Jadranka Cigelj, pedesetdevetogodišnja pravnica iz Prijedora, danas živi u Zagrebu, do nedavne smjene bila je i visoka činovnica hrvatske Vlade, jedna je od 37 silovanih žena u logoru Omarska koja je 1994-e, s jos 10 logorašica i dvije nevladine udruge tužila Radovana Karadžića i Republiku Srpsku zbog mučenja i silovanja. U razgovoru za naš radio Cigelj je potvrdila da nastavlja pravnu bitku za dosuđenih 35 milijuna dolara koje joj, prema sudskoj odluci, Karadžić mora isplatiti.
Cigelj: Radovan Karadžić mi duguje 'samo' 35 milijuna dolara 'sa interesom', kako kažu Amerikanci, odnosno s kamatom do dana isplate, jer kad smo mi pokrenule postupak on je bio predsjednik Republike Srpske.
RFE: I, sad kad je uhićen, da li ste kontaktirali, ovih dana, pravne stručnjake, što kažu, kakve su realne šanse i izgledi?
Cigelj:E,to ćemo vidjeti, sad ispituju. Gđa Vesna Škare Ožbolt je moja odvjetnica koja će biti 'kontakt' između odvjetničke kuće u New Yorku i mene i mislim da je realno nešto očekivati jer presuda i nalog njujorškog suca Petera K.Leisurea ne glasi samo na Radovana Karadžića. Glasi na šire okruženje i sve ljude koji su mu pomagali – od oficira, policije, rodbine, a proteže se i na dvije države Bosnu i Hercegovinu (Republiku Srpsku) i Srbiju.
RFE: Koliko je žena bilo '92. u logoru Omarska i koje nacionalnosti?
Cigelj: Bilo nas je 37. Bile su dvije Srpkinje, bile smo 3 Hrvatice i ostalo Bošnjakinje. A Srpkinje su bile jer, jedna se družila sa Bošnjakinjom, a jedna je bila udovica Hrvata. Sve su bile silovane, al' se nerado o tome govori.
RFE: Vi ste četvoricu Vaših silovatelja identificirala?
Cigelj: Jesam,jesam....To su Željko Mejakić, Kost Milojica, Mladen Radić i četvrti kojem ne znam ime, ali znam nadimak-Pop,i kad bi ga vidjela, znala bih. Željko Mejakić je bio zapovjednik logora. Evo,vidite, u Sarajevu je dobio samo 21 godinu. Mladen Radić je osudjen u Den Haagu, Kost Milojica je osuđen u Den Haagu, a ovaj Pop nije nađen.
RFE: Jesu li sve žene iz logora Omarska pokrenule tužbu ?
Predsjednica Kareta feminističke organizacije upoznala nas je s Catherine McKinnom koja nam je našla sud u USA koji je prihvatio da će voditi proces, ovaj Okružni sud u New Yorku.
Presuda je bila za nas 'šok', ali ugodan šok jer smo shvatile da je netko razumio težinu onog što je nama učinjeno. Nije novac mjerilo, ali je mjerilo to što je izrečena tako drastična kazna.
RFE: A kazna je?
Cigelj: 745 milijuna američkih dolara!
RFE: Za vas 10?
Cigelj: Za nas 10 i te dvije ženske organizacije. Al' znate, nama je učinjena neporavljiva šteta, al' onim mrvima je mnogo teže, odnosno njihovim obiteljima. I, u ime toga, nije važan novac nego sudjenje koje će biti Karadžiću.
Jučer me užasnulo kad sam gledala prosvjede u Beogradu i mladost koja prosvjeduje, a pojma nema radi čega prosvjeduje. Oni ne znaju tko je taj čovjek jer mnogi su tada bili još u pelenama ili tek počeli rasti. A,inače se djeca tako šalju i na bojišnicu kad monstruozni umovi zakuhaju rat. Znate,onda se pošalju tudja djeca da ginu na bojišnici. Ne znaju, na kraju, ni zašto su poginuli, pogotovo kad poginu u tuđoj zemlji.
RFE: Čega se vi sjećate u Republici Srpskoj za vrijeme Radovana Karadžića?
Cigelj: Bijelih traka na rukama koje smo morali nositi, oni koji nisu bili srpske nacionalnosti... I Srba kojih je bilo, na sreću, bilo ih je mnogo poštenih koji su se užasavali toga što se događa,a nisu smjeli reći..
RFE: Gdje su se nosile te bijele trake?
Cigelj: Na rukavima lijeve ruke.
RFE: Što, kad ste bili u logoru ili?
Cigelj: Ne,ne ,prije logora,prije logora... Čim smo doživjeli okupaciju svi 'nesrbi' su morali staviti bijele plahte ili bilo što bijelo na prozore, balkone i nositi bijele trake na rukama. Kao nekada što su siroti Židovi morali nositi žute židovske zvijezde. E, i mi smo bili označeni, ali sa bijelim trakama.
Poželite nam svima da on (Karadžić) dobije pravičnu kaznu, a ovo ostalo, o tom - po tom.»