U Srbiji se ovaj dan obeležava i pod geslom “Dajte nam mesto gde ćemo našim najmilijima polagati cveće”.
Ni 16 godina od nestanka svog sina Slobodana Medića, pilota JNA, komandanta eskadrile migova, na aerodromu u Batajnici kod Beograda, koji je 1992. nestao u akciji iznad Slavonsko – Bosanskog broda, gde su snage sadašnje Republike Srpske bile ugrožene od Hrvatske, njegov otac Dragan nije saznao sinovljevu sudbinu, ali ni odustao od traganja:
"Možete li zamisliti, ja sam sebe pitam kako je uopšte moguće da sam ostao priseban čovek. Od 1992. godine pa do danas nikad nisam prekinuo potragu, stotine hiljada sastanaka i divim se sebi da sam uopšte živ."
Medić Dragan, osnivač Udruženja roditelja i porodica zarobljenih i nestalih lica tadašnje Jugoslavije, kaže da informacije koje je dobijao govore da je njegov sin uspeo da se katapultira i iskoči iz aviona:
"Jedan od Mladićevih specijalaca, koji je bio ranjen i lečen na VMA, lično mi je rekao da je bio na pedeset metara od pilota i da je video da mota padobran. Na žalost, oružane snage Hrvatske, specijalci, su ga zarobile. Njegov poslednji pilot koji je leteo MIG-om, nije video istog padobranca - nije istina da je mogao eksplodirati u avionu."
Medić kaže i da je 1994. godine prisustvovao razmeni karlovačke grupe za somborsku i da tada nije dočekao svog sina, a da je godinama kasnije od jedne bolničarke, koja je u to vreme radila u Lepoglavi, saznao:
"Sa otoka Krka u Lepoglavu je doveden jedan general, koji je takođe bio zarobljen, i moj sin i sa tog mesta su krenuli na razmenu sa drugom grupom. Jedan šef mu je rekao, mom sinu, da će konačno biti razmenjen i pitao ga da li bi, kada bi dobio sličan zadatak, izvršio naređenje. Sin mu je odgovorio da bi ga sigurno izvršio, a on ga je onda vratio u ćeliju i rekao mu da neće biti razmenjen."
No, kolika je pomoć država regiona, nekadašnjih strana u sukobu, koje Međunarodni Crveni krst navodi kao one koji imaju odgovore šta se dogovdilo sa ljudima koje se vode kao nestali. U slučaju Dragana Medića to je izgledalo ovako:
"Hrvatska nikada nije priznala da zna bilo šta o njemu, iako sam im sve potkrepio dokazima i ponudio im da dovedem svedoke. Išao sam na prijem i kod Tuđmanovog savetnika i kod potpredsednika Vlade 1993.-1994., godine pod pokroviteljstvom međunarodne komisije za nestale osobe, a susretao sam se i sa Holbrukom, Karl Biltom, Sajrus Vensom."
Zato je Međunarodni komitet Crvenog krsta pozvao vlasti u regionu da ubrzaju proces rešavanja nestalih, prenela je Gordana Milenković iz beogradske delegacije ove organizacije:
"Teško je izračunati koliko će godina proteći, ako se proces nastavi ovim tempom, pre nego što porodice dobiju odgovore. I sadašnje vlasti, po međunarodnom humanitarnom pravu, imaju obavezu da porodicama pruže odgovore. Golgota ovih porodica se nastavlja, prvenstveno u emocijalnom smislu, ali takođe i usled pomanjkanja pravne i administrativne potpore."
Najveći problem je što je proces traženja nestalih u zastoju, kaže Čedomir Marić, koordinator srpskih udruženja porodica nestalih, i da postoje registrovane grobnice koje nisu ekshumirane:
"Rešite ovo što se zna, grobnice koje su nastale posle Bljeska i Oluje su poznate, a posle ćemo prikupljati informacije za neregistrovane grobnice, da nam se ne bi desila izmeštanja grobnica, kao što nam se to već dešavalo, a to je dodatni zločin nad onima koji su jednom već ubijeni."
