Baran: Za mene, kao i za sve one koji su pratili izjave ruskih lidera oko toga šta su njihovi ciljevi u Gruziji, sadašnji sukob nije iznenađujući. Naravno, niko nije očekivao ovako masivan napad na cijelu zemlju. Ali ako pogledamo kako su Rusi reagovali nakon aprilskog samita NATO saveza, na kojem je rečeno da je Gruzija na putu da dođe do tog članstva, sjetićemo se da su Rusi rekli da oni to neće dopustiti. Praktično od tada Rusi pokušavaju isprovocirati Gruziju, kako bi došlo do vojnog sukoba, ili u Abhaziji, ili u Južnoj Osetiji. Gruzijci su ipak bili suzdržani i nisu odgovarali na provokacije jer uopšte nije moguće uporediti vojni potencijal Gruzije i Rusije. Posljednju provokaciju bilo je nemoguće izbjeći. Kada je došlo do otvorenog sukoba, Gruzija nije imala drugu opciju nego da reaguje.
RSE: Vi kažete da je cilj Moskve da spriječi ulazak Gruzije u NATO?
Baran: Da, to je dugoročni cilj, ali kratkoročno, ono što Moskva želi, je rušenje Sakašvilijeve Vlade. Mi to znamo jer je to otvoreno rečeno. Bivši ruski predsjednik, a sada premijer, Putin, ima lični animozitet prema Sakašviliju jer je ova mala zemlja postala primjer demokratije i pokazala je da se bivša federalna jedinica Sovjetskog Sveza može transformisati i razvijati u prozapadnom i prodemokratskom stilu, što je očigledno bilo iritirajuće za Moskvu.Prvi cilj Moskve je da sruši Sakašvilija i njegovu vladu, a zatim da osigura da Južna Osetija i Abhazija ne budu u sastavu Gruzije. Zbog toga su ruske trupe i otišle u Abhaziju. Treći cilj, ali ne manje bitan, je da se zaustavi bilo kakva izgradnja gasovoda i plinovoda u kaspijskoj zoni prema Evropi, kako bi Rusija zadržala svoj monopol u isporuci energije. I konačno, još jedan od ciljeva Moskve, je da se slomi duh Gruzijaca i da oni odustanu od članstva u NATO savezu. U svemu tome, mislim da se Moskva "preigrala".
RSE: Smatra se da je Rusija bila nezadovoljna činjenicom što nije imala kontrolu nad gruzijskim gasovodom. Da li je to jedan od faktora ovog sukoba?
Baran: Slažem se s tim – Gruzija je stalno bila slaba karika u tom energetskom koridoru. Kada je gruzijski gasovod stavljen u pogon, kasnih devedesetih, Rusija je bila slaba i neorganizovana za neku akciju ovog tipa. Tada je moglo doći do nekog sukoba, da je Moskva imala sadašnju poziciju.
RSE: Da li bi zapadne zemlje trebale pokazati više odlučnosti u odbrani integriteta i suvereniteta Gruzije?
Baran: Apsolutno. Riječi su važne, ali nisu dovoljne. Posebno nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, Rusi su stalno ponavljali Amerikancima – ako idete dalje sa nezavisnošću Kosova, mi ćemo to iskoristiti kao presedan u Južnoj Osetiji i Abhaziji, a možda i na drugim mjestima. Zato mora postojati snažniji sistem za reagovanje na ovakve krize, baziran na međunarodnom pravu i podršci UN-a. Mora se jasno staviti do znanja da je Kosovo poseban slučaj.
RSE: Da li Rusiju smatrate dijelom rješenja sadašnje krize?
Baran: Rusija je svakako dio rješenja. Rusi su ti koji moraju prekinuti rat. To je minimum koji moraju uraditi. Ne vjerujem da će imati bilo kakvu ulogu mirovnjaka jer je ta uloga ruskih mirovnih snaga u regiji zloupotrebljena time što su se takozvane mirovne snage stavile na stranu separatista.Rusija je strana u konfliktu i ne bi trebala biti igrač u rješavanju konflikta, ali Rusija je i član Savjeta bezbjednosti UN-a sa pravom veta. Nejasno je kako će tu funkcionisati neko UN rješenje. Mislim da ono što su pokazali ruski potezi posljednjih dana, ne govori u prilog tome da je Rusija partner kakvog zapadne zemlje žele imati. Kada se Rusija priključila G8 grupi ili kada je postala član brojnih međunarodnih institucija, uključujući i dobijanje uloge domaćina Olimpijskih igara, postojala je nada i iluzija da su mogući partnerski odnosi. Rusija će biti dio rješenja u ovom konfliktu, ali ne vjerujem da će u dogledno vrijeme imati ulogu partnera Zapada, kakvu je imala doskora.
