazi ili kome je ograničeno slobodno kretanje da se taj jednostavno, za jedan period dok se sve to dokaže i pokaže pravno, ne može pojavljivati u političkom životu i da ne može na bilo koji način da učestvuje u radu stranke.”
Vojislav Šešelj optužen je za progone na političkoj, rasnoj ili verskoj osnovi, nehumana dela, ubistvo, mučenje, okrutno postupanje, razaranje. Dobrovoljno se predao pre pet godina.