U Komisiji za nestala lica Vlade Srbije kažu da na teritoriji Srbije više ne postoje grobnice, da je svaka ekshumirana, žrtve identifikovane i da očekuju da se to isto učini i u ostalim zemljama regiona. Zorica Avramović iz komisije:
"Mi očekujemo da će i kolege u drugim republikama, u kojima mi tražimo, uraditi isto jer smatramo da je zaista nedopustivo da se zna za postojanje grobnica, da se zna da tamo postoje ljudi koji su iz mandata komisija, a da se iz razloga koji su nama potpuno neobjašnjivi, te ekshumacije ne vrše. Porodice koje znaju da su njihovi tamo sahranjeni ne mogu doći do tih tela."
U Beogradu će Međunarodni dan nestalih biti obeležen pod geslom “Dajte nam mesto gde ćemo našim najmilijima polagati cveće”, a improvizovana spomen ploča stradalima u ratovima u bivšoj Jugoslaviji biće uručena gradonačelniku Beograda.
U Bosni i Hercegovini stanje najteže
Članovi porodica nestalih osoba u BiH danas su od predstavnika državne vlasti tražili odgovor zašto se proces traženja njihovih najmilijih odvija tako sporo, naglasivši da se još uvijek traga za najmanje 13.000 ljudi.
Bosna i Hercegovina jedina je zemlja na svijetu koja ima Institut za traženje nestalih, a još uvijek traga za oko 13.000 ljudi. Dok ulaze u drugu deceniju traženja svojih najbližih, porodice su ogorčene jer se žrtvama manipuliše, a njihova tragedija koristi u dnevno-političke svrhe.
Smilja Mitrović, iz Bijeljine, već 13 godina traži sina jedinca koji je kao osamnaestogodišnjak zarobljen i nestao na Majevici 1995. godine, od kada mu se gubi svaki trag:
„Traganje, uvijek si u nekoj depresiji, iščekivanju... I nemate sna. Strašno je to doživjeti i čekati svoje dijete, jedno jedino, koje je imalo samo 18 godina. I vjerujte, non-stop s tim ustajem, liježem. Radim s porodicama, što mi je najteže, u mom udruženju - samo sam imala jednog jedinog sina koji je nestao, i više nikoga nemam.“
Članica udruženja za traženje nestalih iz Kotor Varoši Semina Alejkić nakon 11 godina traženja i obilaženja grobnica uspjela je naći muža. I danas pomaže porodicama koje još uvijek traže svoje nestale, čija tijela je više od decenije poslije rata sve teže naći i identifikovati:
„Ja sam od 1996., znači kad je krenulo aktivno traženje, obilazila terene, išla, pratila sve i jednu ekshumaciju na području Kotor Varoši, prikupljala informacije, prisustvovala na lokalitetima ekshumacija, dočekivala kosti iz zemlje i, nažalost, ja fizički nisam mogla ništa da prepoznam. Tek sam putem DNK dobila identitet i DNK je pokazao da je bio u masovnoj grobnici zvanoj Mali harem, u Donjem Varošu, a inače je stradao 10 kilometara odatle, mislim zarobljen je, i na osnovu onoga što sam vidjela od tijela, pretpostavka je da je tijelo izmiještano najmanje dva puta, možda i više puta.“
Tokom rata u BiH je nestalo oko 30.000 ljudi. Gotovo dvije trećine je pronađeno, ali porodice ističu da se i preostali moraju naći i pokopati, te da je to dužnost i obaveza i društva i države.
