"Jedinstvena slavenska država utemeljena na ruskom pravoslavlju bila bi sjajna alternativa zapadnom dekadentnom liberalizmu", pisao je Solženjicin.
Vahram Martirosian, armenski pisac kaže kako nije pristojno o mrtvima loše govoriti.
"Ali neki njegovi članci su ksenofobični. Uz izuzetno negativan odnos prema migrantima, uključujući i Armence, to je samo dolijevalo vatru na ruski šovinizam", smata Martiriosan.
Aydar Khalim, ugledni tatarski pisac kaže da je Solženjicinova smrt veliki gubitak za čovječanstvo, ali i ističe kako je disident razočarao milijune neslavenskih naroda u Rusiji.
"On je s jedne strane čovjek koji je razotkrio Staljinovu tiraniju u Rusiji. No, s druge strane, on je bio čuvar Ruskog carstva. Sa slavom koju je uživao mogao je bar pokušati braniti, ne samo Ruse, već i druge etničke zajednice."
Kazat Ahmatov, kirgistanski pisac kaže kako je Solženjicinova literatura bila politizirana i podsjeća da je svojedobno napisao tekst "u kojem je tražio stvaranje velike Rusije iz koje bi trebalo biti izbačeno 14 tadašnjih sovjetskih republika, za koje je rekao da ih Rusija hrani i da bi bez njih bila mnogo prosperitetnija".
Bjeloruski filozof Aleks Antsipenka takodjer ističe kontoverznu Solženjicinu ličnost koja ju prepoznao u eseju "Obnova Rusije". Za naš radio Antsipenka kaže:
"Shvatio sam da je gospodin Solženjicin obični ruski imperijalist usprkos tome da se tako jako borio protiv sovjetskog totalitarizma. Naime, imperijalizam jest u oderdjenoj mejri totalitaran sistem. Njegovu kontradiktornost jasno sam uočio u negiranju Bjelorusiji i Ukrajini prava da same odlučuju o svojoj sudbini."
I blizak odnos s Vladimirom Putinom, nekadašnjim KGB-ovcem negativno je primljen medju Solženjicinovim kolegama disidentima.
Na Zapadu je percepcija Solženjicina sasvim drugačije. "Arhipelag Gulag" bila je snažna priča o strahotama Staljinovih logara, raspršila je iluzije nekih zapdnih krugova u sovjetski eksperiment. Anne Applebaum, dobitnica Pulizzerove nagrade , kolumnistica "Washington Posta" pojašnjava kako je pisac "želio pokazati da logori nisu tek incident, već da su oni bili dio sistema, i to od samog početka, i da si milijuni ljudi prošli kroz njih".
Applebaum dodaje da je upravo "Arhipelag Gulag" pomagao Americi da shvati da se ljudska prava moraju naći medju vanjsko političkom temama svake administracije.
"Najprije Jimmy Carter, a potom Regan, su uveli ljudska prava kao dio američke vanjske politike i važan aspekt u dijalogu između Sjedinjenih država i tadašnjeg Sovjetskog saveza. Na neki način, Solženjicin je, upravo zbog svoje slave, zbog toga što je bio protjeran iz zemlje, zbog snage njegovih romana, bez ikakve sumnje pomogao da ljudska prava postanu dio američke vanjske politike."
I Edward Lucas, dobar poznavalac Rusije i zamjenik urednika tjednika "Economist" ističe da je "Arhipelag Gulag" razbio i posljednje iluzije koje su mnogi Evropljani imali o Sovjetskom savezu.
"Mislim da je roman stigao u trenutku kada su iluzije oko Sovjetskog saveza već postajale krhkije. Bilo je teško vjerovati u sovjetski sustav. Rekao bih da se iskristalizirala jedna vrsta otrežnjenja među evropskim ljevičarima o komunističkom eksperimentu," rekao je Lucas u razgovoru za Radio Slobodna Evropa.
I dok se o Složenjicinu može raspravljati kao o disidentu, mučeniku, ili šovinistu, politički kontroverznoj osobi, nedvojbeno je bio veliki pisac i književni Nobelovac.