Riječ je o češkom umjetniku koji je dijelio pozivnice za veliku akciju umjetnika iz cijele Evrope pod nazivom „Zona sjećanja na 1968“. Na taj su dan, naime, prije 40 godina, u ranu zoru, na ulicama Praga osvanuli tenkovi pet zemalja tzv. Varšavskog pakta.
U zemlju ih je ušlo ukupno 6.300. Dobar dio njih zauzeo je glavni grad tadašnje Čehoslovačke, kako bi u red doveo vladu Aleksandra Dubčeka i zauvijek ugušio reformu socijalizma poznatu pod imenom „Socijalizam s ljudskim licem“. Dvjesta hiljada vojnika Istočnog bloka, 2000 topova i raketa, te 800 aviona, ušlo je na tlo Čehoslovačke. Poginulo je 108 ljudi, 500 je teže ranjeno.
Stvaranje „socijalizma sa ljudskim licem“
U noći je kompletan Politbiro Komunističke partije Čehoslovačke uhapšen, a Aleksandar Dubček, kojeg je Leonid Brežnjev od milja zvao Saša, tenkom je prebačen u Moskvu. Putovanje je trajalo četiri dana, lider tadašnjeg Sovjetskog Saveza znao je kako se lomi i duh i tijelo. Čime su Česi i Slovaci naljutili Moskvu? Izvještava Mirjana Rakela:
Mjesecima prije invazije, Čehoslovačka komunistička partija, na čelu sa Alexanderom Dubčekom, počela je provoditi program reformi s ciljem da eliminiše najrepresivnije elemente režima i stvori „socijalizam sa ljudskim licem“. Reforme su postale poznate kao „Praško proljeće“.
Do ljeta 1968. godine, ukinuta je cenzura, procvjetala je otvorena diskusija u novinama i časopisima. Neki su čak doveli u pitanje sam opstanak komunističkog režima. Slobodno vođena debata učinila je nervoznim čehoslovačke komunističke susjede, a prije svega sovjetski Politbiro. Do avgusta, Moskva je izgubila strpljenje.
Kada su ušli u glavni grad Čehoslovačke, sovjetski vojnici brzo su zaposjeli sjedište radija i preuzeli studije. Ono što nisu znali je da su mnogi uposlenici radija uspjeli da pobjegnu i da sa sobom ponesu opremu u privatne stanove širom grada, gdje su napravili improvizirana studija i nastavili sa emitovanjem.
Pavel Pehaček je u to vrijeme bio producent na Čehoslovačkom radiju. On se prisjeća:
„U ovim malim studijima bilo je ljudi iz Čehoslovačkog radija i oni su danima emitovali program iz skrovišta. Dobijali su vijesti iz svih dijelova Praga. Ljudi su uništavali table sa imenima ulica na zidovima zgrada u Pragu. Bilo je teško za Sovjete da znaju gdje se tačno nalaze. Ovo emitovanje se nastavilo danima.“
Pehaček se takođe prisjeća neuobičajenih scena na ulicama Praga. Prije ulaska u Čehoslovačku, Sovjetskim vojnicima je rečeno da je u toku kontrarevolucija. Neki su čak mislili da je počeo Treći svjetski rat.
Umjesto toga, oni su naišli na nenaoružane civile, od kojih su mnogi bili zbunjeni i uzemireni. Neki Česi su se popeli na njihove tenkove i zatražili da znaju: „Zašto ste ovdje?:
„Velika je greška da vaše novine i časopisi ne pišu istinu! Da pišu, vi ne biste dolazili ovdje. Ovdje ne postoji kontrarevolucija, kao što pišu vaše novine.“
A sovjetski vojnik je odgovorio:
„Ja samo slijedim naređenja.“
U narednih nekoliko mjeseci, od miliona Čeha i Slovaka se tražilo da potpišu izjave kojim se pozdravlja „bratska“ pomoć Moskve.
