Predstavnice Udruženja „Žena - žrtva rata“ ogorčene su odlukom Sudskog vijeća Međunarodnog krivivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koje je odbilo prijedlog Tužilaštva za proširenje optužnice protiv Milana i Sredoja Lukića. Tužilaštvo je prijedlog Vijeću podnijelo u junu, iako je krajni rok koji je Tribunal dao za ovakve prijedloge bila sredina novembra prošle godine.
To je i glavni razlog zbog kojeg je Vijeće odbilo mogućnost novog proširenja optužnice prema kojem bi Lukićima na teret bila stavljena i masovna silovanja na području Višegrada. Azra Dedić iz Udruženja „Žena - žrtva rata“:
„Pitala bih Tužilaštvo da li je zločin da ženi sa djetetom od 18 mjeseci dođu u dva sata u kuću i da ubiju mi svekrvu. I muža su mi odveli. Milan Lukić ga je odveo. Bio mi je ratni zarobljenik i jedan je od rijetkih koji su preživjeli to zarobljeništvo u Višegradu. Samo bih htjela da pitam kakva pravda treba da stigne takve ljude. Da odgovaraju samo po godinu za po jednog čovjeka, njima treba doživotna robija. Da ne govorim za sebe i moje zlostavljanje i ostalo. Nemam snage stvarno da pričam.“
Predsjednica Udruženja „Žena - žrtva rata“ Bakira Hasečić pita šta je sa brojnim izjavama i svjedočenjima koje su Tužilaštvu dale silovane djevojčice i žene.
„Zbog čega? Je li ovo nagodba? Pijaca? Imali su posljednji rok novembar prošle godine. Do prije 15 dana lagali su mene u ovoj zgradi Haškog tribunala. I moram javno da kažem da su nas lagali - Tužilaštvo Haškog tribunala, kojem smo od prvog dana davali punu saradnju i podršku i vjerovali da je to jedini sud pravde. Nažalost, čekali su da počne suđenje Milanu i Sredoju Lukiću.“
Većina žena iz Udruženja „Žena – žrtva rata“ su i zaštićeni svjedoci. Jedan od sinova Zinete Kuelije ubijen je u Višegradu, drugi je od teškog premlaćivanja psihički obolio. O tome da li je i ona zlostavljana ne želi da govori. Bila bi jedino zadovoljna, kaže Zineta, doživotnom robijom za Milana Lukića:
„Dvadeset i prva godina, ’71. godište. A od četrnaest godina onoga u stanu pretukli i psihički dijete mi otišlo. I da ja to zaboravim. Ja ne mogu to zaboraviti. Ne mogu i ne mogu. I nijedna majka. Ovi kad roditelji pomru, ovi će opet pregaziti i hajde, zaboraviće se ovo.“
Tužilaštvo je tražilo da se u optužnicu uključi i planiranje, pomaganje ili podsticanje silovanja, stavljanja u ropstvo i mučenja u zatočeničkim centrima ili drugim mjestima u i oko Višegrada. Portparol Tužilaštva u Hagu Olga Kavran kaže:
„U svom obrazloženju je Tužilaštvo u podnesku reklo da su to dokazi do kojih se došlo - delimično su postojali i ranije, a delimično se do njih došlo u trenutku kada se radila istraga vezano za odbranu alibijem na koji se optuženi poziva, dakle kada je Tužilaštvo počelo da se bavi ispitivanjem toga što je on tvrdio - da nije bio prisutan određenom mestu. Onda je došlo do dodatnih dokaza vezano za silovanje, pa je tako jedna svedokinja tvrdila da on ne samo da nije bio prisutan već da je ona silovana tri puta u toku tog istog dana. Ja to samo navodim kao jedan od primera.“
Novinari Balkanske istraživačke mreže u više navrata pisali su i upozoravali na svjedočenja žena žrtava iz Višegrada da Milan i Sredoje Lukić nisu optuženi za ovaj zločin. Nidžara Ahmetašević kaže da su o masovnim silovanjima u Višegradu saznali iz svjedočenja žrtava, ali da o tome postoje i pisani dokazi:
„Izvještaji UN-a iz 1992. godine u kojima se spominju masovna silovanja žena u Višegradu, u kojima se spominje objekat Vilina vlas. Taj objekat je bio korišten kao sjedište za jedinicu Milan Lukića, paravojnu formaciju Beli vukovi ili ose. Međutim, ono što je svakako za nas bilo najvrijednije da smo mi našli žene koje su lično nama rekle da one jesu bile žrtve silovanja direktno Milana ili Sredoja Lukića, ili nekoga od njihovih vojnika, da su bile zatočene u Vilinoj vlasi. Neke žene su bile zatočene kratak vremenski period, neke su tamo ostajale i više od mjesec dana.“
Suđenje Milanu i Sredoju Lukiću počelo je 9. jula. Milan Lukić je kao vođa formacije Beli orlovi ili Osvetnici u Višegradu optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, dok se Sredoju Lukiću na teret stavlja da je počinio zločin protiv čovječnosti. U optužnici se navodi da su obojica učestvovali u spaljivanju više od 70 Bošnjaka - žena, djece i staraca u kući u Pionirskoj ulici, te još njih 70 u kući u naselju Bikavac. Osim toga, optuženi su za mučenja i premlaćivanja Bošnjaka zatočenih u kasarni Uzamica. Milan Lukić dodatno se tereti za strijeljanje Bošnjaka na rijeci Drini.
Za ratni zločin u Višegradu Haški tribunal do sada je na 15 godina zatvora osudio je pravosnažno Mitra Vasiljevića.
