Malezijci su spremni uložiti desetine miliona maraka u istraživanje, a potom i u eksploataciju, jer na osnovu podataka koje su prikupili smatraju da postoji znatna količina nafte na ovom području, tvrde u Vladi Tuzlanskog kantona. Međutim, javnost postavlja pitanje treba li i to malo bogatstvo BiH dati strancima.
Priča oko nafte u Tuzli ponovno je aktualizirana, ali ovaj put se u Tuzli svi nadaju da će se riječi pretvoriti u djela, te da će se konačno krenuti s istraživanjima. Naime, interes za naftu u Tuzli su pokazali i kompanija Shell, ali i bosansko-malezijska kompanija Tara-Drina. Međutim, javnost u Tuzli postavlja pitanje treba li i to malo bogatstvo BiH dati strancima.
U Požarnici gdje vidno izvire nafta, u dvorište Zejne Osmanović vrlo često dolaze stručnjaci iz ove oblasti i uzimaju uzorke. Zejna Osmanović sa svojih 75 godina bi zemlju prodala, ali samo za, kako kaže, dobar novac, te bi s tim novcem išla na put oko svijeta:
„Ja bih samo pare. Samo pare. Pa ja đe hoću da idem. Šta ja znam koliko vrijedi. Vrijedi. To je zlato kad bi bila nafta - više neg zlato, znam ja to. Kako 700.000 - ni govora nema. Ja bih volila ići đe dalje.“
Pregovore sa stranim investitorima u ime Vlade Tuzlanskog kantona vodio je premijerov savjetnik za industriju Mustafa Burgić. On je rekao da Vlada želi otvoriti pregovore oko istraživanja nafte, te bi se u narednih godinu dana trebale završiti sve procedure kako bi se i krenulo s istraživanjem:
„Prema nekim njihovim prvim informacijama ta istraživanja bi za početak koštala negdje oko 30 do 50 miliona maraka. Nisu to neka velika sredstva. Međutim, ovdje je jako važno da se određena snimanja na ovakvom geološkom terenu mogu postići opremom kojom raspolažu naše kompanije. Oni su spremni to da izdvoje. Naravno, mi smo kazali da u tome ne smije biti loših poteza, prije svega za našu stranu, i da se o tome mora odlučivati od najnižeg do najvišeg nivoa i postići maksimalna saglasnost da bi interes u tom segmentu vidjeli prije svega građani.“
Iako za Burgića 30 milijuna i nisu neka sredstva Vlada Federacije BiH nema toliko novaca za istraživanje, te upravo iz tih razloga i daju stranim investitorima da to istražuju. Dr. Edin Delić, profesor na Rudarsko - građevinsko geološkom fakultetu u Tuzli, koji je i stručnjak iz ove oblasti, govori o ovim istraživanju kao dobrom potezu Vlade. Zanimalo nas je je li dobro i to što sve dajemo u ruke upravo strancima:
„Ja ću reći da bi to moglo biti dobro. To može biti i nezgodno. Mi smo ovdje sad otvorili, zarulali priču o naftnim istraživanjima i u medijima se čuje ’milioni barela’, ’samo što nije nafta procurila’ itd. I kad neko ko se bavi naftom, ozbiljnim istraživanjima, pročita da ste vi definisali ležište, da znate rezerve, onda on pretpostavlja ili podrazumijeva da ste proveli čitav niz istraživanja koja morate da biste govorili o brojevima, a ona, nažalost, nisu kod nas još uvijek dovedena do tog stepena. I onda čovjek dođe ovdje očekujući da ćete staviti pred njega dokumenta, materijale koji će potvrditi takve tvrdnje. Mi, nažalost, takvih dokumenata nemamo - i onda stvorite utisak nekog neozbiljnog s kim te stvari ne treba govoriti.“
Delić dodaje i da se veliki dio dokumentacije o nafti na ovim područjima nalazi u rafineriji Bosanski Brod. Sada se postavlja pitanje jesu li Rusi kupovinom Rafinerije kupili i dokumentaciju i pravo na istraživanje:
„Mi bismo morali sve to na državnom nivou na neki način objediniti - uvažavajući interese i RS-a i Federacije i kantona i opština, ali bismo morali to posložiti, srediti i kad neko dođe da jednostavno ono što imam dobije, ono što nema da mu se kaže toga nema i da referentno o tome govorimo.“
Ibrahim Smajlović je prvi susjed Sinanovića, u čijem dvorištu je nafta. On se nada da bi i njima netko mogao ponuditi novac za zemlju, te je on već i odlučio o cijeni:
„Prodali bismo. Ne znam, dogovorili bismo se za cijenu, ali jedan milion i po ja bih - jer nije se lahko pomaći. Ali ako treba državi, ako treba kome, za pare ću ja prodati. Ali sredio sam, ali bih opet za pare, učinio bih ljudima - ne bih bio uporan da kažem da je ne dam. Da kažem, samo dignem ruke, izađem na cestu i odoh.“
Ipak, susjeda Sinanovića, Ismeta Smajlović, ni za kakav novac ne ide sa svoje zemlje:
„Najviše bi’ volila ovdje da ostanem u mojoj kući gdje sam naučila. Volimo svi naftu da imamao. Eh kad bi udario onaj vulkan ozdo da projde gore, što ne bi’ volili. Ali ne bi’ želila otići odavle. Jedino ako dođe do toga. Volim i ja da ima nafta. Ja mislim da je bolje da dođu stranci, jer oni imaju novac. Ko naši. Naši su kukavice. Oni znaju naše sve podatke, znaju naš doživljaj, znaju da te ucjenjiva, svašta. Ja neću. Boriću se do zadnjega ovde na mome. To je moje, to je privatno. Ja hoću koliko ja hoću para, a drugi ne može niko meni odlučivati. Kad sam se borila u ratu, mogu da se borim za svoje imanje.“
Visoka cijena nafte nije motiv velikim kompanijama da ovdje istražuju je li ima ili nema nafte. Naftno tržište je monopolizirano i nje ima dovoljno. Kada bi se na ovom području i pronašla nafta, to bi moglo samo oboriti njezinu cijenu, tvrde stručnjaci, što tržištu nikako nije u interesu. Postoji mogućnost da je upravo to jedan od razloga zašto se ovdje nafta i ne istražuje.
