Serijal o vukovarskoj tragediji - po scenariju Eduarda Galića, Dominika Galića i Marka Babića - čija je prva epizoda prikazana prošlog petka na Hrvatskoj televiziji, nudi dosta razloga za novu antisrpsku histeriju i pitanje je želi li Hrvatska doista iskoračiti iz mržnje - u što nas javno uvjeravaju predstavnici hrvatske vlast - ističe novinar Drago Pilsel:
"Iskreno se bojim da u Hrvatskoj još uvijek postoje ljudi koji žele da se mržnja nastavi, koji žele da se segregacija nastavi jer da ne postoje, onda ne bi smo imali segregaciju u dječjim vrtićima i u vukovarskom društvu općenito. To je velika sramota za hrvatsko društvo. Kada gledam ovakav jedan serijal na HTV-u i to u tako udarnom terminu, kakav je petak u 20:00, sa dugim kadrovima raskomadanih lubanja, leševa, pa čak i ubijene djece, koji su potresni i koje ne treba zaboraviti, onda se čovjek pita da li Hrvatska zaista želi izaći iz zatvorenog kruga mržnje, iz procesa pretvaranja drugog u objekt mržnje. Način na koji je izrežiran taj dokumentarac, apsolutno je suprotan dokumentarističkoj struci."
U potenciranju ili pobjeđivanju mržnje, kaže, uloga medija je presudna:
"A kakva bi uloga medija trebala biti? Ne manipulirati emocijama. Ne igrati se činjenicama. Ako se radi o dokumentarcu o Vukovaru, uvijek se mora početi od početka. Početak je bio suživot. Ne može početi dokumentarac sa četnicima koji ulaze u Vukovar pjevajući da će klati Hrvate. Stvari treba staviti u kontekst. Treba priznati činjenicu da se prije agresije JNA, teritorijalaca i samozvanih četnika, dogodila epizoda o nestanku i o ubijanju nekih Srba od strane nekih Hrvata. Sumnja se da je to režirao Tomislav Merčep. Nakon toga se dogodila agresija, ali se prije agresije dogodilo nešto strašno. Ovo što je pokazala prva epizoda je jedna intencija, a to je da se Srbi i dalje prikažu kao jedini i isključivi krivci i najveći zločinci ovoga rata, kao da su Hrvati apsolutno nevini. Štošta treba raščlaniti, štošta treba pojasniti kada se radi dokumentarac koji nosi naslov Heroji Vukovara."
Povjesničarka Zorica Stipetić nije gledala spomenuti dokumentarac, no slaže se da mediji ne smiju zataškavati istinu:
"Ali to je stvar interpretacije. Današnja interpretacija, nakon svih civilizacijskih dostignuća, je takva da se u ovom ratu broje samo žrtve na hrvatskoj strani. Mi smo jako daleko od toga da govorimo istinu. Ona se ne govori i još uvijek se insistira na jednostranoj krivici. Mislim da to nije dobro."
Mržnja nakon rata i svega što se dogodilo, objektivno postoji, ali mediji moraju znati kako je pobijediti, a to je istina i profesionalizam, ističe profesor političke filozofije, doktor Žarko Puhovski:
"Radi se o dvije stvari. Prvo o tome da se ne čačka po ranama više nego što je potrebno, osim kada je to neizbježno zbog nekih obljetnica. Drugo, to treba da se radi na pristojan način. Radi se o tome da mediji mogu utjecati na to da ljude podrže u mržnji, ali i o tome da tu mržnju pokušaju kultivirati. Ona nakon rata ipak ne može ne postojati."
Bilo bi važno, zaključuje Puhovski, naučiti nešto i iz iskustva bivše Jugoslavije, u kojoj se sve što je bilo ružno u prošlosti guralo pod tepih, osim onog što su radili neprijatelji:
"Da samo cenzura zadržava mržnju da ne izleti vani, onda imate ono što Njegoš rekao - Što ga dublje stišćeš, to on više skače. Tu se upravo pokazalo koliko je opasno otklanjanje obveze sučeljavanja sa prošlošću i guranja stvari pod tepih jer onda kada eksplodiraju, imamo mnogo od onoga ružnog s početka devedesetih u ratu."
