Plavšić traži pomilovanje

Autor: Erduan Katana

Premijer Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je kako će vlasti ovog bh. entiteta učiniti sve da pomognu Biljani Plavšić u njenim zahtjevima švedskim vlastima za pomilovanjem. Dodik je bivšu predsjednicu RS-a posjetio u zatvoru u kojem izdržava kaznu.

„Ono što je veoma jasno to je da ta zemlja gdje se ona nalazi i njena vlada treba da sprovede određenu proceduru i u saglasnosti sa Haškim tribunalom da o tome odluči.“

Plavšićeva je više puta upućivala zahtjeve švedskim vlastima za prijevremeno puštanje na slobodu, ali su oni odbijeni. Novi zahtjev podnesen је vladi Švedske 23. juna ove godine. Međutim, osim švedskih vlasti svoju saglasnost za prijevremeno puštanje iz zatvora Plavšićeve treba da donese i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Portparol Haškog suda Nerma Jelačić:

„Haški tribunal za sada ne može potvrditi da je primio novi zahtjev Biljane Plavšić za puštanje na slobodu. Dakle, mogu ponoviti da prema praksi Haškog tribunala predsjednik je taj koji u konsultaciji sa sudijama koje su donijele presudu napravi odluku o puštanju na slobodu nakon što država u kojoj ta osoba služi kaznu obznani sudskom vijeću i predsjedniku suda da je ta osoba ispunila sve mogućnosti i zahtjeve po zakonu te države da se pusti na slobodu.“

Biljana Plavšić, koja je je sedmog jula napunila 78 godina života, prema Dodikovim riječima, dobrog je fizičkog i psihičkog zdravlja. Svoj optimizam da bi uskoro mogla biti oslobođena gradi na činjenici da prema švedskom zakonodavstvu osuđenik se pušta na slobodu poslije navršenih 76 godina života, i na tome da je već odslužila sedam godina i sedam mjeseci svoje kazne, odnosno više od dvije trećine. U dosadašnjoj praksi Haški sud uglavnom je dopuštao da se osuđenik pusti na slobodu nakon dvije trećine odslužene kazne, bez obzira na njegove godine.

Svetozar Mihajlović, predsjednik Odbora za oslobađanje Biljane Plavšić, koji je Vladi Kraljevine Švedske uputio zahtjev o prijevremenom puštanju na slobodu, smatra da bi švedska vlada ovaj predmet mogla razmatrati vrlo brzo:

„Mi nemamo informacija kad će to biti na dnevnom redu, ali očekujemo da će sada nakon ovih godišnjih odmora doći to na dnevni red i mi očekujemo da će švedske valsti oko toga se izjasniti u narednih davadesetak dana. Mi očekujemo, naravno, povoljan ishod naše molbe za njeno pomilovanje.“

Iz švedskog ministarstva pravde ranije je potvrđeno da je zahtjev za puštanje na slobodu Plavšićeve stigao, ali da odluku o tome mora da donese švedska vlada.

Edin Ramulić, član Udruženja „Izvor“ iz Prijedora, nevladine organizacije koja već 12 godina radi na prikupljanju informacija i dokumentiranju činjenica o nestalim i ubijenim stanovnicima tog kraja, mišljenja je da Plavšićevu, bez obzira na godine, ne bi trebalo pomilovati:

„Biljana Plavšić je i u vrijeme činjenja ratnih zločina već bila u poodmaklim godinama, tako da joj ne bi trebalo izaći se u susret kada je u pitanju bilo kakvo skraćivanje kazne. Ona je dobila veoma blagu kaznu za djela koja su joj stavljena na teret, i koja je na kraju i sama priznala, i ne bi trebalo da se desi da i ona bude prijevremeno puštena, kao i brojni drugi koji se sad nalaze na slobodi. Evo, samo u Prijedoru je takvih šest slučajeva. To je nešto što porodice žrtava veoma teško primaju. Svaka ta vijest da je neki od tih ratnih zločinaca prijevremeno pušten na slobodu, nas pogađa i budemo poprilično po ko zna koji put razočarani u mogućnost da dobijemo tu pravdu.“

