Iako ima 64 godine, banjalučki frizer Ramadan Mošinović, poznatiji kao Mado, u avgustu ove godine napunio je punih pedeset godina bavljenja frizerskim poslom. Obilježiti „zlatni pir“ u poslu je rijetkost, a još je veća da se i nakon toliko godina taj posao obavlja sa istim žarom. Mado priča:
„U frizeraj sam ušao 1958. godine, u augustu mjesecu, tako da se sada navršava pedeset godina druženja sa češljem i makazama. Mislim da se nisam pokajao jer volim svoj poziv. Ja sam otišao na zanat iz šestog razreda. Došao sam na zanat kod moga strica Muhameda Berbera, u Gospodskoj ulici. Imao sam četrnaest godina kad sam pošao na zanat. Rano sam počeo, ali eto i danas još uvijek mogu da radim.“
Ljubav prema lijepim ženskim frizurama odvela ga je širom svijeta. Svoj talenat koji je pretvorio skoro u umjetnost kaže možda dolazi od njegovih rodbinskih veza sa poznatom banjalučkom porodicom Berber, iz koje je i čuveni slikar Mersad Berber:
„Prvi put sam bio u Opatiji '59. godine, na Zlatnom češlju, onda su poslije pošla ta međunarodna takmičenja, '76 – Njujork, Svjetsko prvenstvo, gdje sam bio učesnik. Dvoje nas je bilo iz bivše Jugoslavije koji smo se takmičili za nagradu grada Njujorka, onda je poslije bilo osam puta Pariz, četiri puta London, pa tri puta Amsterdam, tri puta Roterdam, pa tri puta Brisel, pa Venecija, pa Beč, Madrid, srebrnu medalju sam dobio u Madridu '82, tako da je to bilo jedno fino druženje uz struku, uz zanat, gdje se uvijek nešto naučilo.“
Iako sada manje putuje još uvijek, i sa 64 godine, želi da bude dobar i savremen u svom poslu. I dalje odlazi na frizerska takmičenja jer to je prilika, kaže majstor Mado, i da se druži sa kolegama sa prostora bivše Jugoslavije:
„Sad se to svelo na neki niži rang, recimo, ja sada odem u Beograd, u Zagreb, sad već dugo nisam putovao vani, možda to malo donose i godine, ali se rado viđam sa svojim vrsnim kolegama koje bih ja rado pomenuo, recimo Vojkana Radivojevića iz Beograda. Ja sam uvijek dobro došao gost kod njega, a on je jedan od prvih beogradskih frizera koji je bio vice-šampion svijeta, pa prvak Evrope, pa šest puta prvak Jugoslavije, tako da sam još uvijek u kontaktu s njim. Eto, putuje se, ali malo u manjem obimu nego ranije.“
Kao čovjek koji je u Banjaluku donosio novine iz svijeta ženskih frizura, naš sagovornik ističe da je nekada modne trendove bilo jako teško i primjenjivati:
„U početku se moda malo teže prihvata jer ta moda sa Zapada je malo ekstravagantna, ali recimo, ja se dobro sjećam, kad smo bili na jednom seminaru u Zagrebu i jedan poznati frizer iz Londona kad je uradio jednu frizuru, ja kažem gospođi Miri Buretagić, koleginici: meni se čini da je jedna strana kraća. Hajde, bogati, gdje si vidio frizera da obje strane isto ošiša! Ali, kažem, trebalo je vremena da se u Banjaluku usade ti noviteti, kad su počeli ti crazy colori, ti svijetli pramenovi, te fluorescentne nijanse boja, nove linije šišanja. Trebalo je to prvo znati uraditi, pa onda, kad ti nešto obećaš mušteriji da će to biti lijepo, da to stvarno bude lijepo. Kažem, trebalo je vremena, trebalo je nekoliko godina da to mušterije prihvate, tu modu.“
Pored frizura, Mado kaže, najviše voli Banjaluku, skijanje i ribarenje. Od mogućnosti da ostane raditi u Hrvatskoj i Švedskoj gdje se obreo 1995. godine zbod ratnih dešavanja, ljubav prema rodnom gradu bila je jača. Među prvima se nakon rata vratio u Banjaluku:
„Vratio sam se 7. maja 1996. u Banjaluku. Po treći put sam otvorio svoj salon u Banjaluci, to je bilo '97. Eto, i dan-danas sam u tom salonu, tu i dan-danas radim i nije mi ni žao ni teško kad imam i mogu s kim surađivati, kad imam fine mušterije koje se prepuste majstoru da majstor može da pokaže svoje znanje i da kreira svoje frizure, svoje boje.“
Ne posustaje majstor Mado. I dalje radi i dalje prenosi svoja znanja na nove generacije. A kao svoj najveći uspjeh smatra činjenicu da je kod njega zanat završilo preko 50 djevojaka i da su i one vrsne u svom poslu, neke u Banjaluci, a neke širom svijeta.
