Prodaja ili zamjena dijela dionica državne naftne kompanije INA sa mađarskim MOL-om nije moguća bez odobrenja Sabora, rečeno je u hrvatskoj Vladi nakon oštrih kritika koje su – nakon što je u subotu premijer Sanader sa ovom idejom izišao u javnost – stigle od malih dioničara, sindikata i opozicije. Ova Vlada nema energetsku strategiju, kaže primjerice oporbeni socijaldemokrat Slavko Linić, koji je kao potpredsjednik Račanove vlade prije pet godina prodao MOL-u prvi paket dionica INA-e. Uvozimo 60 posto naftnih derivata, a na traženje MOL-a, koji je još otprije strateški partner INA-e, smanjujemo proizvodnju u vlastitim rafinerijama:
«Partner koji je zaustavio razvoj INA-e je za premijera Vlade dobro došao. Ja mislim da je svaki drugi komentar suvišan. Za Sanadera je to možda dobar potez. Hrvatskoj ne treba energetika, Hrvatskoj je potreban samo uvoz energije.»
Sada je u državnom vlasništvu 45 posto dionica INA-e, a u listopadu istječe petogodišnji rok, u kojem MOL ne može raspolagati dionicama INA-e u svom vlasništvu, bez suglasnosti hrvatske Vlade. Pregovori sa MOL-om traju već četiri mjeseca, a hrvatska Vlada zainteresirana je da se ovaj rok produlji. Premijer Ivo Sanader kaže kako bi prodaja 19 posto dionica INA-e MOL-u ili njihova zamjena za pet ili šest posto dionica MOL-a osigurala punu opskrbljenost hrvatskog tržišta:
«Ako po Zakonu o privatizaciji prodajemo INA-u, onda, kroz tu istu formu, možemo biti suvlasnici jedne druge, jake, međunarodne kompanije. Dakle, moramo jačati i naš uticaj u srednjoj Europi da bismo osigurali dostupnost energenata svima u Hrvatskoj.»
Par posto dionica u MOL-u ne bi hrvatskoj državi osiguralo nikakav utjecaj, a Mađari bi sa dodatnim dionicama INA-e imali 39 posto dionica i gotovo potpunu kontrolu nad ovom kompanijom, kaže predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i glavni ekonomist oporbenih socijaldemokrata Ljubo Jurčić:
«Po meni je zato bolje izaći na tržište i prodati to po pravoj tržišnoj vrijednosti. U tom slučaju INA bi prestigla vrijednost od 3.000 kuna i 3.500 kuna u odnosu na današnjih 2.600. To je interes hrvatske Vlade –ako se odlučila za privatizaciju imovine, da tu imovinu onda da po najvšoj cijeni koju može postići.»
Profesor ekonomije na zagrebačkom Pravnom fakultetu Mladen Vedriš misli da bi zamjena dionica bila mnogo racionalnija, jer je uvijek do sada novac od privatizacije jednokratno i nepovratno trošen na kupovinu socijalnog mira:
«Na ovaj način očigledno ta supstanca biva sačuvana. U nekim daljim mogućim događajima – eventualno preuzimanje MOL-a od strane MV – vrijednost dionica raste. Prema tome, otvara se i nekakva financijska perspektiva.»
Profesor zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Igor Dekanić nema ništa protiv ovog aranžmana – ako se dobro ispregovara. On se sjeća MOL-a s konca osamdesetih, sa zastarjelom sovjetskom tehnologijom i kontraproduktivnom sovjetskom organizacijom poslovanja, ali koji je u međuvremenu dvaput privatiziran i restrukturiran:
«Danas je MOL kompanija sa kapitalizacijom od 10-11 milijardi eura, sa jednom od najmodernijih rafinerija u tom dijelu Evrope, uz Százhalombatta, sa mogućnošću proizvodnje naftnih derivata po evropskim standardima. A Rijeka i Sisak su ostali onakvi kakvi su bili i prije 20 godina, kad sam ja bio u razvoju. INA je u međuvremenu izgubila tri do četiri puta, tržište joj se smanjilo dva puta i rezultat je taj da se danas razgovara i u omjeru vrijednosti INA-e i MOL-a tri prema jedan.»
Prema tome – pozitivno gledano – INA bi trebala ući u ovakav aranžman sa MOL-om, procjenjuje Dekanić:
«Ovo što se nudi je vjerojatno zadnji vlak hvatanja u sprječavanju daljnje zaostalosti.»