No, atmosfera se ubrzo promijenila nagore. Dubček i čitavo vodstvo Čehoslovačke komunističke partije je odvedeno u Moskvu, gdje su ubrzo prihvatili Sovjetske zahtjeve i potpisali tzv. Moskovske protokole, koji su legitimizirali Sovjetsku okupaciju i poništili sve reforme Praškog proljeća.
U narednih nekoliko mjeseci, od miliona Čeha i Slovaka se tražilo da potpišu izjave kojim se pozdravlja „bratska“ pomoć Moskve.
Ivana Doležalova je imala 19 godina u to vrijeme. Ona opisuje šta se dešavalo onima koji potpišu i onima koji su to odbili, kao što je bio slučaj sa njenim roditeljima:
„Od svih u zemlji je zatraženo da se izjasne: Da li se slažete ili ne sa bratskom pomoći Sovjetskog saveza i zemalja Varšavskog pakta? I vi ste dobro znali šta to znači. Mogli ste reći: Pa, mislila sam da to ne bi trebalo da rade, ali sam pogriješila i sada se slažem sa invazijom. I mogli ste zadržati posao. Ukoliko ste bili član partije, i dalje ste ostali član partije. Ukoliko ste rekli ne, izgubili biste posao, a vaša djeca se nisu mogla upisati na fakultet. Bili biste ili izbačeni iz Komunističke partije ili prekriženi. Ukoliko ste bili prekriženi, imali biste šansi da se eventualno ponovo uključite u partiju. Ali, ukoliko ste bili izbačeni, to je bio kraj. Oba moja roditelja su izbačena iz Komunističke partije.“
Doležalova, uprkos univerzitetskoj diplomi, bila je nezaposlena. Postala je čistačica.
Radijski producent Pavel Pehaček, kao i 200.000 njegovih zemljaka, emigrirao je na Zapad i počeo je raditi u Češkom servisu Radija Slobodna Evropa.
Dubčeka je 1969. godine zamijenio Gustav Husak. Dubček je na kraju izbačen iz partije i bio je zaposlen u šumarskoj firmi.
Period poznat kao „normalizacija“ počeo je i trajao do Baršunaste revolucije 1989. godine, kojom je svrgnut komunistički režim.
Jan Bednar kaže da su dešavanja prije 40 godina za mnoge ljude, koji danas žive u Češkoj i Slovačkoj, ostavila velike ožiljke, koji sporo zarastaju kako vrijeme prolazi:
„Za većinu ljudi u Češkoj Republici, ova trauma je i dan danas velika. To je veliki problem sa kojim se nosi većina ljudi. Ali, to su većinom ljudi koji dolaze iz perioda Husakove normalizacije. Za mlađu generaciju, događaji iz 1968. godine su poglavlje istorije iz koje mogu učiti ili ne. Ali, za njih to nije lično pitanje. Postoji velika generacijska razlika.“
Česi još nisu spremni oprostiti Rusima okupaciju. Anketa agencije STEM, provedena uz 40. godišnjicu pokazuje kako se Česi nisu pomirili s tim poglavljem svoje prošlosti. Čak 64 posto njih ne može oprostiti Rusima, jer je – vele – za to još rano.
