Sjetio sam se tog vremena ovih dana dok gledam kako koja TV stanica izvještava o hapšenju Karadžića. TV Srbije je, prirodno, odmah po hapšenju imala šestočasovni program u večernjem terminu. Dobar potez i vjerojatno vrlo gledan program. Ali, nažalost, TV Srbija je propustila još jednu šansu da svojim gledateljima pokaže istinu. Poruka emisije je bila da je Srbija MORALA. i to nevoljno, uhapsiti Karadžića jer je to za dobrobit srpskog naroda. Emisija nije uopće ni dovodila u pitanje ono što što su gosti zvali Karadžićevom političkom zaostavštinom. BiH entitet, Republika Srpska je u jednom trenutku nazivana "državom", zapad je gad, Srbija sad mora, protivno svojoj volji, a "žureći ka Evropi" da vuče nevoljne poteze. I sad ta Evropa treba da Srbiju nagradi u vidu brzih auroatlantskih integracija, a ako ikako može da postane članica EU prije neprijateljske Hrvatske, nepriznate BiH i izdajničke Crne Gore.
U emisiji su Sarajevo i Srebrenica nabrojani kao tačke optužnice, ali tokom ta četiri sata večernje emisije nije prikazan ni jedan jedini neugodni snimak. Nijedna izjava, nijedna analiza. Nema ubijenih nekoliko tisuća Srebreničana, nema bombardiranja Sarajeva, nema otimanja predajnika, nema izjava mržnje, nema prijetnji... Karadžić je, dakle, sudeći po tonu emisije imao dobar projekat koji NAŽALOST nije uspio. On je, naravno, pravio "greške" (niko nije govorio o zločinima, nego greškama), i za te "greške" će mu suditi sud koji je politički i koji zapravo "sudi samo jednom narodu". Žrtve su pomenute samo kad se u emisiju uključio Milorad Dodik iz Banjaluke koji je takodjer pravdao odluku vlade Srbije o hapšenju i obrušio se na Richarda Holbrooka koji navodno ne spominje "27.000 srpskih žrtava, a spominje 300.000 lažnih muslimanskih žrtava."
Zato se ne treba čuditi gradjanima Srbije koji poslije ovakvih uredjivačkih poduhvata daju izjave da je "najbolje da svi Srbi idu u Hag", da je Karadžić "srpski junak". Ne treba se čuditi kad jedan gledalac kaže: "pa ne očekuju valjda da im damo i Mladića!"
Jedno istraživanje moskovskog instituta SOVA je došlo do podatka da 97% Rusa NE ŽELI znati šta se dešava u Čečeniji. Isto tako, izgleda da u Srbiji ima veliki broj onih koji NE ŽELE znati šta se dešavalo u Srebrenici, kako se držalo Sarajevo pod opsadom, kako je vođstvo Srbije i njemu bliske stranke u BiH i Hrvatskoj vodilo zemlju namjerno u rat.
Istina je dobra samo ako se tiče drugih, ako boli, bolje da je nema.
Srbija sada ima drugu šansu, prvu je izgubila ubistvom Djindjića. Ali, bojim se, ako TV Srbije nastavi sa ovakvom uredjivačkom politikom da ni ova šansa neće biti iskorišćena. Osobno, nije mi to drago i volio bih vidjeti onu Srbiju koja se obračunava sa svojim zločincima, zato što to hoće, a ne zato što to mora, volio bih vidjeti da se zločini nazivaju zločinima a ne "greškama".
Televizija Crne Gore, bili iznenadjeni ili ne, o hapšenju ovog optuženika za ratne zločine nije napravila ni jednu jedinu emisiju mimo redovnog izještavanja u TV dnevniku. Ona, crnogorska televizija, šalje poruku - to se nas ne tiče i mi u tome nismo učestvovali. Ima valjda još onih koje pamćenje bolje služi.
Kao nekadašnji televizijski novinar, zgrozio sam se još jednom ali ovaj gledajući sinoć, srijeda 23. srpanj, dnevnik hrvatske televizije. Reporter iz Beograda javlja da "će Karadžić zadnji put vidjeti naselje u kojem je živio kad bude odletio za Hag" i još gore, kako mu je supruga takva "da je možda bolje da Karadžića žena i ne posjećuje jer je imao - ljubavnicu!" I sve to ne u kavani nego u TV dnevniku! Otkud pravo novinaru da pokazuje sliku neke žene koja mu je navodno ljubavnica? Otkud pravo novinaru da cijeni kako je bolje da ga žena ne posjećuje jer se "zna kakva je ona!"
Bilo me sram, kao novinara, gledajući kako je kavanski sadržaj priče stigao na ekran dnevnika HRT-a i kako je priča o optuženiku za ratne zločine svedena na nivo kavanskog trača.
Gospoda iz one tri stranke sa početka se nisu, naravno, mogla dogovoriti ni o čemu pa ni o podjeli RTSA. SDS se okrenuo "efikasnijoj" varijanti - JNA je zauzela predajnike RTSA tamo gdje je to htjela i gledaoci u tom dijelu BiH su mogli da gledaju SAMO televizijski program iz Srbije. Do tog trenutka su mogli gledati TV Sarajevo, TV Zagreb, TV Beograd i YUTEL. U tom trenutku počela je završna faza pripreme za rat. Način na koji televizijske stanice DANAS izvještavaju o hapšenju Karadžića, a pogotovu televizija Srbije, je samo produžetak tog istog ponašanja u kojem je zločinac iz mog naroda heroj, a heroj iz drugog naroda - zločinac.
Činjenice nisu nikad bile ni važne.