Autor: Ankica Barbir-Mladinović
Autor: Zoran Glavonjić
Rasim Ljajić Nacionalni savet Srbije za saradnju sa Haškim tribunalom odbacio je tvrdnje Haga i saopštio da je u slučaju generala Aleksandra Dimitrijevića Srbija održavala redovnu komunikaciju sa Tribunalom kao i da je sud redovno izveštavala o preduzetim aktivnostima. Rasim Ljajić, predsednik Saveta, izjavio je da je pismo Savetu bezbednosti dodatni pritisak, u trenutku kada hapšenjem haških optuženika Srbija daje jasan dokaz da sarađuje:
"Vezano za slučaj Aleksandra Dimitrijevića, u prvom navratu nismo mogli da uručimo poziv jer nije nikoga bilo u stanu, a kasnije smo dobili kompletnu lekarsku dokumentaciju iz koje se vidi da je Aleksandar Dimitrijević imao operaciju na srcu u Americi, da su lekari preporučili rehabilitaciju i mirovanje i da nije mogao da svedoči u Tribunalu onda kada je to trebalo."
Rasim Ljajić rekao je za B92 da se nada da su u ovom trenutku ispunjeni uslovi da se general Dimitrijević pojavi pred Tribunalom, i da će on moći to da učini:
"Potrebno je samo da Tribunal ponovo pokrene postupak i mi ćemo naš deo posla i odraditi."
Nerma Jelačić, portparol Haškog tribunala, izjavila je za naš program da taj sud neće ponoviti zahtev za uručenje obavezujućeg poziva za svedočenje Aleksandra Dimitrijevića:
"Na poslednje pismo koje je poslato nije nikada odgovoreno. Dakle, to pismo je i dalje aktuelno i Tribunal i njegov predsednik očekuju od vlasti u Srbiji da u potpunosti odgovore na to poslednje pismo."
Nacionalni savet Srbije za saradnju sa Hagom, između ostalog je saopštio i da je "neprijatno iznenađen" reakcijom Pokara i "dvostrukim standardima koji se pojavljuju u radu Tribunala, imajući u vidu činjenicu da je u predmetu protiv optuženog Ramuša Haradinaja više svedoka likvidirano, kada je izostala svaka reakcija i prijava Savetu bezbednosti".
Matijas Helman, predstavnik Sekretarijata Haškog tribunala u Srbiji, izjavio je za naš radio da Hag ne negira ono što je u saradnji dobro urađeno i rekao da pismo Pokara ne predstavlja pritisak na Beograd:
"Ne volim previše da komentarišem političke izjave. Tribunal, na globalnom planu, ima reputaciju jednog ozbiljnog, pravednog i nepristrasnog suda i Tribunal od svake države na isti način zahteva punu saradnju jer je to međunarodna obaveza svake države. Tribunal na raspolaganju ima različite mehanizme da obezbedi tu saradnju i to je ono što se desilo u ovoj situaciji."
Janja Beč Nojman, istraživač genocida i ratnih zločina, kaže za naš program da obraćanje Savetu bezbednosti u poslednjem slučaju predstavlja signal da Hag više neće tolerisati izbegavanje obaveza:
"Mislim da smo dosadili svetu sa našim manipulacijama, zloupotrebama i nepoštovanjem reči- igramo kako se nama sviđa. Tolike godine nisu uhapšeni glavnooptuženi i mislim da je to suština stvari i da sada na scenu stupaju oštrije mere, odnosno drugačija pravila igre."
Pukovnik Vojske Jugoslavije u penziji Milorad Timotić, sada u beogradskom Centru za civilno-vojne odnose, sa druge strane smatra da je Hag mogao biti malo taktičniji:
"Mislim da nije korektan, posebno sada posle ovog poslednjeg izručenja i zbog toga što još nemamo vladu. Još uvek imamo tehničku vladu koja verovatno ne može biti toliko efikasna, a nova vlada će možda biti puno efikasnija. Mislim da je, u najmanju ruku, trebalo sačekati da se formira nova vlada pa tek onda protestvovati."
Timotić misli da će Aleksandar Dimitrijević ipak svedočiti i tvrdi da nema razloga da izbegava pojavljivanje u Tribunalu:
"Koliko ga znam, dok je bio šef Vojne bezbednosti bio je jedan od liberalnijih i demokratski nastrojenih ljudi na tom položaju. Ne mogu se setiti nekih njegovih ozbiljnijih propusta ili pogrešnih odluka na toj važnoj funkciji. Poslednji put kada sam ga video pre nekoliko godina izgledao je kao čovek u dobrom stanju i dobrom zdravlju i pretpostavljam da će otići u Hag ako ozdravi i ako mu se taj poziv uruči."