Mladalački optimizam iskorišten za svjetsku hipokriziju
Muhamed Salih, danas je uzbečki opozicioni lider. Prije 40 godina bio je jedan od mladih vojnika Armije SSSR-a:
„Regrutirali su me u aprilu 1968. godine. Vojni rok sam služio u Mađarskoj, u gradu Sekešfehervar. Krajem maja je moja jedinica prebačena na granicu s Čehoslovačkom s obrazloženjem da smo sastavni dio manevara. Ostali smo tu do 20. augusta, a vježbe nije bilo. Kad su nam stare kalašnjikove zamijenili s najmodernijim u to doba, kad smo dobili svaki po dvije granate i tri puna šaržera municije, počeli smo slutiti da smo određeni za invaziju. Stvari su se potpuno razjasnile kad nam je rečeno da idemo spasiti našu braću Čehe i Slovake od intriga zapadne buržoazije i da ,budemo spremni ubiti i biti ubijeni‘.“
Muhamed Salih se sjeća ulaska u Bratislavu, ljudi koji u potkošuljama istrčavaju na ulice usred noći, pitaju što su Rusi uradili s Dubčekom, dugonogih plavih djevojaka koje njega i njegove drugove mole da se vrate kući… Upada u luksuzni dvorac u Bratislavi, gdje je nekad odsjeo i Napoleon Bonaparte. Salih se sa stidom prisjeća kako su sovjetski vojnici uništili tepihe, kako su spavali na antiknim stolovima i klavirima… Ne zaboravlja osjećaj koji traje:
„Taj osjećaj krivnje i slobode, kombinacija koja me je pratila svih tih dana. Bilo mi je 18, nisam znao da je moj mladalački optimizam iskorišten za svjetsku hipokriziju. Taj osjećaj me i danas prati…“
Okupacija Čehoslovačke: Početak kompromitacije sovjetskog sistema
Svijet je prije 40 godina gledao kako se sovjetski tenkovi parkiraju na jednom od najljepših evropskih bulevara, na Vaclavskim namjestima. Time je, kažu istoričari, bila ugašena svaka nada da bi „socijalizam sa ljudskim licem“ mogao zaživjeti u sovjetskom bloku.
Kako je na te događaje reagirala Jugoslavija, koja se i sama u tom trenutku osjetila ugroženom, jer je još od 1948. godine, zbog otpora sovjetskoj dominaciji, bila izložena stalnom pritisku i prijetnjama lidera komunističkog bloka. O tome razgovaramo sa Budimirom Lončarom, bivšim ministrom inostranih poslova Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i sadašnjim specijalnim savetnikom hrvatskog predsednika Mesića. Intervju je pripremio Omer Karabeg:
RSE: Gospodine Lončar, kako je Tito gledao na demokratske reforme koje su sprovodili čehoslovački komunisti i na njihovo nastojanje da stvore „socijalizam s ljudskim likom“?
Lončar: Veoma pozitivno. Davao im je punu podršku. Naravno, uvijek je upozoravao da redoslijed poteza mora biti takav da češko rukovodstvo, odnosno Dubček kontrolira razvoj, da ne dozvoli da prenagla decentralizacija, prenaglo kretanje ka multipolarnom političkom ustrojstvu dovede do situacije koju ne bi mogao kontrolisati. Inače suštinu opredjeljenja je Tito jako podržavao. Tito je bio u Čehoslovačkoj u vrijeme Novotnog i Dubček je trebao da dođe u Jugoslaviju. Međutim, Dubček je zamolio Tita da prekrši taj redoslijed i da dođe u Prag da ga podrži u toj situaciji kada je započeo sovjetski pritisak. Tito je otišao u Prag i na taj način demonstrirao veliku podršku Dubčeku. Došao je između 9. i 11. avgusta, znači neposredno pred intervenciju. Tito je tada izričito rekao da je Dubčekov kurs ispravan, da ga podržava, da ga samo upozorava da bude oprezan da mu se stvari ne bi izmakle kontroli. Naročito je podržao federalizaciju i ravnopravnost dva naroda – Čeha i Slovaka – i cijelu reformu u njenoj suštini i njenom krajnjem cilju.
RSE: Kakve su bile prve reakcije jugoslovenskog vrha na sovjetsku okupaciju Čehoslovačke? Da li je bilo straha da bi se Jugoslavija mogla naći na udaru kao sljedeća meta?
Lončar: Kako da ne. Tridesetog jula 1968, znači 20 dana prije intervencije, tadašnji ministar vanjskih poslova Nikezić je u Skupštini Jugoslavije izlagao o stanju u Lageru, pojavu reforme je označio za vrlo pozitivnu i rekao da zaslužuje podršku, ali je upozorio da pritisak koji je već nastupio prema Češkoj podsjeća na pritisak koji se vršio na Jugoslaviju pred Rezoluciju Kominforme 1948. godine.
