Projektom, vrijednim 10.826.000 konvertibilnih maraka, u prvoj fazi bit će izvršeni radovi na obnovi 28 stambenih zgrada i zgradi Muzičke škole u Mostaru.
«Ovo je najbolji i najveći projekat ove vrste u BiH, jer u ovom dijelu projekta nema stranog novca. Radovi u prvoj fazi, koji uključuju obnovu fasada i zajedničkih prostora zgrada, biti će gotovi u roku od šest mjeseci do jedne godine», kazao je gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić.
Za drugu fazu ovoga projekta, koja obuhvaća unutrašnje radove, tek treba osigurati sredstva.
Predsjednica Saveza udruženja – udruga izbjeglih i raseljenih BiH Mirhunisa Zukić naglašava kako je urodilo plodom dugogodišnje insistiranje i kampanja duga deceniju, jer je 1998. godine organizovana Konferencija za povratak u Mostar:
«Željeli smo da izvršimo snažan pritisak na političke strukture grada Mostara, koji je vrlo specifičan u samom svom ustrojstvu. Rezultat je upravo potpisivanje ovog ugovora. Savez je, prošle godine, svakih 15 dana organizovao sastanke sa beskućnicima. Obraćali smo se ne samo vlastima u gradu Mostaru, nego i međunarodnim organizacijama, konkretno Uredu visokog predstavnika. Obraćali smo se kantonalnim i entitetskim vlastima. Bili smo primorani da organiziramo jednu donatorsku konferenciju, koja je zaista okupila impozantan broj raseljenih u svom gradu, bez mogućnosti da uđu u posjed svoje imovine, a koji su prethodno od Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (CRPC) dobili rješenje da mogu neometano, u roku od 60 dana, ući u posjed svoje imovine, koju, međutim, više nisu imali. Ta donatorska konferencija je rezultirala sa 5,5 miliona konvertibilnih maraka. Od donatorske konferencije do danas, uz pomoć državnih institucija, Komisije za izbjeglice BiH, Federalnog ministarstva i drugih entitetskih učesnika, došlo se do 11 miliona konvertibilnih maraka. U narednom periodu će 14 građevinskih firmi raditi objekte za beskućnike u centralnom dijelu Mostara. Ovo je pobjeda civilnog društva, raseljenih Mostaraca i naravno Saveza kao krovne organizacije koja im je pomogla da se snađu u beznađu. U Mostaru su uglavnom građeni individualni objekti, a Savez je istakao potrebu i za ovakvim tipom zbrinjavanja. Smatramo da ovo treba da bude model i za druge gradove.»
Veliku ulogu, uz vas i civilni sektor, odigrao je i Ured ombudsmena.
«Ured ombudsmena je ozbiljno shvatio svoju funkciju i radio sve što je bilo neophodno da zaštiti ljudska prava tih ljudi, ne samo u gradu Mostaru, nego u kompletno Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Štitio je prava tih ljudi od krova nad glavom, zapošljavanja, socijalne zaštite do niza dugih stvari. Istakla bih i humanu ulogu ombudsmena, koji su zajedno s nama slušali probleme ljudi i često djelovali možda čak i izvan svog mandata, više ljudski i humano, što nam je jako mnogo značilo. Ovi ljudi su zapravo pioniri u ovoj vrsti rekonstrukcije, koju započinje Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice.»
RSE: Koliko ljudi će se vratiti na ovaj način?
«Negdje oko 200 porodica, koje su tu, u gradu Mostaru. Radi se, znači, o ljudima koji neće prodavati svoju imovinu, već žive kao podstanari ili u alternativnom smještaju i čekaju na povratak u svoje. Vlasti su pod pritiskom civilnog društva morale da omoguće povratak tim ljudima u svoj grad.»
Ovakav način obnove zgrada, koji će uskoro započeti u Mostaru, vjerovatno bi bio dobar primjer i za neke druge gradove, neka druga mjesta u Bosni i Hercegovini.