Biljanu Plavšić Haški sud je osudio je 2003. godine na 11 godina zatvora zbog zločina počinjenih u BiH nad nesrpskim stanovništvom. Ona se Haškom sudu dobrovoljno predala 10. januara 2001. godine, a na suđenju u oktobru 2002. godine priznala je krivicu za progone. Plavšićeva izdržava kaznu u Švedskoj od 26. juna 2003. godine, ali joj je u izdržavanje kazne uračunato vrijeme koje je provela u pritvoru od januara 2001. godine.

Lik i djelo Biljane Plavšić
Autor: Sabina Čabaravdić

Biljana Plavšić bila je član Predsjedništva BiH uoči i na početku rata, član najužeg rukovodstva RS-a nakon povlačenja Radovana Karadića i predsjednik ovog bh. entiteta. Iako je bilo predviđeno, ona nije svjedočila u procesu protiv Slobodana Miloševića i Momičila Krajišnika. 1999. godine u serijalu Radija Slobodna Evropa o raspadu bivše Jugoslavije, Plavšićeva je govorila, između ostalog, o susretu sa vođom srpskih paravojnih snaga Željkom Ražnatovićem Arkanom u Bijeljini 1992. kada su izvršeni zločini nad Bošnjacima, kao i o opsadi Sarajeva.

Plavšić: U Bijelijini vele da se sprema genocid nad muslimanskim stanovništvom. Ko sprema? Kaže neke paravojne formacije iz Srbije. I rekao mi je onda gospodin Izetbegović: „Idite vi da vidite u Bijeljini šta se dešava se muslimanima.“ I ja kažem: „Znate šta, ja hoću da gospodin Abdić pođe sa mnom.“ Na ulazu u Bijeljinu zaustavila nas je... bili su u civilu, bili su naoružani i odmah su mene pitali i rekli su da ne mogu svi da prođu tamo – „vi odredite ko.“ Ja sad gledam ko da obavimo posao. Abdića? Ja bez Abdića neću da idem jer kakav god izvještaj ja podnesem u Predsjedništvu neće meni kao Srpkinji vjerovati. Tako smo ušli u Bijeljinu. I kada smo došli tamo Arkan je poredao one svoje pretorijence. Bili su zaista onako reprezentativni momci i za vidjeti. On je raport podnio i rekao: „Mnogo vam hvala.“ Tad je bio onaj poljubac koji je...

RSE: Taj čuveni poljubac koji je ostao zabilježen?

Plavšić: Jeste, koji je ostao zabilježen. Mislim, zaista sam mu ja zahvalna jer bilo je sve u njegovim rukama. On je mogao te ljude, ne znam ni ja šta od njih da uradi. On je bio, kad sam došla u Bijeljinu, gospodar ustvari. Ja sam mu rekla da smo čuli kakva je situacija. Kaže: „Dobro, vi obiđite Bijeljinu, pa ćete videti je li to genocid nad muslimanskim narodom.“ Ja ne znam, ja mislim da većinom žene su bile. Što se tiče muslimanskog življa, jedan dio od njih se sklonio u kasarnu tamo, sklonili su se kod vojske. Išli smo gospodin Abdić i ja, zajedno sa generalom, da ih obiđemo. Oni su bili uplašeni jer polupani su izlozi, borbe su neke vođene tu. Oni kažu da ih nije niko maltretirao, ali da su oni uplašeni i da im je najsigurnije kod vojske. Ali bilo je i kuća gdje ljudi nisu išli. Mi smo ušli u te kuće. Ali, vidjela sam - neke starije žene ljube Arkanu ruku. Ja vam ne mogu da kažem je li to od straha, ali ove su govorile meni: „Ovaj čovjek nam nije ništa uradio.“

Iako sam bila obični član, ja bih mogla i danas da garantujem da u SDS-u tada nikakvih planova nije bilo za neke aktivnosti. Ja odgovorno kažem: dok je Alija Izetbegović svoju vojsku organizovao, ništa se u SDS-u nije dešavalo. On kad je organizovao vojsku, ono jezgro vojske, ja mislim još SDS ni to nije organizovao.