RSE: Da li je Jugoslavija, strahujući od eventualne sovjetske intervencije, preduzimala neke odbranbene mjere?
Lončar: Jeste. Nakon Titovog povratka iz Praga izvršena je procjena cijele situacije, sa konstatacijom da ta intervencija nije samo zaustavljanje češke reforme i češkog slobodnog razvoja, nego da je to jedna intervencija koja indicira šire mogućnosti i koja se u krajnjoj liniji tiče i jugoslavenskog sigurnosnog položaja. Odmah je izvršena i analiza stanja na granicama i lociranje jugoslavenskih trupa. Na tom sastanku je došlo i do sukoba između člana Predsjedništva Koče Popovića i ministra obrane Ivana Gošnjaka. Koča Popović je postavio pitanje gdje se nalaze jugoslavenske trupe i konstatiralo se da one nisu adekvatno razmještene kada se uzme u obzir opasnost koja dolazi sa istoka, već da su još uvijek u velikom dijelu okrenute prema zapadu. Tito je taj sukob smirivao, međutim to je bio početak Gošnjakovog kraja. Gošnjak je bio čovjek koji je jako simpatizirao sa centralizmom, bio protiv reformi, i koji je na taj način, indirektno, imao neku spregu sa sovjetskom politikom.
RSE: Na koji je način, konkretno, Jugoslavija pružala podršku okupiranoj Čehoslovačkoj?
Lončar: Prije svega politikom diskreditiranja intervencije. Drugo, ohrabrivala je segmente u okviru češkog političkog i društvenog života da ne popuštaju u otporu. Poznato je da su u to vrijeme neki od njih bili došli i u Jugoslaviju. Nije slučajno da se u vrijeme intervencije u Jugoslaviji na odmoru našao Oto Šik, da je u to vrijeme na odmoru u Jugoslaviji, u Crikvenici, bila i Dubčekova supruga. Tada je Tito poslao Savku Dabčević i Dragutina Haramiju da je posjete u Crikvenici. Poslije je došla i na Brione. Sve je to imalo jedan psihološko-politički odnos prema onima koji su smijenjeni i koji su bili pod represijom.
RSE: Kako je Sovjetski Savez reagovao na jugoslovensku podršku čehoslovečkim komunistima? Da li je došlo do velikog zaoštravanja odnosa između dvije zemlje u to vrijeme?
Lončar: Došlo je do zahlađenja, ali ne kao za vrijeme mađarskih događanja. U vrijeme mađarskih događaja je došlo do zahlađenja odnosa do te mjere da nije bilo posjete na visokom nivou punih sedam godina – od 1956. do 1961. godine. To je bilo mnogo žešće zahlađenje. Događaji u Čehoslovačkoj su revalorizirali i reaktivirali jedno bogatstvo, resurse demokratije koji su postojali u Čehoslovačkoj još prije II svjetskog rata. Dubček je dobro postavio stvar. Nije mu u prvom planu bilo pitanje izlaska iz Varšavskog ugovora, već pitanje evolucije demokratske reforme, emancipacije od sovjetskog sistema. Taj poduhvat je bio mnogo slojevitiji i mnogo značajniji, ali manje opasan za sovjetsku poziciju prema zapadu.
RSE: Da li je okupacija Čehoslovačke, koja je izvedena u ime ideje proleterskog internacionalizma i teorije ograničenog suvereniteta, istovremeno predstavljala i krah te ideje?
Lončar: Sigurno. To je apsolutno početak kompromitacije cijelog sovjetskog sistema, koji je na kraju propao sa pojavom Perestrojke i Glasnosti, što je dovelo do raspada Sovjetskog Saveza i završetka Hladnog rata. Sigurno da su to već bile naznake slabosti sovjetskog sistema.
RSE: Šta je, po vama, bila poruka Praškog proljeća i njegovog brutalnog gušenja?
