Samo u Republici Srpskoj u proteklih šest mjeseci pravnu pomoć zatražilo je 5.415 radnika, 35 posto su žene, a 65 posto muškarci, kaže Velka Odžaković, generalni sekretar Saveza sindikata RS-a:
„Prava koja se najčešće krše su prava vezana za neuplaćivanje doprinosa, zatim za neisplaćivanje plata, za neisplaćivanje ostalih primanja radnika koji za mnoge poslodavce kao da i ne postoje, kao što su regres za godišnji odmor, otpremine zbog otkaza ugovora o radu ili odlaska u penziju, zatim naknade za prekovremeni rad, što je u kršenju uznapredovalo jer radnici sve više rade prekovremeno, sve manje im se plaća. Imamo povećan broj otkaza, nezakonitih otkaza ugovora u radu.“
Predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Edhem Biber ističe da situacija nije ništa bolja ni u Federaciji BiH:
„Imali smo preko 10.000 javljanja radnika i vođenja određenih sporova.“
Pored neisplaćivanja radnicima onoga što im pripada, poslodavci u Bosni i Hercegovni sve češće vrše i diskriminaciju radnika iako je to strogo zabranjeno važećim zakonima iz radne oblasti, kaže Dragana Dardić, iz Helsinškog parlamenta građana:
„Sve analize koje su do sada rađene u BiH pokazuju da je položaj žena na tržištu rada nezavidan i da su u naročito nepovoljnom položaju žene starije od 40 godina jer njima je jako teško kada navrše 40 godina da nađu neko drugo zaposlenje ukoliko ga nemaju, zatim majke maloljetne djece i trudnice. Naime, prema podacima koje smo dobili od Saveza sindikata RS-a, u 2006. i 2007. godini čak 21 trudnica je ostala bez posla, odnosno nezakonito je dobila otkaz.“
Predsjednik nezavisnog sindikata ROS Čajavec Bratislav Napotnik, bivši radnik banjalučkog giganta Rudi Čajavec koji je prije rata zapošljavao oko 11.000 radnika, a nakon svih poslijeratnih transformacija zapošljava manje od stotinu radnika, smatra da se o radničkim pravima u Bosni i Hercegovini ne može ni govoriti:
„Ali ni sanjali nismo da možemo ostati bez egzistencije, tj. bez onog golog biološkog opstanka. Mi više ne možemo da govorimo o radničkim pravima jer su nam oduzeli radna mjesta, a ono što ima nešto zaposlenih u Čajavecu, koji je nedefinisan jer je nezakonito otišao u privatizaciju, su u nekakvom robovskom odnosu, ili u feudalnom odnosu koji je egzistirao prije 200 godina.“
O razlozima zašto je u Bosni i Hercegovini ovakvo stanje radničkih prava, Velka Odžaković kaže:
„Lično mislim da su zakoni solidni i kada bi se zakon poštovao, onda bi radnici bili zadovoljniji. Nije problem u zakonima i kolektivnim ugovorima, problem je što se ti zakoni i kolektivni ugovori ne primjenjuju i problem je neadekvatna sankcija za prekršioce tih prava.“
Jedan od razloga stanja u kojem se trenutno nalaze radnici u Bosni i Hercegovini, Edhem Biber vidi i u nepostojanju jedinstvenog zakon na državnom nivou koji bi regulisao oblast radnog prava:
„Politika to još uvijek ne čini iako je to jedna od obaveza BiH prema EU. Taj zakon će se morati donijeti kad se bude ozbiljnije ispunjavalo obaveze prema EU. Međutim, toga sada nema. Ono što radimo mi kao sindikat jeste da se vrši harmonizacija zakonskih odredbi kad su u pitanju zakoni o radu u RS-u, u Distriktu Brčkom i u Federaciji BiH. Sada za sada imamo određenih uspjeha iako bi bilo daleko bolje da imamo jedan krovni zakon na nivou BiH.“
Veliku odgovornost za trenutno stanje radničkih prava, prema mišljenju Naputnika, snose upravo sindikati u Bosni i Hercegovini:
„Koji je praktično svojim nečinjenjem, nedjelovanjem doveo do ove pozicije. I mi smo sada u jednoj situaciji u kojoj nije zadovoljan ni poslodavac - sa svojim tim robovlasničkim odnosom prema radniku ne može da motiviše radnike, pa onda mora da otpušta radnike, da se dovija raznoraznim varijantima, ali nema te radne snage koja može da kao na traci dolazi kod njega i da bude otpuštana - i imamo radnike koji ne postoje.“
Postojeće stanje i nepovjerenje u vlast i sindikate doprinosi tome da radnici, uglavnom, ostvarivanje svojih prava traže na sudovima ili izlaskom na ulice.
