RSE: Kada čovjek izgura petu deceniju u ovoj profesiji, onda zaista zaslužuje, ne samo čestitke, nego i izraze divljenja.
Malohodžić: Hvala ti. To je u svakom slučaju lijepo čuti i odmah se nameće želja da se ustraje i ide još dalje.
RSE: Ti si penzioner formalno, ali imam dojam da nisi ni jedan dan uživao tu privilegiju. Gdje sada radiš? Gdje montiraš i objavljuješ svoje emisije?
Malohodžić: Čini mi se da sada više radim. Uređujem i vodim emisiju Živjeti zdravo, na BH Radiju 1, koja govori o raznim aspektima zdravog življenja. Kroz tu emisiju vraćam se svojim dragim prijateljima iz svih naših bivših republika sa kojima sam ranije sarađivao, a sarađujem i sada.
Jedan divan novi časopis Zemlja, izlazi u Sarajevu, govori o ekologiji. Tu sam aktivni saradnik, pišem i uređujem tekstove. Radim i na publicisti. Za dvadesetak dana treba da izađe moja najnovija knjiga, 17. po redu. Zove se Živjeti i raditi na njemački način. To je jedan mali priručnik svega onoga što su Nijemci učinili u poljoprivredi, u duhovnoj kulturi, ekoturizmu.
RSE: Tvoji programi koji se tiču poljoprivrede, proizvodnje hrane, zdrave hrane, zdravog života - vrte se više od 30 godina po našim elektronskim medijima. Kako uspijevaš naći inspiraciju i zadržati pažnju publike, koja, barem javno, ne pokazuje preveliko oduševljenje ovom problematikom?
Malohodžić: Vodio sam Znanje i imanje. Emisija je bila namijenjena selu, ali sam uvijek nastojao i pokušavao da nađem i neke sadržaje koji su zanimali i gradsku populaciju. Odlučio sam jednom da u Znanju i imanju predstavim i jedan grad - Metković, kasnije i Bar i Herceg Novi. Inače sam uvijek nastojao svoje emisije oplemeniti i drugim sadržajima. Mnoge je čudilo šta će mi u emisiji jedan Mocart ili Hajdn. Tražio sam njihove dodire sa prirodom, njihove prve dječačke dane kada su se i oni bavili poljoprivredom i sadnjom.
RSE: Sjećam se ratnih emisija u kojima su ljudi iz grada dobijali nužne informacije o tome kako u saksiji uzgojiti neku zalutalu sjemenku. Bila je to doslovno lekcija preživljavanja.
Malohodžić: Jeste. Moje drage kolege i ja smo se tada nesebično stavljali u funkciju da ljude obučimo. Imao sam na Radiju BH emisiju i svako jutro u 6:00 sam se obraćao sa nekim savjetom. Pričao sam o podbjelu, matičnjak ili nekoj drugoj travki ili biljki, o tome gdje se može naći, kako od nje preživjeti i koja su joj ljekovita svojstva. Kada bih išao na posao pješice, svih godina rata, sretao sam ljude kako beru podbjel. Zaustavljali su me i zahvaljivali na tim informacijama.
Dok su telefonske linije radile u ratnim godinama, mene su zvali i ljudi sa Pala. Javi se obični čovjek, izložen neimaštini i nestašici, kao i mi, i zahvaljuje mi, pošto i on sluša moje emisije. To su ipak bile neke univerzalne poruke koje su na neki način i zbližavale i povezivale ljude koji su učestvovali u istoj patnji, u istim brigama i problemima.
RSE: Tvoji programi su uvijek bili škole u tom smislu. Bavio si se ekstenzivnom agrikulturom, proizvodnjom hrane i malim savjetima koji poboljšavaju kvalitet života. Čini mi se da su urednici oduvijek imali premalo razumijevanja za ono što to radiš. Da li je tog razumijevanja bilo više u onom tamo vremenu, ili sada?
Malohodžić: Bilo ga je više u onom vremenu. Prije smo imali puno emisija. Sjeti se samo šta smo imali na televiziji. Imali smo emisiju Škola zelenog plana. Imali smo Znanje i imanje. Imali smo edukativne emisije koje su vodili pokojni Veljko Korač, divan čovjek i saradnik, Lutvo Tahirović, ja i drugi. Bilo nas je dosta. Imali smo jedan program za agrar. Sada je to sve zaista formalno.
RSE: Sada pripadaš spominjanim programima, žanrovima i medijima, ali počinjao si malo drugačije. Pisao si za novine, pisao si reportaže, pisao o sportu, pisao knjige koje nisu samo o poljoprivredi.
Malohodžić: Počeo sam 1958. godine kao agrarni novinar u Brčkom. Onda sam otišao u Slobodnu Dalmaciju i radio u unutrašnjopolitičkoj rubrici. Radio sam u sportskoj rubrici. Pa sam bio u upravi Hajduka. Putovao s njima. Puno sam radio u dnevnim i sedmičnim listovima, na radio i televiziji, u novinama. Nedavno sam pokušao napraviti retrospektivu onoga što sam uradio i skoro sam se iznenadio i prepao - da li je moguće da sam to sve mogao uraditi - 10 hiljada tekstova, 17 knjiga, oko 700 televizijskih i radio emisija.
Kada sam sve to malo izanalizirao, strašno me oduševila ta spoznaja i saznanje da sam ostao na istom kolosijeku kao kada sam i počeo.
RSE: Kada čovjek podvuče liniju ispod pola stoljeća rada, uvijek ostaje pitanje - dokle misliš ostati aktivni novinar. Ima li novinar uopšte pravo razmišljati o penziji, o vješanju kopački o klin?
Malohodžić: Uvijek se sjetim kada smo mi novinari tražili beneficirani staž. Tada je otišla jedna delegacija kod Tita. Na čelu je bio Hrvoje Macanović, legendarni sportski komentator iz Zagreba. Tada je imao oko 64 godine. Tito, kada ih je primio, rekao im je da su stariji od njega, a hoće benificirani radni staž. Sve je to individualno.
Kada sam za knjigu o ishrani sportista razgovarao sa Josipom Ćorkom, velikim olimpijcem, svjetskim i evropskim šampionom, na kraju razgovara sam mu poželio da doživi stotu. On mi reče: "Senade bogati, pa šta ti je sada stota? Dabogda vi meni na sahranu došli u mojoj 135 godini". Životni vijek se produžio.
Nedavno sam, praveći retrospektivu, čitao jedan svoj članak. Bila je to priča o nekom čika Boži. Napisao sam: "Ova sjeda starina pedesetih godina". To sam skoro pocijepao. Eto kako smo mi godine doživljavali nekada, a sada - čovjek od 50 godina je mladić.