Lončar: Poruka je bilo nekoliko. Prva je bila da se ne može jednom narodu, pogotovo narodu sa takvom demokratskom tradicijom, sa tako bogatom kulturom, odnosno narodima Češke i Slovačke, nametati jedan sistem. To je bilo kao oblačiti nekome odijelo čija veličina mu ne odgovara. Druga poruka je bila da ne funkcionira sistem Varšavskog ugovora, da nema pouzdane političke osnove ako se u okviru njega guše nacionalni interesi i nacionalna i društvena sloboda. Dakle, već je time bilo naznačeno da je taj vojno-politički sistem u vidu Varšavskog ugovora u dubokoj krizi, jer nije uzimao u obzir bitnu pretpostavku – da ti narodi država članica nalaze interesu tome. Naprotiv, oni su ga doživljavali kao sredstvo gušenja nacionalne i ljudske slobode. Treća poruka je bila da je Sovjetski Savez već slab, da je njegova vojna snaga daleko veća nego politička, ideološka i društvena, a pogotovo ekonomska, i da ta vojna snaga sama po sebi ne može da djeluje i da će ona kad-tad morati da se ugasi pred slabostima koje sam nabrojio. Prema tome, to je bio početak kraja Varšavskog ugovora, bez obzira što je on u tom trenutku demonstrirao odlučnost. Pokazalo se da istočnoevropski narodi imaju svoje vlastite kulturne, civilizacijske i nacionalne interese, koji se možda mogu privremeno prigušiti, ali koji se ne mogu zaustaviti.
Tako se praške 1968. i njenog utjecaja i odjeka u SFRJ prisjeća Budimir Lončar, nekadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova.
„Okupatori, vratite se kući“
U Pragu su u četvrtak, ovog augusta, na ulici bila samo dva tenka (T-54) dovezena iz muzeja i smještena u vrh Vaclavskih namjesti. Postavljena je bila i trafika s novinama iz tog vremena. Najveću pažnju turista ipak je privukla izložba plakata, grafita i natpisa koje su Česi i Slovaci pisali čak i po tenkovima i oklopnim transporterima. Glavna je poruka bila „Okupatori, vratite se kući“. Najduhovitija, po ocjeni vašeg reportera „Lenjine, ustani, Brežnjev je poludio!“.
Ta izložba bila je samo jedna u nizu manifestacija kojima su Češka i Slovačka obilježile najveću tragediju u svojoj novijoj istoriji. Sličnu onoj iz 1938. godine, kada su velike sile dale prećutni blagoslov Njemačkoj da rasparča prvu republiku Čehoslovačku.
Čehoslovačka 1968 – Gruzija 2008 – paralele su brojne, a najsnažnija je ona da Moskva i dalje želi, po svom modelu, kreirati odnose u međunarodnoj zajednici.
Novinar Češkog Radija Jan Bednar kaže kako je jako teško ne povlačiti paralelu, ali da su i razlike evidentne:
„Postoji razlika između ova dva slučaja. Sjedinjene Američke Države i Evropska unija intervenišu kako bi smirile tenzije između Gruzije i Rusije, dok se to ne bi moglo reći za Čehoslovačku 1968. godine. Vašington i Zapadna Evropa prihvatili su situaciju onakvu kakva je bila. Takođe su prihvatili ideju da Čehoslovačka pripada sferi sovjetskog uticaja.“
Mirotvorna uloga ruskih trupa u Gruziji liči na okupaciju 1968. godine, izjavio je i češki premijer Mirek Topolanek. Pitanje je jedino da li vodeći lideri u svijetu, posebice takozvana demokratizirana Moskva, vidi sličnosti između Gruzije danas i Čehoslovačke 1968. godine. Sudeći prema anketama provedenim ove sedmice u Rusiji, slabi su izgledi da je rusko javno mnijenje išta naučilo iz svoje prošlosti. Sedamdeset pet posto Rusa, naime, smatra da je upad u Gruziju potpuno opravdan.