Duško Zorić, Bjelovar:
«Pa,meni je '91. minirana vikendica u blizini Bjelovara, a nakon 14 dana i auto, neposredno u blizini mojeg stambenog objekta u Bjelovaru, koji je tom prilikom oštećen. Tu su mi bila i djeca i moglo je doći do težih situacija, na sreću, nije došlo i samo mi je uništena imovina u vrijednosti od oko 60 tisuća eura. Cijenimo da je tih godina, samo na području općine Bjelovar bilo uništeno i oštećeno oko 800 objekata.»
Duško Zorić, jedan je od 50-tak članova bjelovarske udruge 'Pravda', osnovane 2004. otkada ne prestaju upozoravati domaće i međunarodne sudske vlasti na nepravdu koja im se dogodila, najprije početkom '90-tih kad su im, ni do danas otkriveni počinitelji, minirali kuće i poslovne objekte, a onda, umjesto da im država nadoknadi štetu, dobivaju negativna rješenja i još moraju platiti sudske troškove.
Jedan od oštećenih je i Slobodan Đurić, također iz Bjelovara:
«To je bilo u Bjelovaru, '91.godine. Miniran mi je i totalno uništen restoran. Šteta oko 200 tisuća eura. Od tada tjeram pravdu od Općinskog suda do Vrhovnog suda, konačna presuda nije u moju korist i po jednoj osnovi moram platiti 20 tisuća sudskih troškova, a po drugoj 35.000 znači, ukupno imam za platiti 55.000 kuna.»
Duško Zorić:
«Zamislite jednog pezionera koji ima 2.500 kuna mjesečne penzije da sad plati 30 ili 50 tisuća sudskih troškova! To je apsurd, pravni, socijalni, politički... To je, dakle, dvostruka kazna.»
Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić, podsjeća da su '90-tih 'nepodobnima' letjele kuće u zrak ne samo u Bjelovaru, nego i u Karlovcu, Sisku, Gospiću, Osijeku... Dakle, izvan ratnih područja i pod jurisdikcijom hrvatskih vlasti uglavnom Srbima,ali i Hrvatima:
«Evo, recimo u Karlovcu je minirana kuća Hrvatu koji je čak bio i u HDZ-u i koji se u to vrijeme bunio protiv miniranja kuća, a onda su i njemu minirali kuću.»
Pusić procjenjuje da je riječ više od 1000 takvih terorističkih akata širom Hrvatske. Mnogi su '93. i '94. godine tužili državu za odštetu po tadašnjem zakonu ,nekolicina ljudi čak ju je i dobila, ali Hrvatski Sabor, nakon Oluje i previše srušenih objekata, 1996. ukida taj zakon s obećanjem da će u najskorije vrijeme donijeti novi. Ali, to čini tek nakon 7 i pol godina i silnih pritisaka međunarodne zajednice, u ljeto 2003.
«Međutim u tom novom zakonu je bila jedna bitna promjena, a to je da se, praktički, odšteta može dobiti samo ako se stradalo fizički ili poginulo od takvog akta terorizma. Ne može se odšteta dobiti za materijalnu štetu. Zakon je očigledno formuliran upravo tako da bi se plaćanje štete izbjeglo i svim tim ljudima je odbijen zahtjev za nadoknadu štete.»
To je ,zaključuje Pusić, jedna nepravda, a druga je još gora jer, osim što su ostali bez kuća i imovine sad moraju platiti i visoke sudske troškove što ce većinu materijalno do kraja uništiti i to, kako kažu 'na pravdi boga':
«Jer, ako ste tužili državu po postojećem zakonu jer nikako drukčije i niste mogli, a onda država promijeni zakon i to upravo u smislu da vaša tužba propadne i još traži da plaćate sudske troškove jer ste se je usudili tužiti po zakonu kojeg je ona i izglasala i po kojem ste na odštetu imali pravo, ja mislim da ne treba pravno znanje da se vidi kolika je to nepravda. Smatramo da je to jedno od najgorih vrsta kršenja ljudskih prava zbog toga što to čini država i pokriva se pravom i preko sudova! Idu protiv dijela svojih građana, zloupotrebljavaju pravo da bi nanijeli njima nepravdu.»
Slobodan Đurić kaže da cijela priča ima svrhu zastrašivanja svih koji bi se još uopće i usudili tužiti državu za naknadu štete zbog miniranja imovine:
«To ima svrhu zastrašivanja, jer onda ljudi odustaju. Jer, kad kažete da imate 55 tisuća sudskih troškova, kao ja, a još vam je uništen objekat i materijalna šteta ogromna, e, onda se ljudi zbunjuju, uplaše i odustaju i to je taj efekat tih golemih sudskih troškova.»