Janja Beč Neumann
Na kraju, Janja Beč Nojman zaključuje da sva pravna sredstva koja koristi Tribunal mogu samo pomoći poboljšanju i okončanju saradnje Srbije sa Hagom:
Istraga o deportacijama u ćorsokaku, svjedočili Đukanović i Marović
Formirati regionalnu komisiju za činjenice o ratnim zločinima
Autor: Želimir Bojović
Saborski zastupnik vladajućeg HDZ-a Andrija Hebrang ističe da se svjedočanje prvog američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha u postupku protiv hrvatskih generala Gotovine, Čermaka i Markača bitno razlikuje od njegovih svjedočenja u postupcima protiv Slobodana Miloševića i Milana Martića:
„Izrijekom je rekao da kada su hrvatske snage došle osloboditi teritorij, srpskih stanovnika tamo više nije bilo. I to je činjenica, i to je istina. Sad izjavljuje suprotno - da je hrvatska politika dovela do etničkog čišćenja. Gospodin Galbraith bi se trebao dogovoriti sa svojim dušebrižnicima koja je od ove dvije istine točna.“
Za zastupnika Samostalne demokratske srpske stranke Vojislava Stanimirovića Galbraith je vjerodostojan svjedok:
„Sigurno da je znao za događanja i prije Oluje, za vrijeme Oluje i neposredno poslije Oluje, tako da je sada izrekao ono što on misli i što smatra - da se stvarno desilo sa, zapravo, znanjem tadašnjeg rukovodstva, od predsjednika Tuđmana, ministra Šuška i ministra vanjskih poslova.“
HNS-ova zastupnica Vesna Pusić u izjavi Hrvatskom radiju:
„U tom razdoblju Galbraith je imao komunikaciju sa Tuđmanovim vlastima i tadašnjim vlastima u Hrvatskoj puno tješnju, svakako, nego ja i imao je puno više informacija. Dakle, ja stojim na stanovištu da on govori temeljem nekakvog svog uvida i iskustva.“
SDP-ovac Tonino Picula u Galbraithovom svjedočenju, osim faktografije, nalazi i svojevrsnu poruku američke vlade:
„Utoliko se doista možemo i zapitati da li je on na neki način glasnogovornik one interpretacije zbivanja u našem devedesetima koje trebaju obraniti poziciju Sjednjenih Američkih Država.“
Žarko PuhovskiPolitički analitičar i profesor političke filozofije na zagrebačkom Sveučilištu Žarko Puhovski kaže da bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith nije iznio ništa novo osim nekih izmijenjenih vlastitih stavova:
„Galbraith je u nekoliko navrata mijenjao svoju poziciju i svoje iskaze, od potpunog podržavanja Tuđmana do nekritičkog odbacivanja svega što je on napravio. Sada mi se čini da je potpuno u pravu kad govori o odgovornosti hrvatskog državnog i vojnog vrha, a čini mi se da je u krivu kad govori da nije bilo etničkog čišćenja zato što su ljudi već bili otišli - jer su ljudi bili otišli znajući da ih očekuje ono što je dočekalo nekoliko stotina civila koji su ubijeni nakon akcije Oluja.“
Dio hrvatske javnosti Galbraithovo svjedočenje u Haagu naziva "okrutnim svjedočenjem u korist Tužiteljstva", a čitatelji internetskih portala prvog američkog veleposlanika u Hrvatskoj posprdno zovu i "Titovim traktoristom", zbog poznate geste kad je zaštitnički sjeo na traktor u srpskoj izbjegličkoj koloni.
Predsjednik hrvatskog Helsinškog odbora u doba Oluje, danas kolumnist Jutarnjeg lista, Ivan Zvonimir Čičak:
"Prije svega, Peter Galbraith nije okrutan čovjek. On je naprosto iskren i govori istinu. A ja znam i zašto govori istinu - ja sam sa njim vrlo često komunicirao. Čovjek zna što se događalo u Hrvatskoj i samo je rekao ono što je vidio, jer on bio vrlo aktivan sa svojom ekipom za ljudska prava nakon Oluje na terenu. I to što govori sada, on je govorio tada. Sada smo konačno došli do činjenice da su svi priznali da je bilo mrtvih, samo još ne možemo utvrditi tko je to napravio. E, pa utvrdimo. Pa vrijeme je da to utvrdi naše domaće pravosuđe tko je to napravio."
Doktor Puhovski vjeruje da su negativne reakcije osobito potencirane Galbraithovom optužbom ondašnjeg najvišeg državnog vrha i tezom o zločinačkoj organizaciji ,na čelu s Franjom Tuđmanom:
"Po mojem sudu, on to podržava u osnovi i zato su reakcije toliko oštre."
Voditeljica Dokumente, Centra za suočavanje s prošlosti Vesna Teršelić:
Predsjednik hrvatskog Helsinškog odbora u doba Oluje, danas kolumnist Jutarnjeg lista, Ivan Zvonimir Čičak:
"Prije svega, Peter Galbraith nije okrutan čovjek. On je naprosto iskren i govori istinu. A ja znam i zašto govori istinu - ja sam sa njim vrlo često komunicirao. Čovjek zna što se događalo u Hrvatskoj i samo je rekao ono što je vidio, jer on bio vrlo aktivan sa svojom ekipom za ljudska prava nakon Oluje na terenu. I to što govori sada, on je govorio tada. Sada smo konačno došli do činjenice da su svi priznali da je bilo mrtvih, samo još ne možemo utvrditi tko je to napravio. E, pa utvrdimo. Pa vrijeme je da to utvrdi naše domaće pravosuđe tko je to napravio."
Doktor Puhovski vjeruje da su negativne reakcije osobito potencirane Galbraithovom optužbom ondašnjeg najvišeg državnog vrha i tezom o zločinačkoj organizaciji ,na čelu s Franjom Tuđmanom:
"Po mojem sudu, on to podržava u osnovi i zato su reakcije toliko oštre."