«U toku je projekat koji ćemo implementirati u naredne tri godine – monitoring održivog povratka. Istraživali smo i koliko gradova u Bosni i Hercegovini bi mogao ući u ovakve projekte, gdje bi se država u narednom periodu zadužila i radila na kolektivnom zbrinjavanju ljudi koji su živjeli u kolektivnom smještaju. Imamo potpuno razrušene gradove, kao što su Bosanska Krupa, Ključ, Drvar, Grahovo, Odžak, Bosanski Šamac, Domaljevac. Jako veliki broj zgrada je ostao neobnovljen. Lokalne vlasti nisu bile u mogućnosti da to obnove, jer su za obnovu bila potrebna jako velika sredstva, tako da su mijenjale regulatorne planove, po kojima tih zgrada više nije trebalo ni da bude. Međutim, upravo ovaj primjer Mostara pokazuje da još uvijek nije kasno. Dobili smo zadatak od Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice da utvrdimo koliko raseljenih osoba čeka na takve objekte.»
RSE: Upornost se na kraju ipak isplati.
«Svakako. Stalno se isticao problem povratka u ruralna područja. Povratak u urbane dijelove se zanemarivao. I donatori su izbjegavali ovakve vrste investicija, jer su te investicije bile dosta velike. Ali, evo, oni koji su čekali, dočekali su da napokon uđu u svoje stambene zgrade.»
Projekat nadgledanja održivog povratka se privodi kraju
Savez izbjeglica privodi kraju projekat nadgledanja tzv. održivog povratka. Prenosimo stavove nekih od onih koji vrše provjeru održivog povratka u praksi.
Himzo Bajrović, Udruženje povratnika u istočnu Bosnu:
«Nije bilo strategije povratka. Vrlo veliki je broj uništenih kuća. Održivi povratak nije podržan. Naše stajalište je uvijek bilo – održivost. Državno ministarstvo do dan danas nije ništa odvojilo za održiv povratak. Sada nešto rade na dostavi električne energije. Povratak se odvija uglavnom u seoska područja, kuće se veoma udaljene i potrebno je dosta ulaganja – za komunikacije i za električnu energiju i tako dalje. Povratak će biti riješen onda kad povratnici budu ravnopravni. Posebno bi naglasio područje Ustikoline, gdje ima dosta porušenih kuća i gdje postoji veliko interesovanje ljudi za povratak. Dosta ljudi s tog terena je u Sarajevu. Sarajevo je centar iz koga može da krene povratak, zato što ukupno s ove regije u Sarajevu je smješteno negdje oko 43.000 prognanih Bošnjaka iz jugoistočne Bosne. Naš prijedlog bi bio da se svi fondovi koji su dostupni upute u organizacije koje zapošljavaju povratnike. To bi bio jedan od svijetlih primjera. Naš prijedlog je da se što veći procent daje za održiv povratak i zapošljavanja u lokalnim zajednicama i da se pomognu one organizacije koje zapošljavaju povratnike. Primjer povratka u Kopače je najbolji – vratilo se 2.350 Bošnjaka. Međutim, mi svoja prava ne možemo da ostvarimo, jer su izbori lažni i vlast drži manjina. Povratnici bi trebali dobiti ravnopravan položaj u lokalnim vlastima. Mi nikako ne možemo ostvariti svoja prava.»
