RSE: Gospodine Raduloviću, Nacrtom zakonika o krivičnom postupku predviđena je promjena koncepta istrage. Predlaže se ustvari da istragu sprovodi tužilaštvo, da joj policija praktično bude servis u tom postupku. Koje su prednosti, a koje mane tog koncepta koji zaobilazi sudove?
Radulović: To je zato što imamo jedan trend i u evropskom, trenđ đe se ide sa sudske na tužilačku istragu, naglašavam trend jer se to ne može još uvijek nazvati standard. Mnogi kada govore o tome napominju da je to evropski standard, međutim, ne može se to još nazvati evropskim standardom nego jednim trendom i bez obzira što imamo takav trend i među teoretičarima i među praktičarima postoji podjela na one koji su za i koji su protiv koncepta istrage. I jedni i drugi nalaze određene razloge kako za tužilačku tako i za sudsku istragu, a ovako spolja posmatrano moglo bi se reći da i jedni i drugi imaju dosta argumanata na svojoj strani. Međutim, ipak preovladava mišljenje da tužilačka istraga ima prednost u odnosu na sudsku. Prije svega, istraga je do sada služila da se prikupe dokazi i podaci za optužbu koju je tužilac podnosio. Neko je drugi za njega radio taj posao. Sada on sam prikuplja dokaze za svoju optužbu. Računa da će krivični postupak biti znatno efikasniji nego što je bio u vrijeme sudske istrage. Naglašavam, da se računa, jer nemamo mi ne samo na našim crnogorskim prostorima nego ex jugoslovenskim nekih empirijskih istraživanja koja bi ukazala na to da je tužilačka istraga efikasnija od sudske, nego su procjene da će tužilačka istraga biti efikasnija nego li sudska istaga. Međutim, često se zanemaruje ako se kaže da će istraga biti u rukama tužioca onda se misli da će sud, odnosno istražni sudija, biti postisnut iz istrage. Međutim, neće. On ostaje u istrazi u onom dijelu koji se tiče ograničenja sloboda i prava čovjeka u istrazi. Međutim, pošto o ograničenju sloboda i prava ne može odlučivati nesudski organ, a tužilaštvo nije nesudski organ, tamo đe se radi o ograničenju slobode i prava u istrazi, kao što je pritvor, naredba o pretresanju stana i tako dalje, to ostaje u rukama sudije za istragu, kako se sada zove taj sudija, a ostalo će vršiti istražni sudija. I do sada je bilo razmišljanja, čak i prilikom donošenja zakona iz 2004. godine, o promjeni koncepta istrage. Međutim, pošto još tada nijesmo ratifikovali Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i sloboda, to je još jedan od razloga što se ni je prešlo u tužilačku istragu, a drugi je što se još računalo da nije tužilaštvo spremno kako kadrovski tako i materijalno tehnički da prihvati istragu. Sada nakon ratifikacije Evropske konvencije skoro da je irelevantno koji će organ voditi istragu jer i jedan i drugi organ moraju da vode itekako računa o zaštiti prava čovjeka u postupku jer to može da dođe na udar, odnosno ocjenu Evropskog suda u Strazburu. Preuzimanjem istrage tužilaštvo preuzima odgovornost i za trajanje i za efikasnost istrage, ono na sebe preuzima odgovornost, čak potpuno, jer ako je u rukama suda ovo što sam ja rekao, kao što je pritvor i tako dalje, time čak i sud ograničava tužilaštvo da brže radi.
RSE. Da se fokusiramo na neka konkretna rješanja. Ovim Nacrtom predviđeno je i mnoštvo novih instituta. Kao prvo, unijete su određene izmjene oko određivanja mjera tajnog nadzora. Pojasnite nam o čemu se tu radi?
Radulović: Mjere tajnog nadzora su prvi put uvedene 2003. godine malo se nešto mijenjalo 2006. godine u domenu nadležnosti ko ih određuje. Po onome iz 2003. godine, sve mjere tajnog nadzora određivao je istražni sudija na prijedlog državnog tužioca. Kasnije su 2006. godine bile izmjene, pa je dvije od tih mjera kojima se najviše povređuje to pravo na privatnost kao što je pokladno prisluškivanje i to su dvioje ostale u nadležnosti istražnog sudije, a ostale su u nadležnosti državnog tužioca. I onda ste mogli primijetiti, pogotovo u pretkrivičnom postupku, ako se klasičnim istražnim sredstvima ne bi mogli prikupiti dokazi. Sada je izmjena u tome što su one, mjere tajnog nadzora, iz odredbi iz pretkrivičnog postupka, su prebačene u opšte odredbe što znači da se te mjere mogu u toku cijelog krivičnog postupka primjenjivati ako se klasičnim i sa dokaznim radnjame ne mogu obezbijediti dokazi. To je jedna od tih promjena, a druga što je taj katalog krivičnih djela za koje se mogu odrediti mjere tajnog nadzora izmijenjen u smislu što imamo da se ne mogu primijeniti za krivična djela organizovanog kriminala, zatim za krivična djela za koja se može izreći kazna od deset godina ili teža kazna i da su poimenično navedena neka krivična djela koja do sada nijesu bila obuhvaćena mjerama, koja su kažnjiva ispod deset godina zatvora, ali je procijenjeno da se ne mogu klasičnim istražnim radnjama ...
RSE: Koja su to djela?
Radulović: Na primjer, primanje mita i ima desetak, petnaest tih krivičnih djela koja nijesu sankcionisana kaznom zatvora deset godina ili težom nego nižom i onda su poimenično navedena ta krivična djela.
RSE: Nacrtom zakonika predlaže se i uvođenje sporazuma o priznanju krivice. Što taj institut odrazumijeva?