Voditeljica Dokumente, Centra za suočavanje s prošlosti Vesna Teršelić:
„Svjedočenje je, zapravo, još jedno koje govori o počinjenim zločinima, ali i o stavu političkog vrha prema zločinima. A definitivno je jasno da u hrvatskoj javnosti još uvijek postoji poteškoća s prihvaćanjem činjenica o počinjenim zločina u vrijeme i nakon akcije Oluja.“
Beograd odbacuje Pokarove optužbe
Autor: Zoran Glavonjić
Predsednik Haškog tribunala Fausto Pokar prijavio je vlasti Srbije Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija zbog nesaradnje u postupku protiv bivšeg srpskog predsednika Milana Milutinovića. Srbija je prijavljena zato što, kako je saopštio Tribunal, nije pomogla da obavezujući poziv za svedočenje bude uručen penzionisanom generalu Vojske Jugoslavije Aleksandru Dimitrijeviću. Vlasti u Beogradu odbacile su tvrdnje Pokara i pismo okarakterisale kao dodatni pritisak.
"Vlada Srbije dovodi u pitanje ovlašćenja Haškog tribunala i Saveta bezbednosti" i time "krši svoje međunarodne pravne obaveze", naveo je Fausto Pokar, predsednik Haškog tribunala, u pismu Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija. Sudsko veće od marta ove godine je više puta pokušavalo da stupi u kontakt sa generalom Aleksandrom Dimitrijevićem, bivšim načelnikom Uprave za bezbednost Generalštaba Vojske Jugoslavije, kako bi dao iskaz u svojstvu svedoka u slučaju protiv Milana Milutinovića i saoptuženih. Kako stoji u saopštenju Haškog tribunala, od Beograda je traženo da se Dimitrijeviću uruči poziv, posle toga i obavezujući nalog, ali to nije učinjeno.
"Vezano za slučaj Aleksandra Dimitrijevića, u prvom navratu nismo mogli da uručimo poziv jer nije nikoga bilo u stanu, a kasnije smo dobili kompletnu lekarsku dokumentaciju iz koje se vidi da je Aleksandar Dimitrijević imao operaciju na srcu u Americi, da su lekari preporučili rehabilitaciju i mirovanje i da nije mogao da svedoči u Tribunalu onda kada je to trebalo."
Rasim Ljajić rekao je za B92 da se nada da su u ovom trenutku ispunjeni uslovi da se general Dimitrijević pojavi pred Tribunalom, i da će on moći to da učini:
"Potrebno je samo da Tribunal ponovo pokrene postupak i mi ćemo naš deo posla i odraditi."
Nerma Jelačić, portparol Haškog tribunala, izjavila je za naš program da taj sud neće ponoviti zahtev za uručenje obavezujućeg poziva za svedočenje Aleksandra Dimitrijevića:
"Na poslednje pismo koje je poslato nije nikada odgovoreno. Dakle, to pismo je i dalje aktuelno i Tribunal i njegov predsednik očekuju od vlasti u Srbiji da u potpunosti odgovore na to poslednje pismo."
Nacionalni savet Srbije za saradnju sa Hagom, između ostalog je saopštio i da je "neprijatno iznenađen" reakcijom Pokara i "dvostrukim standardima koji se pojavljuju u radu Tribunala, imajući u vidu činjenicu da je u predmetu protiv optuženog Ramuša Haradinaja više svedoka likvidirano, kada je izostala svaka reakcija i prijava Savetu bezbednosti".
Matijas Helman, predstavnik Sekretarijata Haškog tribunala u Srbiji, izjavio je za naš radio da Hag ne negira ono što je u saradnji dobro urađeno i rekao da pismo Pokara ne predstavlja pritisak na Beograd:
"Ne volim previše da komentarišem političke izjave. Tribunal, na globalnom planu, ima reputaciju jednog ozbiljnog, pravednog i nepristrasnog suda i Tribunal od svake države na isti način zahteva punu saradnju jer je to međunarodna obaveza svake države. Tribunal na raspolaganju ima različite mehanizme da obezbedi tu saradnju i to je ono što se desilo u ovoj situaciji."
Janja Beč Nojman, istraživač genocida i ratnih zločina, kaže za naš program da obraćanje Savetu bezbednosti u poslednjem slučaju predstavlja signal da Hag više neće tolerisati izbegavanje obaveza:
"Mislim da smo dosadili svetu sa našim manipulacijama, zloupotrebama i nepoštovanjem reči- igramo kako se nama sviđa. Tolike godine nisu uhapšeni glavnooptuženi i mislim da je to suština stvari i da sada na scenu stupaju oštrije mere, odnosno drugačija pravila igre."
Pukovnik Vojske Jugoslavije u penziji Milorad Timotić, sada u beogradskom Centru za civilno-vojne odnose, sa druge strane smatra da je Hag mogao biti malo taktičniji:
"Mislim da nije korektan, posebno sada posle ovog poslednjeg izručenja i zbog toga što još nemamo vladu. Još uvek imamo tehničku vladu koja verovatno ne može biti toliko efikasna, a nova vlada će možda biti puno efikasnija. Mislim da je, u najmanju ruku, trebalo sačekati da se formira nova vlada pa tek onda protestvovati."