RSE: Dakle, rat je počeo, Sarajevo je opkoljeno. Kad već to pominjem, da li iz ove perspektive mislite da je to bio opravdan postupak?

Plavšić: Rat se mogao izbjeći, ali je nekome rat trebao.

RSE: Ne mislim samo na rat, konkretno mislim na Sarajevo. Sarajevo je bilo u najtežoj situaciji tokom rata. Dakle, da li mislite da je to vojno, strategijski, kako god hoćete to da protumačite, bio opravdan postupak?

Plavšić: Iz Sarajeva su se Srbi izvlačili, izvlačili su se tu, na ta brda. A rukovodstvo je otišlo na Pale. Ja nisam mogla tada da izađem jer ja nisam mogla mamu... i ja nisam znala kako. Ja neću da kažem da je bio opravdan, ali tu su se ljudi našli. Oni nisu mogli dalje da bježe. Ti ljudi koji su bili oko Sarajeva bili su ljudi koji su sa tih položaja pokazivali gdje su njihove kuće. Oni su branili te kuće, branili su te svoje porode.

Carla del Ponte: «Plavšić je priznala krivicu»

Bivša haška tužiteljica Carla del Ponte u svojoj knjizi "Lov, ja i ratni zločinci" piše, između ostalog, i o slučaju Biljane Plavšić.

Biljana Plavšić je 2. oktobra 2002. godine priznala krivicu. To je mogla biti izvanredna prilika za Međunarodni sud pravde. Sud je Plavšićku optužio za genocid, za zločine protiv čovječnosti i za ratne zločine. Bila je bliska saradnica Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika. Učestvovala je na najvišem nivou u komadovanju BiH i u realizaciji etničkog čišćenja.

„Moj je stav bio“, piše Carla del Ponte u svojoj knjizi, „da ona treba da bude ključni svjedok u procesu protiv Miloševića, Karadžića, Krajišnika, kao i drugih optuženika. Međutim, od toga nije bilo ništa. Javni tužilac tražio je kaznu od 25 godina zatvora, a kada ju je sudsko vijeće osudilo na 11 godina, Plavšićka je ipak protestovala. Javni tužilac je u nastavku suđenja pozvao Plavšićku da svjedoči protiv Momčila Krajišnika, vjerovatno treće osobe po važnosti u dijelovima BiH koji su bili pod kontrolom Karadžića i Mladića. Odbila je. Negirala je da je upoznata sa bilo kakvim zločinima, davala je neutralne izjave koje su u suštini značile da prihvata moralnu, ali da dobija bilo kakvu pravnu i krivičnu odgovornost za zločine počinjene u BiH. Tražila sam da je dovedu u Hag, ali ona je tom prilikom porekla čak i svoju krivicu koju je već bila priznala pred Sudom, protestovala je i tvrdila da je nevina. Rekla sam joj: ’Ako je tako, onda vas je odvokat pogrešno savjetovao da priznate krivicu.’ Time što je govorila kršila je, zapravo, dogovor koji je napravila sa Sudom. Tražila sam da se sudskom vijeću saopšti ono što tvrdi gospođa Plavšić i da se Sudu podnese zahtjev za obnovu procesa protiv nje. Međutim, moji zamjenici, starije sudije, rekli su da je to nemoguće. Ono što je urađeno - urađeno je“, piše Carla del Ponte u svojoj knjizi „Lov, ja i ratni zločinci.“