*Šta kažu oni koji su došli ali i oni koji su ih dočekali ?
Naša reporterka Mira Andrić nas vodi u okolicu Višegrada:
Selo Šip, udaljeno je od Višegrada oko petnaestak kilometara. Smješteno je visoko u brdima, iznad Hidroelektrane Višegrad. Prije rata ovo selo su nastanjivale familije – Hote, Abdići, Halilovići, Bećirevići, Mutabdžići, Kahrimani, Zulovići i Maksimovići. Obnovljeno je devet kuća od 45 koliko ih je bilo pred posljednji rat. Prvi povratnik u Šip je Huso Hota, koji kaže – ko je navikao na ovaj zrak i izvore, teško se može prilagoditi gradskoj gužvi:
„Ko je navikao na ove uslove života, ne može se prilagoditi uslovima života u gradu. Ovdje živim normalno, čuvam si živce.“
Selo je imalo staru četverorazrednu školu, izgrađenu od klesanog kamena. Radila je u dvije smjene i brojala do 80 đaka. Trenutno u Šipu žive samo dvije porodice. Ostarjeli Juso i Džemila su u braku 62 godine i najstariji su bračni par u višegradskoj opštini. Njihova životna priča plijeni pažnju:
„Čuvali smo koze i ovce. Tako smo se upoznali i uzeli se. Mlada sam se udala. Nismo imali ni kuće, ni kućišta. Nismo imali ni što jesti, ni na što leći. Rodila sam jedanaestero djece. Troje mi je umrlo. Jedan sin je poginuo, nagazio je na minu čuvajući krave. Fino živimo. Nekad se malo posvađamo, ali svugdje dima ima.“
„Ali nikad nam se nije desilo da ne govorimo. Ja sam radio na željeznici, krampao. Nisam imao nikakvu školu. Dobio sam astmu. Prije četiri godine sam otišao u penziju.“
Kad ste se vratili u vaše selo poslije ovog rata?
„Prije sedam godina.“
Bez obzira na starost i sve životne nedaće kroz koje su prošli, Juso i Džemila i danas obrađuju vrt i siju nešto povrća:
„Borimo se. Hvala Bogu, nismo bolesni.“
Šip sada obilaze samo „vikendaši“. Posjede malo pod krošnjom gorostasnog crnog duda, koji broji više od 300 godina, okrenu roštilj i ponesu vode sa hladnih izvora. Ponesu i nešto od prirodnih blagodeti – šumsko voće, čajeve, dženarike… ali se ne zaustavljaju duže od jednog dana. U Šipu, do sudnjeg dana, ostaju da žive Juso i Džemila Hota.
Hitan sastanak o provođenju „Sarajevske deklaracije“
Ministar za rad i socijalnu politiku Republike Srbije Rasim Ljajić je izjavio kako će uskoro zatražiti hitan sastanak zemalja regiona zapadnog Balkana, na kojem bi se raspravljalo o problemu izbjeglica i o provođenju „Sarajevske deklaracije“.
Sarajevska deklaracija je potpisana 31. januara 2005. u glavnom gradu BiH, a tim dokumentom je predviđeno da pitanje izbjeglica s prostora tadašnje državne zajednice Srbije i Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske bude riješeno do kraja 2006. godine. Taj dokument je potpisan pod patronatom međunarodne zajednice (OSCE-a, UNHCR-a i Evropske komisije). Međutim, od potpisa se nije mnogo odmaklo. Bilježimo neke od reakcija u BiH. Drago Borovčanin, predstavnik Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH:
„Mi smo i prije ove inicijative gospodina ministra Ljajića zaključili da bi bilo nužno održati jedan ministarski sastanak. Jer, naime, kada je potpisana ,Sarajevska deklaracija‘ januara mjeseca 2005. godine, formirana je skupina eksperata koja će raditi na realizaciji zaključaka iz te deklaracije. Radna skupina je radila svoj posao. Predstavnici bosanskohercegovačke strane su bili iz ovog ministarstva, entitetskih resornih ministarstava iz nadležne oblasti, kao i iz Brčko Distrikta. Redovno su održavali sastanke, u skladu sa zaključcima deklaracije.