Timotić misli da će Aleksandar Dimitrijević ipak svedočiti i tvrdi da nema razloga da izbegava pojavljivanje u Tribunalu:
"Koliko ga znam, dok je bio šef Vojne bezbednosti bio je jedan od liberalnijih i demokratski nastrojenih ljudi na tom položaju. Ne mogu se setiti nekih njegovih ozbiljnijih propusta ili pogrešnih odluka na toj važnoj funkciji. Poslednji put kada sam ga video pre nekoliko godina izgledao je kao čovek u dobrom stanju i dobrom zdravlju i pretpostavljam da će otići u Hag ako ozdravi i ako mu se taj poziv uruči."
Na kraju, Janja Beč Nojman zaključuje da sva pravna sredstva koja koristi Tribunal mogu samo pomoći poboljšanju i okončanju saradnje Srbije sa Hagom:
"Očigledno je da kada ima volje može sve da se uradi, do sada smo reagovali samo na pritiske. Mislim da jedan ovakav oštar potez može da pomogne ljudima u zemlji koji se time pošteno bave."
Istraga o deportacijama u ćorsokaku, svjedočili Đukanović i Marović
Autori: Biljana Jovićević i Srđan Janković
Nekadašnji čelni ljudi crnogorske policije u iskazu u Beogradu sudiji podgoričkog Višeg suda Radomiru Ivanoviću ustvrdili su kako nijesu znali po čijem nalogu su njima podređeni policajci ratne '92. hapsili, privodili i iz Crne Gore deportovali Radovanu Karadžiću bosanskohercegovačke izbjeglice. Time zahtjev advokata osumnjičenih da se ispitaju najviši državni funkcioneri Milo Đukanović, Svetozar Marović i bivši državni tužilac Vladimir Šušović dodatno dobija na težini, ali je još neizvjesno da li će to sudija prihvatiti.
Nakon saslušanja bivšeg ministra policije Nikole Pejakovića i njegovog tadašnjeg pomoćnika Boška Bojovića, šefa Službe državne bezbjednosti, istraga sudije Višeg suda Radomira Ivanovića o deportaciji bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore '92.godine zapala je u ćorsokak. Advokat osumnjičenog Milorada Ivanovića, koji je prisustvovao saslušanju u Beogradu, Branislav Lutovac:
"Iz njihovog iskaza proizilazi da to nijesu bili ni oni lično niti njima nadređeni visoki policijski i državni funkcioneri, a isto tako negirali su da su to autonomno, samostalno mogli da izvedu načelnici Centra bezbjednosti jer oni za to nijesu imali puni pravni kapacitet i nijesu po policijskoj hijerarhiji bili ovlašćeni da tako nešto izvedu."
Na pitanje da li je kao advokat jednog od osumnjičenih pokušao da dođe do bilo kakvog papira, odluke ili naređenja na osnovu kojeg su centri bezbjednosti po Crnoj Gori privodili, hapsili i deportovali ljude, jer se ipak moralo raditi po nečijem nalogu, advokat Lutovac odgovora:
"Svaka vrata su nam bila zatvorena, svaki naš pokušaj je bio onemogućen. Nigdje gdje smo kucali nijesmo našli odgovore. To je jedan zid ćutanja."
RSE: Sa druge strane, bilo ko da je dao nalog, da li je to moralo formalno proći preko ministra policije, njegovih pomoćnika?
Lutovac: Bilo bi logično da je po nekoj njihovoj policijskoj strukturi od samog vrha data naredba. Ko je dao, kako je dao, na koji način, s kim u saradnji, ja ne znam. Eto, to je jedna slijepa ulica u koju se istraga sa svima nama našla.
Nakon saslušanja bivšeg ministra policije Nikole Pejakovića i njegovog tadašnjeg pomoćnika Boška Bojovića, šefa Službe državne bezbjednosti, istraga sudije Višeg suda Radomira Ivanovića o deportaciji bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore '92.godine zapala je u ćorsokak. Advokat osumnjičenog Milorada Ivanovića, koji je prisustvovao saslušanju u Beogradu, Branislav Lutovac:
"Iz njihovog iskaza proizilazi da to nijesu bili ni oni lično niti njima nadređeni visoki policijski i državni funkcioneri, a isto tako negirali su da su to autonomno, samostalno mogli da izvedu načelnici Centra bezbjednosti jer oni za to nijesu imali puni pravni kapacitet i nijesu po policijskoj hijerarhiji bili ovlašćeni da tako nešto izvedu."
Na pitanje da li je kao advokat jednog od osumnjičenih pokušao da dođe do bilo kakvog papira, odluke ili naređenja na osnovu kojeg su centri bezbjednosti po Crnoj Gori privodili, hapsili i deportovali ljude, jer se ipak moralo raditi po nečijem nalogu, advokat Lutovac odgovora:
"Svaka vrata su nam bila zatvorena, svaki naš pokušaj je bio onemogućen. Nigdje gdje smo kucali nijesmo našli odgovore. To je jedan zid ćutanja."
RSE: Sa druge strane, bilo ko da je dao nalog, da li je to moralo formalno proći preko ministra policije, njegovih pomoćnika?
Lutovac: Bilo bi logično da je po nekoj njihovoj policijskoj strukturi od samog vrha data naredba. Ko je dao, kako je dao, na koji način, s kim u saradnji, ja ne znam. Eto, to je jedna slijepa ulica u koju se istraga sa svima nama našla.