Uroš Makić, Regionalni centar za povratak – Banjaluka:
«Nema puno razlike na području cijele Bosne. Bosna je, kad je u pitanju povratak, u principu preslikana – kako je u jednom području, tako je i u drugom. Radio sam u opštinama Grahovo i Drvar. U Grahovu je 16 stambenih zgrada srušeno do temelja. Stanovnici tih zgrada nisu bili evidentirani kao potencijalni povratnici, jer ih niko nije obavijestio. U Drvaru imate takvih zgrada osam. U opštini Bosansko Grahovo imate pet naselja u koja se apsolutno niko nije vratio. To su naselja koja su nekad brojala od 150 do 450 stanovnika. U opštini Prijedor imate veliki broj ljudi koji spadaju u kategoriju civilnih žrtava rata. Znači, imate veliki broj ljudi koji tu žive, a niko ne zna za njih, ne obilazi ih, ne zna da im je imovina porušena. Infrastruktura je jedno veliko i bolno pitanje povratnika. Ne postoji komunikacija sa graničnim područjima opština Drvar i Grahovo sa centrom opštine – nemaju zdravstvenu zaštitu, nemaju školski prevoz. Na području opštine Bosansko Grahovo je prije rata u privredi radilo 2.640 ljudi, a sada ih radi 80, i to uglavnom u jednoj jedinoj firmi koja je uspješno privatizovana i koja uspješno radi. Što se tiče interesa za povratak, on postoji, međutim sredstva koja se daju ovim opštinama, uključujući i Petrovac i Sanski Most, apsolutno su nedovoljna, kao i svim ostalim područjima, i to je jedno pitanje s kojim će se država moći suočiti. Povratak neće biti završen dok se svi zahtjevi ljudi koji žele da se vrate ne ispune i dok se na taj način ne riješi njihovo osnovno ljudsko pravo. O zaposlenju je teško govoriti, jer znate kakvi su odnosi između kantonalnih zakona, entitetskih i državnih. Tu je zaista potrebno puno napora da se ljudima omogući da imaju prava koja im pripadaju.»
Hasan Grebić, predsjednik udruženja «Održivi povratak Podrinje», sa sjedištem u Zvorniku:
«Ja sam pokrivao opštine Kalesija, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Milići i Bijeljina. Na području opštine Kalesija postoji jedno kolektivno naselje – Jegin Lug – u kojem su smještene svega četiri porodice, od kojih jedna ima devet članova, jedna već ima riješeno stambeno pitanje u opštini Zvornik, a jedna su beskućnici. Kolektivni centri na području Republike Srpske (u Zvorniku, Vlasenici, Bratuncu, Srebrenici) postoje četiri kolektivna smještaja i stanje je više nego alarmantno. U Zvorniku, u naselju Karakaj, imaju tri kolektivna smještaja. U jednom su isključivo izbjeglice sa područja Federacije BiH, drugi je mješovit, a u trećem su interno raseljeni iz zvorničke opštine. U Zvornik se vratilo nekih 18.000 do 20.000 povratnika. Infrastruktura je dosta dobro urađena, međutim, puno toga ima još da se uradi. Opštinske komisije za povratak, razvoj i integraciju su obično stranački opredijeljene. U Zvorniku je za šest godina promijenjeno šest načelnika, odnosno šest vlada i za četiri godine nekih sedam komisija za povratak, razvoj i integraciju.»
Gojko Pantić iz Mostara ima zaduženje da sagleda stepen razorenosti stambenih objekata u više hercegovačkih opština:
«Moje zaduženje je bilo da snimim uništenu imovinu na području Mostara, Stoca, Čapljine, Nevesinja, Gacka, Bileće i Berkovića. Od svih mjesta, najviše je nastradao Mostar, odmah poslije Sarajeva. U Mostaru danas još uvijek postoji 37 stambenih zgrada koje treba obnoviti, a individualnih kuća oko 2.700, a od toga je preko 100 miniranih koje treba od mina očistiti. Svi čekaju na obnovu. Stolac ima pet stambenih zgrada koje treba obnoviti i oko 700 individualnih kuća. Mostar, Čapljina, Stolac – 43 stambene zgrade koje treba obnoviti. Individualnih kuća na području Mostara, Čapljine, Stoca, Nevesinja, Gacka, Berkovića i Bileće koje treba obnoviti ima oko 4.500. Što se tiče zapošljavanja, povratnici su u nepovoljnom položaju. Zakoni se ne poštuju. Sredstva koja se izdvajaju su strašno mala da bi se ovo obnovilo. U zadnjoj raspodjeli sredstava za 56 mjesta, Mostara nema. Zbog čega? To samo znaju oni koji su to uradili. Mostarcima nije jasno. Meni nije jasno zašto lokalna vlast na svojim područjima nije izvršila snimanje uništene imovine građana koji su tu živjeli. A još mi je manje jasno da ova zemlja nema plan i program obnove.»
Jela Nogo iznosi informacije o održivom povratku u Kanton Sarajevo i opštinu Istočno Sarajevo: