RSE: To je zaista jedan izvanredan susret generacija, jedna sjajna potvrda likovnih potencijala Bosne i Hercegovine. Ali ja, opet, ne mogu da se otmem utisku da je likovna umjetnost kod nas apsolutno marginalizovana.
Krsmanović: To je tema za sebe. Jeste marginalizovana, ja to moram reći, mada u principu ne volim kuknjavu. Ne volim da kao djelatnik u toj oblasti koristim medije samo zato da kažem da ministri ne daju dovoljno para, da društvena briga nije dovoljna i tako dalje. Jer, od kuknjave nemate ništa. Više volim nekim inicijativama praviti nekakve prodore. Takav prodor je, recimo, naš časopis „Vizura“. Takav prodor su i izložbe Ede Murtića i Jagode Bujić, koje će se održati u Collegiumu u septembru mjesecu. Na taj način namećemo javnosti, prije svega političkoj, da je likovna umjetnost važna. Savremena likovna umjetnost BiH je trenutno, uz filmsku, najbolji kulturni, pa ako hoćete i društveni izvozni artikl. Naša javnost ne zna dovoljno o tome kakve mi savremene umjetnike imamo i kakav rejting oni imaju u svijetu. Recimo jedan Braco Dimitrijević je sigurno nešto ponajbolje što mi iz ove zemlje – da se izrazim malo rogobatno – izvozimo. Onda jedan Damir Nikšić, jedna Gordana Galić, jedna Danica Dakić, jedna Šejla Kamerić – to su izuzetno respektovani umjetnici u svijetu. Zastupljeni su u svjetskim katalozima kao vrlo respektabilni autori. Oni promovišu ovu državu neuporedivo bolje od mnogih kojima je to dužnost. Ako se uporedimo sa zemljama u regiji i vidimo procent izdvajanja za kulturu, recimo u Hrvatskoj koja je za nas uzor, razlike su zaista ogromne u korist Hrvatske.
RSE: Ti upireš prstom u političare, u nadležne organe, međutim evo i sam govoriš da naša javnost ne zna dovoljno o tome. Šta je sa medijima, šta je sa estetskom valorizacijom svega ovoga, šta je sa ljudima iz struke ili ljudima koji bi trebali da budu posvećeni toj struci?
Krsmanović: Ima jedna stvar za koju mislim da je jako važna, do te mjere je važna da se ja usuđujem nazvati je istorijskom, a to je formiranje Katedre za istoriju umjetnosti na sarajevskom Univerzitetu – konačno. Kažem „konačno“ jer 50 posljednjih godina, iz raznoraznih razloga, imali smo istorije ratovanja, a nismo imali istoriju umjetnosti. Danas imamo Katedru za istoriju umjetnosti, imamo već prvu generaciju diplomanata, izlazi druga, a izaći će i deseta i dvadeseta. Tek tad ćemo imati prave uslove za njegovanje kritičkog i teorijskog mišljenja. Razdvajam tu stvar od medijske promocije. Mi, nažalost, nemamo razvijeno kritičko i teorijsko mišljenje u onoj mjeri u kojoj bi to bilo neophodno da se valorizuje ono što je likovno stvaralaštvo. U tom smislu je – ponovo podvlačim – ta katedra jako važna, a časopis „Vizura“ koji smo mi pokrenuli u Collegiumu zapravo ima namjeru da bude komplementarna priča sa tom katedrom, tako da to bude mjesto i poligon za polemiku. Bez sučeljavanja nema pravih vrijednosti. Nije slučajno da svaki rat ubije prvo kritiku. Bez dobre kritike na svim nivoima, od društvene do umjetničke, nema zdravog društva. Nama predstoji teška borba u svim oblastima da razvijemo kritičko i teorijsko mišljenje da bi onda ono što stvaraoci rade dobilo pravu valorizaciju. To je jedan težak, kompleksan proces. U likovnoj umjetnosti se on odvija u ovoj ravni. Pozorišna umjetnost je tu takođe prilično zakinuta – pozorišna kritika je takođe skoro pa nestala sa naše scene. A ono što mediji bilježe kao događaj, kao hroniku, to je dobro, to je važno, ali bez prave kritičke valorizacije nećemo imati pravu ocjenu vrijednosti.
RSE: Ja se nadam da će ljudi koji se ogledaju na tom višem, teorijskom nivou, dnevnoj štampi, medijima, naći svoj prostor i da ćemo i tu imati relevantne prikaze svega onoga što se dešava.
Krsmanović: Da, to se mora. Ja sad neću da se obrušavam na medije, da govorim da imamo dnevne novine bez kulturnih rubrika i tako dalje. Mediji nisu ni bolji, ni lošiji od ovog društva i od sveg ostalog ovdje. Mi svi obnavljamo ovo društvo na način kako možemo, kako nam okolnosti dozvoljavaju. Kad svako u svojoj oblasti da neki doprinos, dobićemo jednu ukupnost koja mora biti bolja nego što je bilo proteklih petnaestak godina, nažalost teških.