Saslušanju u Beogradu, osim sudije Radomira Ivanovića, prisustvovali su i zamjenik višeg državnog tužioca Lidija Vukčević, okrivljeni Milorad Ivanović, Duško Bakrač i Milisav Marković, ta advokati Lutovac, Mitar Mugoša i Đorđije Ulićević, branilac Branka Bujića. Pretpostavljeni, osumnjičeni za deportaciju, Nikola Pejaković i Boško Bojović, kako su objavile "Vijesti", ustvrdili su da o tome ništa nijesu znali. Branili su se da su u to vrijeme bili u Podgorici, kao i osumnjičeni načelnik Centra bezbjednosti Herceg Novi Milorad Ivanović, koji stoga, kako navode, nije mogao biti upućen u to što se dešava u njegovoj ispostavi. Da su njegovi potčinjeni, crnogorska policija aprila i maja '92. godine uhapsili i deportovali više od stotinu ljudi po Crnoj Gori, ministar Nikola Pejaković saznao je tek godnu dana kasnije iz poslaničkog pitanja u Skupštini, tvrdi.
Većina od stotinu deportovanih u to vrijeme bila je likvidirana u Foči i okolnim logorima.
Momir BulatovićZa razliku od tadašnjeg ministra policije, tadašnji šef države Momir Bulatović, koji je u istrazi nakon više odlaganja svjedočio septembra prošle godine, za sudbinu deoportovanih znao je već 10 dana kasnije. Kako nam je ispričao Emil Redžematović, iz čije su kuće u Herceg Novom pod nož Radovanu Karadžiću odvedeni deportovani, on se sa Bulatovićem susreo u Bijelom Polju ubrzo nakon jednog od promotivnih skupova Demokratske partije socijalista i tražio odgovor šta je sa odvedenim izbjeglicama:
"Između ostalog, kada sam mu ja postavio pitanje da li zna što je s ovim osumnjičenima, ustvari ljudima što su pokupljeni, ja sam konkretno govorio o odvedenima iz Herceg Novog, iz moje kuće, on je kazao:’Nažalost, nažalost, većina je stradala. To je velika greška države Crne Gore.’ U tom smislu je odgovorio i, vjerovali ili ne, da sam mu primijetio kao suze na očima, koliko je tom čovjeku to bilo teško kada je izgovorio. Ovo je istina. Ja bih volio da me Momir prozove i da kaže da se suočimo. A imam svjedoke, to su najugledniji ljudi Plava, to veče kada smo bili na sastanku sa njim poslije jedna promocije DPS-a u Bijelom Polju. Sedam, osam godina u Herceg Novom kuću nijesam otvarao zbog ljudi koje su mi pokupili.“
Osim u kući u Herceg Novom, Emil Redžematović izbjegle iz Bosne primio je i u svojoj kući u Plavu i njih je nekako uspio da spasi:
"Crnogorske vlasti su znale, nijesu samo kupili od Ulcinja do Herceg Novog, nego u čitavoj Crnoj Gori. Ovdje je došao faks telegram u stanicu policije u Plavu, imam svjedoka koji mi je došao kući da me obavijesti da sklonim izbjeglice kojih mi je bila puna kuća u Plavu. I ja sam ih sklonio po selima da ih ne uhvate. Poslije sam otišao kod Asima Dizdarevića i ispričao mu da ako se to desi u Plavu da će tamo biti bratoubilački rat jer niko neće dati brata, strica, sina koji živi u Sarajevu, koji je došao da se skloni od rata, da mu ga neko odvede neđe. Znači, nije bilo samo za primorje nego i za sjever Crne Gore. Istu tu informaciju ima Asim Dizdarević jer sam mu ja prenio i on je zaustavio akciju, on jedini - Bog i on su zaustavili akciju u Plavu da se ne desi ono što se desilo na Crnogorskom primorju."
Nakon neuspjeha više od dvije godine vođene istrage da sazna od koga je stigao nalog za hapšenje i deportovanje još je aktuelniji zahtjev koji su sudiji Ivanoviću u aprilu ispostavili advokati osumnjičenih, Branislav Lutovac i Zoran Kuzmanović, da se u svojstvu svjedoka ispitaju i crnogorski premijer Milo Đukanović, potpredsjednik Demokratske partije socijalista Svetozar Marović, bivši državni tužilac Vladimir Šušović i još niz državnih i policijskih funkcionera. Advokat Lutovac o saznanjima od sudije:
“Sudija nas nije obavijestio, ali iz nekih odgovora na naša pitanja vidio sam da, po svemu sudeći, sigurno će pozvati tadašnjeg republičkog javnog tužioca gospodina Šušovića, da će pozvati potpredsjednike tadašnje Skupštine, Srđu Božovića i Asima Dizdarevića, a u pogledu gospodina Đukanovića i gospodina Marovića nijesam mogao ni da naslutim da li će oni biti pozvani.“
Većina od stotinu deportovanih u to vrijeme bila je likvidirana u Foči i okolnim logorima.
