U usporedbi sa zemljama regije, Hrvatska je po korumpiranosti u skupini Makedonije i Albanije, tek nešto ispred Srbije i Bosne i Hercegovine, a iza Bugarske i Rumunjske. Porazan podatak je da je tek četiri posto hrvatskih građana spremno korupciju prijaviti policiji ili dati u medije, što su potvrdili i u našoj anketi.
"Ljudi se boje. Naše sudstvo je korumpirano do te mjere da će ga još i pomilovat. Onaj koji je korumpiran, ima lovu. Lovu će dati sucu i advokatu i osta slobodan, a kada vas sretne, možete završiti kao Rađenović - skoro su ga ubili."
"Znate li zašto ljudi ne prijavljuju? Ljudi se boje osvete, pošto onaj koji je korumpiran, ima i lovu. Onda se strahujete izaći prošetati. To je sve politika. Čemu to sve onda?"
"Onim velikim ne možeš ništa, na žalost."
"To je unaprijed izgubljena bitka 300 posto."
"Korupcija je od vrha do dole. Mi smo naviknuti na ovakvo stanje i s tim smo se pomirili. Mi ne možemo ništa napraviti. Oni vjerojatno imaju podršku od naših političkih velikana da se to tako sprovodi."
Profesor Zagrebačkog sveučilišta, Josip Kregar, kaže da nije čudno što Hrvati upravo svoje političare svrstavaju u najkorumpiranije ljude u zemlji:
"Korupcija nije nešto što se odgađa od strane bespomoćnih ljudi. Korupcija je zloupotreba javne vlasti za osobni dobitak. Tako se i pita, tako se i definira. Da se na vrhu ljestvice takvih moćnih ljudi nalaze političari, bilo je za očekivati, ali ono što se nije moglo očekivati je stupanj sigurnosti i uvjerenosti koju građani u tome pokazuju. Oni pokazuju da u političare ne vjeruju, da misle da su potkupljivi, da se bave svojim, a ne javnim interesom."
Potpredsjednica hrvatske Vlade, Jadranka Kosor, ističe pak da je Vlada poduzela niz antikorupcijskih mjera:
"Jedan od snažnih instrumenata u borbi protiv korupcije je i donošenje Zakona o osobnom identifikacijskom broju. Mislim da će on biti jako bitan. On će pokazati vrlo jasno tko koliko ima i kako je to stekao. To će se onda odnositi i na politiku i na političare."
Zanimljivo je da sami građani, osobito manje poklone liječnicima, i ne smatraju korupcijom:
"Nekakav je običaj da kupite jednu vrećicu i to je normalno."
Zagrepčanin Marko, kojeg smo također zaustavili na temu korupcije, kaže da se u životu dosta "naplaćao":
"Dao sam puno mita jer sam vidio da bez mita ne mogu ništa napraviti. Ako ništa ne date, nitko vas neće ni pogledati. Invalid sam i bolestan čovjek, ali ako bar kavicu ne odnesem, ne mogu doći na red."
Ima zanimljivu "teoriju" zašto recimo nikad nije prijavio nijednog liječnika, a stalno im nešto nosi:
"Ti ljudi, kojima vi nešto dajete, liječnici npr., oni vas to ne traže. Ali, ako niš' ne date neće vas gledat! Niko niš' ne traži, ali, ak' ne date, odi doma i dođi za dva mjeseca..."
Minimalnu građansku inicijativu profesor Kregar smatra poraznom, ali i očekivanom, obzirom kako su prošli oni koji su se ohrabrili prijaviti:
"Kada bi u slučaju, u kojima postoje veoma ozbiljne optužbe, koje se ne tiču samo kazneno-pravnih elemenata, nego i političke odgovornosti, došlo do ostavke i smjene, onda bi građani bili ohrabreni. Bez toga, oni su, kao što se vidi, zaplašeni, nezainteresirani i cinični. Misle da od toga nema velike koristi. To je žalosno. Državna tijela postoje zbog toga da bi pružala ljudima zaštitu njihovih prava."