Istražnim organima i nadležnim institucijama se zamjera da su nedovoljno angažovani u procesu prikupljanja informacija o lokacijama grobnica, te kažnjavanju počinica zločina, kaže Zvonko Kubinek, iz hrvatskih udruženja za traženje nestalih:
„Pravosudne institucije su vrlo spore u procesuiranju ratnih zločinaca i obezbjeđivanju pravde i satisfakcije za žrtve. Aktuelni političari ne stvaraju pozitivan politički ambijent u kojem bi se pitanje nestalih rješavalo isključivo kao humatirano-pravo pitanje. Dugo se čeka na ekshumacije i identifikacije, mada su porodice, obitelji i udruženja, ulažući maksimalan napor, preduzele sve što je bilo u njihovoj moći.“
Institut za traženje nestalih BiH, formiran da bi se ubrzao proces traženja nestalih, već na samom početku suočio se sa problemima. Jedan od direktora Instituta iz RS-a Milan Bogdanić naglašava:
„Institut nije opravdao taj svoj osnovni cilj, ali nije ga opravdao iz razloga što je rad Instituta vezan za druge državne institucije, prvenstveno sudsko-istražne organe koji se trebaju u skladu sa zakonom i opisom svoga posla baviti sudsko-istražnim radnjama vezano za otkrivanje mjesta, lokacija grobnica žrtava i te podatke dostavljati Institutu na korištenje.“
I pored svega proces traženja ne smije biti okončan dok i posljednje tijelo leži u bespućima BiH, odlučan je nekadašnji predsjednik Komisije za traženje nestalih u Federaciji i jedan od direktora državnog Instituta Amor Mašović:
„Iz više od 400 masovnih i nekoliko hiljada masovnih i pojedinačnih grobnica ekshumirana su tijela ili dijelovi tijela više od 19.000 naših državljana i većini od njih vraćena su silom oduzeta imena i prezimena. Ali između 9.000 i 11.000 njih još uvijek leži u jamama bosanskih bespuća i hercegovačkog krša. Njihove porodice svakodnevno sebi i svima nama postavljaju samo jedno pitanje: hoće li njihovi najmiliji biti pronađeni i sahranjeni na način i na mjestu dostojnim čovjeka?“
Iako postoji zakon o nestalima u BiH, on se mora početi i primjenjivati, pa tako i osnovati fond za pomoć porodicama, a važan zadatak bh. vlasti jeste i stvaranje centralnog evidencionog spiska, na kojem će se nalaziti imena svih za kojima se još uvijek traga, kaže direktor Međunarodne komisije za traženje nestalih Kathryne Bomberger. Uskoro bi državni Institut trebao preuzeti veći dio posla, a međunarodna komisija biti tek tehnička podrška, istice Bomberger:
„Ja se nadam da ćemo mi uspjeti doći do faze u kojoj ćemo BiH davati pomoć samo kada su u pitanju DNK analize. Nadamo se da će se pravima porodica nestalih osoba i svim ostalim pitanjima baviti neko drugi, a mi pružati samo tehničku podršku.“
Tako su u povodu Međunarodnog dana nestalih, porodice koje traže svoje najbliže nastradale tokom rata u BiH, po prvi put zajedno, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, podigle svoj glas i od bh. vlasti jasno zatražile da poštuju svoje obaveze, a njihova prava. Između ostalog, zatraženo je i da 30. avgust bude uvršten u kalendar značajnih datuma koji se obilježavaju na državnom nivou, te najavljeno da će od predstavnika EU u Briselu tražiti da jedan od uslova za ulazak BiH i zemalja regiona u ovu zajednicu bude rješavanje problema nestalih.