"Između ostalog, kada sam mu ja postavio pitanje da li zna što je s ovim osumnjičenima, ustvari ljudima što su pokupljeni, ja sam konkretno govorio o odvedenima iz Herceg Novog, iz moje kuće, on je kazao:’Nažalost, nažalost, većina je stradala. To je velika greška države Crne Gore.’ U tom smislu je odgovorio i, vjerovali ili ne, da sam mu primijetio kao suze na očima, koliko je tom čovjeku to bilo teško kada je izgovorio. Ovo je istina. Ja bih volio da me Momir prozove i da kaže da se suočimo. A imam svjedoke, to su najugledniji ljudi Plava, to veče kada smo bili na sastanku sa njim poslije jedna promocije DPS-a u Bijelom Polju. Sedam, osam godina u Herceg Novom kuću nijesam otvarao zbog ljudi koje su mi pokupili.“
Osim u kući u Herceg Novom, Emil Redžematović izbjegle iz Bosne primio je i u svojoj kući u Plavu i njih je nekako uspio da spasi:
"Crnogorske vlasti su znale, nijesu samo kupili od Ulcinja do Herceg Novog, nego u čitavoj Crnoj Gori. Ovdje je došao faks telegram u stanicu policije u Plavu, imam svjedoka koji mi je došao kući da me obavijesti da sklonim izbjeglice kojih mi je bila puna kuća u Plavu. I ja sam ih sklonio po selima da ih ne uhvate. Poslije sam otišao kod Asima Dizdarevića i ispričao mu da ako se to desi u Plavu da će tamo biti bratoubilački rat jer niko neće dati brata, strica, sina koji živi u Sarajevu, koji je došao da se skloni od rata, da mu ga neko odvede neđe. Znači, nije bilo samo za primorje nego i za sjever Crne Gore. Istu tu informaciju ima Asim Dizdarević jer sam mu ja prenio i on je zaustavio akciju, on jedini - Bog i on su zaustavili akciju u Plavu da se ne desi ono što se desilo na Crnogorskom primorju."
Nakon neuspjeha više od dvije godine vođene istrage da sazna od koga je stigao nalog za hapšenje i deportovanje još je aktuelniji zahtjev koji su sudiji Ivanoviću u aprilu ispostavili advokati osumnjičenih, Branislav Lutovac i Zoran Kuzmanović, da se u svojstvu svjedoka ispitaju i crnogorski premijer Milo Đukanović, potpredsjednik Demokratske partije socijalista Svetozar Marović, bivši državni tužilac Vladimir Šušović i još niz državnih i policijskih funkcionera. Advokat Lutovac o saznanjima od sudije:
“Sudija nas nije obavijestio, ali iz nekih odgovora na naša pitanja vidio sam da, po svemu sudeći, sigurno će pozvati tadašnjeg republičkog javnog tužioca gospodina Šušovića, da će pozvati potpredsjednike tadašnje Skupštine, Srđu Božovića i Asima Dizdarevića, a u pogledu gospodina Đukanovića i gospodina Marovića nijesam mogao ni da naslutim da li će oni biti pozvani.“
Istražni sudija Radomir Ivanović potvrdio je da su u subotu, u okviru istrage o deportaciji Bošnjaka muslimana ’92. godine, saslušani premijer Milo Đukanović i potpredsjednik Demokratske partije socijalista Svetozar Marović. Ne želeći da govori o detaljima njihovog iskaza, Ivanović je rekao da će u narednih nekoliko dana, odnosno do kraja sedmice biti obavljena sva saslušanja i time najvjerovatnije biti okončan istražni postupak.
Prema pisanju podgoričkog Dana, premijer Đukanović je izjavio pred istražnim sudijom da crnogorski državni vrh nije imao bilo kakva saznanja o deporatcijama, te da su one zaustavljene kada je državni vrh saznao za njih. I Svetozar Marović je saopštio da zločini koji su počinjeni ’92. godine nemaju veze sa Crnom Gorom, već da su to učinile snage u Bosni i Hercegovini i naglasio da Bošnjake niko nije poslao u smrti, niti da je o tome bilo primisli.
Ovom saslušanju nisu prisustvovali branioci okrivljenih, a kako je saopštio advokat Đorđije Uličević, istražni sudija je imao obavezu da obavijesti branioca o saslušanju Đukanovića i Marovića. Za advokata Uličevića, u Višem sudu se obavljao privatni razgovor između svjedoka i istražnog sudije:
„To je u suprotnosti sa zakonom i grubo kršenje Zakonika o krivičnom postupku jer je istaržni sudija blagovremeno sve branioce obavijestio o danima i času kada će sprovoditi istražne radnje, tako da je bio dužan da u subotu kaže Đukanoviću i Maroviću: ’Gospodo, hvala vam što ste došli, ali ja ne mogu danas vas saslušavati u svojstvu svjedoka dok ne obavijestim okrivljene i njihove branioce, jer oni po zakonu moraju, ako žele, prisustvovati vašem ispitivanju i postavljati vam pitanja. Međutim, istražni sudija to nije uradio, tako da su oni vodili na neki način privatan razgovor koji će dobiti zvaničnu formu.“
Advokati odbrane nemaju mehanizam za upućivanje prigovora što je saslušanje obavljeno bez njihovg prisustva, osim eventualno upućivanje predsjedniku Vrhovnog suda prigovor na ponašanje istražnog sudije, kaže Uličević:
„Ruku na srce, do tog dana je veoma korektno i profesionalno vodio istražni postupak, ali iz kojih razloga je toga dana grubo prekršio zakon meni nije poznato. Naravno, ja neću, a nadam se ni moje kolege, pisati nikakve prigovore jer je najvjerovatnije njemu naložila predsjednica Vrhovnog suda:’Gospodine Ivanoviću, u subotu ćeš imati goste, budi u sudu, doći ćeš da im uzmeš svjedočki iskaz.’ To je moja pretpostavka.“
Podsjetimo: osumnjičeni u ovom postupku su bivši pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Milisav Marković, nekadašnji načelnik Centra bezbjednosti Herceg Novi Milorad Ivanović, Duško Bakrač, operativac tadašnje državne bezbjednosti, komandir policije Milorad Šljivančanin i načelnik Centra bezbjednosti u Baru Branko Bujić.