Radulović: Sporazum o priznanju krivice je jedan institut čija je kolijevka anglosaksonsko pravo, ali polako iz američkog prava taj institut osvaja evropske prostore, tako da ga dosta i evropskih zakonodavstva poznaje. Tako da sada zakonopisac, a kasije će to i zakonodavac vjerovatno da prihvati, opredijelio se za ovaj institut Sporazuma o prizanju krivice. Taj sporazum o priznanju krivice ovako pojednostavljeno za jednu opštu javnost se zaključuje između državnog tužioca i okrivljenog u prisutvu njegovog advokata ili branioca i to ne za sva krivična djela, kao što je u Bosni prema bosanskim zakonima, nego za krivična djela za koja je propisana novčana kazna za koje je propisana novčana kazna i kazna zatvora do deset godina. I tu se sporazumijevaju pod određenim uslovima, počev od toga da okrivljeni prizna krivično djelo, ali da to priznanje bude nedvosmisleno, izjavljeno bez ikakvih pritisaka i čak se dogovaraju o visini i vrsti kazne koju će sud izreći. Kakva je uloga suda tu? Sud ustvari sam presudom verifikuje ono što su se tužilac i okrivljeni dogovorili. Po mom mišljenju, možda to u početku neće zaživjeti u punoj mjeri, ali će to po mom mišljenju doprinijeti efikasnosti krivičnog postupka. Samo da podsjetim i napomenem da u nekim državama Amerike čak 90 do 95 posto predmeta se završi sporazumom o priznanju krivice, ali tamo je kaznena politika strožija nego li kod nas, pa branioci i advokati svojim klijentima predstavljaju na početku što ih čeka ako to dođe do suda i kažem da 90 do 95 posto predmeta se čak u nekim državama Amerike završava Sporazumom o priznanju krivice. Neka to u našim uslovima bude čak i 10 posto to će znatno doprinijeti efikasnosti krivičnog postupka jednoj boljci od koje boluje ne samo naše pravosuđe nego i pravosuđe u svom ovim tranzicionim zemljama.
RSE: Pominje se još jedan institut koji isključuje sud takozvana diverzija krivičnog postupka.
Radulović: Diverzija krivičnog postupka je takođe jedan novi institut koji smo mi uveli 2004. godine u zakonodavstvo i to je opet jedan institut koj će po mojoj ocjeni i treba da doprinese znatnoj efikasnosti krivičnog postupka u smislu da se predmeti završavaju kod državnog tužioca. On je kod nas predviđen da, ako se radi o krivičnim djelima za koje je propisana novčana kazna i kazna zatvora do pet godina, a sada smo proširili taj okvir, prije je bilo do tri godine, a sada do pet gdje će državni tužilac koji dobije krivičnu prijavu na određeno lice to lice pozvati i dogovoriti određene uslove, zato se i zove uslovno odlaganje krivičnog postupka i da mu određeni rok da te obaveze ispuni, a te obaveze su da uplati određeni novčani iznos u korist neke humanitarne organizacije, da naknadi štetu oštećenom, da izvrši određeni društveno korisni rad, da izvrši određene dopjele obaveze potreživanja kod,. na primjer, krivičnog djela ne plaćanja alimentacije i tako dalje i ako okrivljeni prihvati neku od tih obaveza i izvrši je u određenom roku onda se krivična prijava odbacije i tu se krivična prijava završava. Kod nas do sada je malo u praksi primijenjeno, vjerovatno iz razloga što je po mojoj procjeni možda i malo pravosuđe naše i konzervativno ne samo koda nas nego što mnogi instituti malo teže probijaju put ka primjeni i to treba jedno određeno vrijeme dati da zaživi određeni institut pa onda davati neke validne ocjene o njegovoj opravdanosti postojanja u zakonodavstu i ja se nadam da će i ovaj institut diverzije krivičnog postupka doprinijeti zaživjeti i da će doprinijeti efikasnosti krivičnog postupka.
RSE: Koliko je naše pravosuđe koje se još nije izborilo ni sa ovim prvim tranzicionim boljkama spremno za uvođenje ovih novih instituta dok se ne riješe neki osnovni problemi?
Radulović: Jedan od problema koji je do sada bio u pravosuđu mislim da je dobro riješen. Mislim na ono od čega svi živimo. Po mom saznanju sada su te plate, bar što se tiče sudija i tužilaca, ništa ne zaostaju ni od sudija i tužilaca bar u našem okruženju, ako čak i ne prevazilaze, primjera radi, mnogo su veća nego što su u Srbiji. Ali prvo i osnovno, ovaj osnovni problem, problem promjena tužilačke istrage, računam da će trebati dosta vremena da se tužilaštvo pripremi za taj prelaz. U tom smislu ja predlažem u razgovoru sa ovim naručiocem ovoga zakona da se mora ostaviti jedan veći period za početak primjene, od usvajanja do početka primjene, da bi se upravo pripremio, prije svega tužilaštvo i drugi organi za njegovu primjenu, ali pod jednim uslovom da se mi oslobodimo naših slabosti, pa čak i u običnom životu kod dešavanja nekih pitanja, pa ako imamo jedan duži period... recimo, moji studenti kad spremaju ispit, ako imaju, recimo, mjesec dana na raspolaganju , pa kažu da mogu još pričekat, neće taj termin brzo da dođe, u tom smislu ako tužilaštvo odmah po donošenju zakona ne počne pripreme za njegovu primjenu nego bude odlagala to ja mislim da će se problemi pojaviti, takoreći odmah nakon usvajanja bez obzira na početak njegove primjene moraju se izvršiti ozbiljne pripreme za njegovu implementaciju.
