Savo Grujić, nekadašnji radnik poljoprivredne zadruge u Negoslavcima, kraj Vukovara, izračunao je da je zakinut za 72 mirovine, koje nije primao na okupiranom Podunavlju, gdje je ostao živjeti i kad je ondje uspostavljena vlast takozvane Republike Srpske Krajine:
"Dobivao sam penziju do 6. mjeseca 1991. godine. To mi je bila zadnja penzija do 1997. godine. Oni pričaju da je nešto bilo isplaćivano, ali ne znam ko je to dobio."
Od punog staža kojeg je stekao radeći u vukovarskoj Luci, Vladimir Jeckov primio je samo pet mirovina. Tada je izbio rat i isplata je obustavljena, a sedamdesetak mirovina, za koliko je zakinut, nije dobio ni nakon završetka mirne reintegracije, kojom je Podunavlje vraćeno u sastav Republike Hrvatske:
"Ne znam tačno koliko dugo nisam primao penziju, nisam računao. Nismo dobivali penziju od 6. mjeseca 1991. godine, pa sve do integracije. Dobivali smo neku jadnu pomoć."
Gotovo istu priča ima i bivši rednik poljoprivredne zadruge u Negoslavcima, Ostoja Demonjić. I on je u mirovinu otišao prije rata, nakon što je Hrvatskom mirovinskom fondu 40 godina plaćao doprinose:
"Ja sam počeo primati penziju 1.3.1991. godine. Primio sam zadnju u 7. mjesecu 1991. godine. Poslije toga ništa. Radio sam na Luki u Vukovaru."
Novoizabrani predsjednik Udruge umirovljenika, Branko Đukić, pokazuje na nekoliko knjiga uvezanih dokumenata u kojima su imena i svi podaci za 17.234 umirovljenika kojima je u razdoblju od sedam godina Hrvatski mirovinski fond obustavio isplate:
"Ovdje je razlika od 1991. do 1997. godine za one koji su otišli u mirovinu prije rata, oni su zakinuti za vrijeme rata. Tvrdi se da smo primali mirovinu sa dva naslova. Te mirovine nisu bile sa dva naslova, nego je to bila jedna pomoć od takozvane Srpske Krajine. Mi tražimo naš novac koji smo 40 godina ulagali u Mirovinski fond Hrvatske za vrijeme našeg rada. Želimo da dobijemo taj novac za te godine."
Đukić kaže da je svjestan kako je riječ o velikom novcu kojeg državi neće biti lako osigurati. No, nudi nagodbu:
"Predložio sam da nam se daju dionice i novac. Znamo kakva je financijska situacija Hrvatske. Ne želimo lupati glavnom o zid jer tu smo se rodili, tu živimo i želimo da budemo lojalni građani. Oni su nam prebacili da smo tada pljeskali što nam dolaze agresori. To su priče za malu djecu. Da smo bili takvi, ne bi smo ostali ovdje, nego bi smo otišli, kao pojedini koji su krivi."
Đukiću najviše smetaju primjedbe kako je Udruga umirovljenika srpska i kako se bori samo za prava Srba koji su nakon početka rata ostali živjeti na području koje se proglasilo dijelom takozvane Krajine:
"Mi nismo organizacija samo za Srbe. To je organizacija za cijelu Hrvatsku. Imamo puno Hrvata, Mađara, Čeha i koga sve nemamo. Mi smo za sve one koji su oštećeni i zakinuti. Ne može nam se prebacivati da je to samo srpska organizacija, mada Srba ima najviše."
Đukić kaže kako su do sada, u obraćanju brojnim ustanovama, nailazili na nerazumijevanje. No, to ih neće pokolebati da ostvare prava za koja misle da im pripadaju. Bude li potrebno, pokrenut će i tužbu protiv države.