U zahtjevu za sprovođenje istrage se navodi da je Milisav Marković tokom maja ’92. godine navodno naredio svim centrima i odjeljenjima bezbjednosti u Crnoj Gori da postupe po zahtjevu MUP-a Republike Srpske da deportuju sva lica iz Bosne i Hercegovine koja borave u Crnoj Gori. Epilog je da je 83 izbjeglih i vraćenih u Bosnu i Hercegovinu likvidirano. Svi osumnjičeni su tokom saslušanja u istrazi negirali bilo kakvu vezu sa zločinom.
Istražni sudija je do sada saslušao niz svjedoka, odnosno državnih funkcionera i službenika iz tog perioda - bivšeg predsjednika Momira Bulatovića, funkcionera Socijalističke narodne partije Srđu Božovića, nekadašnje visoke policijske funkcionere Boška Bojovića i Nikolu Pejakovića i druge.
Autor: Želimir Bojović
Sudbina oko 17.000 nestalih u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije može biti rešena jedino uz osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima, istakli su danas predstavnici Fonda za humanitarno pravo. Oni su, uz pomoć svojih regionalnih partnera u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, najavili prikupljanje milion potpisa kojima bi se lokalne vlade prisilile da podrže stvaranje ove regionalne komisije.
Eksperti ističu da bi postojećom dinamikom suđenja do kraja 2020. godine sudovi u regiji mogli procesuirati najviše 1.200 počinilaca ratnih zločina. A to ne bi, kako kažu, obezbedilo tačan pregled počinjenih ratnih zločina, vraćanje
ljudskog dostojanstva žrtvama i poverenja među etničkim zajednicama u regionu.
Nataša KandićUpravo zbog toga, kaže Nataša Kandić, Fond za humanitarno pravo u saradnji sa lokalnim partnerima već izvesno vreme radi na stvaranju regionalne komisije za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima:
"U Fondu za humanitarno pravo, zajedno sa našim regionalnim partnerima Dokumentom iz Hrvatske i Istraživačko-dokumentacionim centrom iz Sarajeva, zastupamo ideju o formiranju regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima. Naglašavam - za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima, a ne utvrđivanje uzroka u tim ratovima, i mislimo da samo takva komisija može dati jedan tačan, precizan, objektivan i zvaničan zapis o počinjenim ratnim zločinima."
Osnivanje ovakve jedne regionalne komisije nužno je i zbog velikog broja počinilaca ratnih zločina, kaže Zorana Pajić, istraživač na King’s College London i nekadašnji profesor međunarodnog javnog prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu.
“U oružanim sukobima u bivšoj Jugoslaviji stradalo je najmanje 120.000 ljudi i još uvijek nije razjašnjena sudbina oko 17.000. Napravite jedan eksperiment - Srebrenica, šta mislite koliko ljudi je bilo potrebno da se za dva dana pobije 7.000 - 8.000 ljudi?! To nisu samo izvršioci koji su pucali, to su hiljade ljudi iz okolnih sela koji su pravili pite, donosili kafu i vodu, mehaničari koji su bili tu pri ruci i popravljali kamione kojima su dovožene žrtve. To je ogromna brojka, raste do neviđenih razmjera. Komisija Republike Srpske za Srebrenicu je utvrdila taj broj i mislim da je u pitanju oko 22.000 ljudi. Ko je koliko kriv i odgovoran, to nije naš posao i time se nećemo baviti, ali samo želim da vam predočim monumentalnost problema."
U oružanim sukobima u bivšoj Jugoslaviji stradalo je najmanje 120.000 ljudi i još uvek nije razjašnjena sudbina oko 17.000 njih, kažu u Fondu za humanitarno pravo. Nataša Kandić ističe da jedina nada za razrešenje sudbine nestalih leži u stvaranju regionalne komisije za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima:
"Jako smo razmišljali kako će se rešiti ovo pitanje 17.000 nestalih. Na ovaj način, kako stoje stvari, neće se nikada rešiti. Mislimo da samo regionalna komisija može doći do tih podataka koji bi otkrili lokacije na kojima se sakrivaju posmrtni ostaci i time pomoći porodicama žrtava da prestanu da lutaju:“
Eksperti ističu da bi postojećom dinamikom suđenja do kraja 2020. godine sudovi u regiji mogli procesuirati najviše 1.200 počinilaca ratnih zločina. A to ne bi, kako kažu, obezbedilo tačan pregled počinjenih ratnih zločina, vraćanje
ljudskog dostojanstva žrtvama i poverenja među etničkim zajednicama u regionu.
"U Fondu za humanitarno pravo, zajedno sa našim regionalnim partnerima Dokumentom iz Hrvatske i Istraživačko-dokumentacionim centrom iz Sarajeva, zastupamo ideju o formiranju regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima. Naglašavam - za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima, a ne utvrđivanje uzroka u tim ratovima, i mislimo da samo takva komisija može dati jedan tačan, precizan, objektivan i zvaničan zapis o počinjenim ratnim zločinima."