Međutim, došlo je do zastoja u realizaciji mape puta, kako smo to kasnije nazvali, zbog toga što je bilo određenih neusaglašenih stavova među ekspertima. Svaka zemlja je imala svoje predstavnike, koji se nisu slagali baš u svemu. Došlo je do zastoja uglavnom zbog toga što predstavnici Republike Hrvatske u radnoj grupi eksperata nisu realizovali neke stvari onako kako se to od njih očekivalo. Problem se odnosio na restituciju stanarskih prava po principu kako je to riješeno u regionu, pogotovo u BiH. BiH je bila daleko ispred svih kad je riječ o povratu stanarskih prava. Bilo je za očekivati da i druge države u regionu na taj način riješe taj problem, a prevashodno Hrvatska, odakle je izbjegao veliki broj Srba. Drugi značajan problem se odnosio na priznavanje radnog staža u skladu sa zakonom. Tražilo se produženje roka koji je istekao 1999. godine. Predstavnici Republike Hrvatske su imali drugi pristup tom pitanju, a Vlada Republike Hrvatske je njihove stavove podržala, tako da je to bio razlog zastoja. Mi u BiH smo učinili sve što je bilo u našoj moći, bez ikakve diskriminacije, čak smo bili inicijatori realizacije zaključaka deklaracije. Pošto je, međutim, došlo do zastoja, mi smo zaključili da su se iscrpile sve mogućnosti kad je riječ o radu radne grupe eksperata i da je nužno održati jedan ministarski sastanak. Jer, to su politička pitanja koja treba riješiti na tom nivou. Gospodin Ljajić je praktično samo potvrdio našu inicijativu. Nadam se da će se ministarski sastanak, na kojem bi se pokušali riješiti svi ovi problemi, održati. U deklaraciji stoji da bi se ministarski sastanak trebao održavati bar jednom godišnje. Ne želim da komentarišem političke stavove predstavnika institucija u regionu, ali sve se vrti nekako u krug. Generalno gledano, pruža se podrška, ali kad je riječ o konkretizaciji, tu je zastoj. Bosna i Hercegovina bez dvojbe prednjači u odnosu na druge zemlje regiona u cilju ostvarenja prava i rješavanja tih izbjegličkih pitanja. Mislim i da politički stav predstavnika institucija u Bosni i Hercegovini je vrlo pozitivan po tom pitanju. Na kraju, to će pokazati i ministarski sastanak. Mi ne mijenjamo naše stavove i držimo se onoga što ide na ruku svim izbjeglicama u ostvarenju njihovih prava.“
Petar Đodan, predsjednik Udruženja izbjeglih Srba iz Hrvatske u BiH odnosno u Republici Srpskoj:
„Moj stav je bio, od prvih dana nakon završetka rata na ovom području, da se pitanje izbjeglica i raseljenih lica treba rješavati na regionalnom nivou. Međunarodna zajednica je trebala insistirati na regionalnom rješavanju tog pitanja. Tim bi bilo omogućeno pravično, ravnomjerno i brže rješavanje tog pitanja. Međutim, išlo se na parcijalno rješavanje – svaka od novostvorenih zemalja na ovom području imala je svoju politiku i svoj pristup. Svaka je rješavala to pitanje onako kako joj je više odgovaralo. U BiH je međunarodna zajednica svojim pristupom uspjela da riješi osnovno pitanje, a to je pitanje slobodne kretanja i povratka imovine, što je jedino ispravno i jedino održivo. Prema tome, ja pozdravljam inicijativu koja se pokrenula, ali se bojim da će opet od inicijative pa do provođenja novog dogovora ili zaključka kako ništa nije učinjeno proći još godina. Mnoge izbjeglice nisu doživjele rješenje svojeg problema, a mnoge vjerovatno neće ni doživjeti. Svakom je jasno da se to može riješiti – ako postoji politička volja – povratkom imovine i njenom obnovom iz državnih fondova i fondova međunarodne zajednice. Politika je dovela do ovog stanja i jedino politika nas iz ovog stanja može i izvesti. Što se tiče privatne imovine, u tom dijelu je u Hrvatskoj dosta učinjeno. Međutim, ključni problem je povrat stanova. Taj problem je ostao otvoren i ne znam na koji način se planira riješiti. Sa stambenim zbrinjavanjem očito ne ide dobro. Jedino ispravno bi bilo da se izvrši pravična nadoknada, odnosno povrat stanova ili pravična nadoknada.“
Posjete dijaspore bh. gradovima
Bosanskohercegovački gradovi su puni onih koji su tokom ratnih godina morali napustiti zemlju, pa se sada vraćaju u posjetu sa svojom djecom, a sve češće i s djecom njihove djece. Naši reporteri su prošetali ulicama nekoliko gradova kako bi prikupili utiske o posjeti Bosanaca i Hercegovaca koji sada žive u nekim drugim zemljama. Azra Pašalić, predsjednica Skupštine opštine Prijedor:
„Opština Prijedor je uvijek bila susretljiva prema povratnicima. To su građani Prijedora, uvijek su dobrodošli. Oni bi tu trebali ulagati svoj kapital, otvarati radna mjesta, da nam ostanu mladi, da nemamo još više dijaspore nego što je imamo danas. Što se tiče odnosa države prema njima, mislim da bi ih trebalo više zainteresirati za povratak, trebala bi im uliti nadu u bolju budućnost, jer oni pamte samo loše dane.“
Enes Arifhodžić, predsjednik Turističke zajednice Federacije BiH:
„Činjenica je da dijaspora značajno participira u turističkom prometu matične zemlje. Pored toga, za to kratko vrijeme koje ovdje provedu, žele da obiđu i rodbinu, ali i druge destinacije koje su im interesantne, pogotovo one turistički atraktivne kao što je rafting. Broj dolazaka i ostvarenih noćenja u Bosni i Hercegovini je iz godine u godinu veći. Matična zemlja mora da ima izgrađenu neraskidivu vezu sa svojom dijasporom, i to trajno i kontinuirano, i mora je prenijeti na dalje generacije.“
Građani Sarajeva o posjetima iz dijaspore kažu:
„Jako mi je drago kad dođu. Jako mi je drago da vidim svoje prijatelje. Pomažu nam i materijalno. Ne znam kako bi mi u Bosni živjeli da nije njih, da ne donesu novac, da ga ovdje ne troše. Volim ih.“
„Doprinose samim tim što dolaze ovdje i troše svoj novac.“
„Odbacivati bilo koga je grijeh prema samom sebi.“
A kakvi su utisci onih koji posjećuju svoju domovinu:
„Cijene su visoke. Puno stvari nas odbija. Nismo baš zadovoljni.“
„Policija, čim vidi strane tablice, leti za nama i tako dalje. Takvih stvari ima mnogo.“
„Doprinosim svojoj zemlji novcem koji sam zaradila vani. Taj novac ovdje nikad ne bih mogla zaraditi, što je logično jer je zemlja bila uništena. Ovdje još uvijek imam mnogo prijatelja koje volim da vidim, volim da vidim ovaj grad.“