Hrvatska: preko dvije tisuće osoba se vode kao nestale
Iako je broj nestalih u Hrvatskoj smanjen sa 18 tisuća na nešto preko dvije tisuće, a u forenzici se već govori i o „hrvatskom modelu“ identifikacije posmrtnih ostataka, obiteljima onih čija sudbina još uvijek nije poznata, neovisno koje su nacionalnosti, sve što je napravljeno, još uvijek je – premalo i presporo:
Još se nešto preko dvije tisuće osoba vodi kao nestale u Hrvatskoj – njih 1.066 iz 1991. godine, najvećim dijelom hrvatske nacionalnosti i njih 973 iz 1995. godine, najvećim dijelom srpske nacionalnosti nestalih u akcijama „Bljesak“ i „Oluja“. Predsjednik Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ivan Pšenica, tražio je sina od pada Vukovara 1991. do 2005. godine:
„Kada je krajem 1997. godine otkopana ona najveća grobnica u Vukovaru, sa 937 osoba, on je nađen među njima. Nažalost, još pet godina sam čekao na identifikaciju. No, međutim, ja sam još dobro prošao, jer još 124 osobe iz te grobnice još uvijek nisu identificirane. Koliko će njihove porodice još čekati? Grobnica je otkopana krajem 1997. godine, a sad je 2008. godina. Znači, 11 godina je već prošlo, a još 124 osobe iz te grobnice nisu identificirane.“
Iako se svake godine izdvaja sve više, rezultata je sve manje, kaže Pšenica. Čak je 400 probnih iskapanja bilo bez rezultata. On sugerira da se koristi modernija tehnologija, ali – pripomoglo je i otvaranje telefonske linije na koju se moglo bez otkrivanja vlastitog identiteta dojaviti lokaciju neke grobnice:
„Nažalost, to su u velikoj mjeri provokativne dojave: ,Napravit ćemo još Ovčara‘ i u tom smislu. Ali, ima – hvala Bogu – i informacija koje su dobrodošle, da su se neke osobe pronašle, da su identificirane.“
Ružica Spasić, predsjednica Udruženja porodica nestalih i nasilno odvedenih lica u Vukovaru, našla je posmrtne ostatke svog sina, koji je pred „Oluju“ iz Vukovara, zajedno sa cijelim bataljunom, poslan da pomogne u obrani samoproglašene „Republike Srpske Krajine“ u Lici, u sektoru Korenice:
„Otišao je po pozivu 21. jula 1995. godine. Onda se dogodila ,Oluja‘, bio je zarobljen tamo negdje u Korenici i ubijen. Sahranjen je u Gračacu. Ekshumiran je 2001. godine. Trajalo je tri i po godine dok ga nisu identificirali.“
Zorica Vukadinović, iz Tovarnika, i dalje traži svog brata Zorana Bursaća, čije je tijelo vojska samoproglašene „Krajine“ u povlačenju u „Oluji“ jednostavno ostavila na usputnom groblju:
„Ostavili su ga u donjem Lapcu, u jednoj kućici na ulazu u pravoslavno groblje. Tu su ga spustili, zamotanog u šatorsko krilo, ali ga nisu sahranili. Pet-šest koraka od te kućice, neki Ličani su sahranjivali svoje. Mislila sam da su ga oni sahranili. Međutim, kad sam pozvana na iskopavanje, nije bio tamo. Onda smo mama, njegove dvije kćerkice i ja dali krv u Osijeku. Išla sam u Zagreb dva puta, tamo sam dobivala fascikle, ne bi li ga negdje prepoznala. Međutim, nigdje ga nisam našla.“
Vinkovčanka Spomenka Kušić, iz udruge „Hrvatska majka“, traži sina, koji je kao ranjeni pripadnik 109. brigade Hrvatske vojske, 19. studenog 1991. godine, nakon pada Vukovara, odveden iz „Borovo-komerca“ u nepoznatom smjeru:
„Otada mu se gubi svaki trag. Nema gdje nisam bila i gdje nisam pisala i tražila ga. I preko Međunarodnog crvenog križa i preko Hrvatskog crvenog križa… Nema ekshumacije na koju nisam išla… Aktivna sam od prvog dana, od 1992. godine, kada se osnovala naša udruga.“
Gdje su najveći problemi i kako ih riješiti? Ružica Spasić iz Vukovara:
„Sporost ekshumacija, sporost identifikacija, a to je, ustvari, sporost vlade. Taj problem bi trebao biti rješavan humanitarno, a oni ga rješavaju politički.“
U razgovorima hrvatskih političara s onima iz Srbije, sudbine nestalih obavezno moraju svaki puta biti na dnevnom redu, kaže gospođa Kušić:
„Mislimo da je potrebno više pregovarati. Ali, normalno, ovi što znaju neće da kažu. Evo nedavno su bila probna iskapanja i ništa se nije pronašlo.“