Osnivanje ovakve jedne regionalne komisije nužno je i zbog velikog broja počinilaca ratnih zločina, kaže Zorana Pajić, istraživač na King’s College London i nekadašnji profesor međunarodnog javnog prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu.
“U oružanim sukobima u bivšoj Jugoslaviji stradalo je najmanje 120.000 ljudi i još uvijek nije razjašnjena sudbina oko 17.000. Napravite jedan eksperiment - Srebrenica, šta mislite koliko ljudi je bilo potrebno da se za dva dana pobije 7.000 - 8.000 ljudi?! To nisu samo izvršioci koji su pucali, to su hiljade ljudi iz okolnih sela koji su pravili pite, donosili kafu i vodu, mehaničari koji su bili tu pri ruci i popravljali kamione kojima su dovožene žrtve. To je ogromna brojka, raste do neviđenih razmjera. Komisija Republike Srpske za Srebrenicu je utvrdila taj broj i mislim da je u pitanju oko 22.000 ljudi. Ko je koliko kriv i odgovoran, to nije naš posao i time se nećemo baviti, ali samo želim da vam predočim monumentalnost problema."
U oružanim sukobima u bivšoj Jugoslaviji stradalo je najmanje 120.000 ljudi i još uvek nije razjašnjena sudbina oko 17.000 njih, kažu u Fondu za humanitarno pravo. Nataša Kandić ističe da jedina nada za razrešenje sudbine nestalih leži u stvaranju regionalne komisije za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima:
"Jako smo razmišljali kako će se rešiti ovo pitanje 17.000 nestalih. Na ovaj način, kako stoje stvari, neće se nikada rešiti. Mislimo da samo regionalna komisija može doći do tih podataka koji bi otkrili lokacije na kojima se sakrivaju posmrtni ostaci i time pomoći porodicama žrtava da prestanu da lutaju:“
Florence Hartmann, bivša portparolka Haškog tužilaštva, kaže za RSE da je za ovu komisiju presudno važno da bude regionalna:
"Najbitnije je da to bude regionalna komisija zato što se rat odvijao na više područja i ljudi žive sa različitih strana granica. Ne može svako imati svoju sliku, koje se međusobno ne podudaraju, postoji samo jedna istina o ratu koja je, naravno, široka i kompleksna. Ne može Hrvatska imati jednu sliku, Bosna i Hercegovina više njih, a Srbija opet neku treću. Istorija je zajednička i zato je potrebno da ta komisija bude regionalna i da ne postoje granice jer ni zločini ni žrtve ne poznaju granice."
Sudski procesi kojih na prostorima bivše Jugoslavije ima malo, a i taj mali broj slučajeva traje i po nekoliko godine, nisu dovoljni za zadovoljenje žrtava, kaže za RSE Tea Gorjanc - Prelević, iz crnogorske nevladine organizacije “Akcija za ljudska prava”:
"Sudski postupci, krivični postupci, istrage, kažnjavanje za ratne zločine, kao i parnični postupci za nadoknadu štete žrtvama, koji su neophodni, nisu dovoljni i ne predstavljaju prevenciju protiv ponavljanja zločina u budućnosti. Ti postupci imaju takvu prirodu da se ne čuje dovoljno šta se dešava unutar sudnica, dok bi regionalna komisija za utvrđivanje činjenica, pored utvrđivanja činjenica, javno publikovala i organizovala javna svjedočenja koja bi se prenosila na televiziji. Tako bi širi krug ljudi mogao da čuje šta se to događalo za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, do koje mjere su stradali civili, i nadam se da bi to odgovarajuće djelovalo na buduće generacije, da im ne padne na pamet da tako nešto ponove."
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
"Najbitnije je da to bude regionalna komisija zato što se rat odvijao na više područja i ljudi žive sa različitih strana granica. Ne može svako imati svoju sliku, koje se međusobno ne podudaraju, postoji samo jedna istina o ratu koja je, naravno, široka i kompleksna. Ne može Hrvatska imati jednu sliku, Bosna i Hercegovina više njih, a Srbija opet neku treću. Istorija je zajednička i zato je potrebno da ta komisija bude regionalna i da ne postoje granice jer ni zločini ni žrtve ne poznaju granice."
Sudski procesi kojih na prostorima bivše Jugoslavije ima malo, a i taj mali broj slučajeva traje i po nekoliko godine, nisu dovoljni za zadovoljenje žrtava, kaže za RSE Tea Gorjanc - Prelević, iz crnogorske nevladine organizacije “Akcija za ljudska prava”:
"Sudski postupci, krivični postupci, istrage, kažnjavanje za ratne zločine, kao i parnični postupci za nadoknadu štete žrtvama, koji su neophodni, nisu dovoljni i ne predstavljaju prevenciju protiv ponavljanja zločina u budućnosti. Ti postupci imaju takvu prirodu da se ne čuje dovoljno šta se dešava unutar sudnica, dok bi regionalna komisija za utvrđivanje činjenica, pored utvrđivanja činjenica, javno publikovala i organizovala javna svjedočenja koja bi se prenosila na televiziji. Tako bi širi krug ljudi mogao da čuje šta se to događalo za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, do koje mjere su stradali civili, i nadam se da bi to odgovarajuće djelovalo na buduće generacije, da im ne padne na pamet da tako nešto ponove."
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.