„Nakon uzastopnog petogodišnjeg pada broja izbjeglica u godinama od 2001. do 2005., posljednje dvije godine smo svjedoci njihovog porasta, zbog čega smo zabrinuti“, izjavio je, u Londonu, Antonio Guteres (António Guterres), visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija, prilikom pokretanja aktivnosti na obilježavanju 20. juna – Svjetskog dana izbjeglica.
„Mi se sada suočavamo sa kompleksnom mješavinom svjetskih problema, koji bi ubuduće mogli dovesti do još većeg prisilnog raseljavanja. Ti problemi variraju od mnogobrojnih novonastalih vanrednih situacija, koje su izazvane konfliktima u svjetskim žarištima, do lošeg rukovođenja, klimatske degradacije okoliša, koja povećava konkurenciju za nedostajućim sredstvima, te ekstremnog porasta cijena, koji najviše pogađa najsiromašnije i uzrokuje nestabilnost u mnogim područjima“, dodao je Guteres.
Broj izbjeglica, za koje je odgovoran UNHCR, popeo se sa 9,9 na 11,4 miliona do kraja 2007. godine. Prema Centru za monitoring internog raseljenja, broj ljudi u svijetu koji su pogođeni internim raseljenjem uzrokovanim konfliktom, popeo se sa 24,4 na 26 miliona.
Broj izbjeglica i interno raseljenih osoba, koje su predmet brige UNHCR-a, popeo se za 2,5 miliona u 2007. godini, dosegnuvši tako nepojmljivih 25,1 milion do kraja te godine. Ovi statistički podaci su prikupljeni iz više od 150 zemalja.
U izvještaju se također spominju i druge kategorije koje su predmet brige UNHCR-a, uključujući apatride, tražitelje azila, izbjeglice i interno raseljene osobe koje su se vratile, te takozvane „ostale“. Sve u svemu, ukazuje se na 31,7 miliona ljudi koji imaju pravo na UNHCR-ovu podršku, izuzimajući 4,6 miliona palestinskih izbjeglica kojima pomaže Agencija UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom Istoku.
U UNHCR-ovom godišnjaku pod nazivom „Globalni trendovi“ izvještava se o razlikama između izbjeglica (onih koji su prešli međunarodnu granicu da bi izbjegli proganjanje i konflikt) i interno raseljenih osoba (onih koji su izgnani iz svojih domova, ali su ostali raseljeni unutar njihove vlastite zemlje). Kada je UNHCR počeo sa radom 1951. godine, njegov mandat je bio ograničen na iznalaženje rješenja za svjetske izbjeglice. Posljednjih dekada, međutim, UNHCR je zadužen i za rad sa drugim agencijama UN-a na pružanju pomoći sve većem broju interno raseljenih uslijed konflikta.
Kad je riječ o izbjeglicama, u izvještaju se navodi da Afganistanci i Iračani čine skoro polovinu svih izbjeglica o kojima je UNHCR skrbio u 2007. godini. Potom slijede Kolumbijci, koji se nalaze u situaciji koja je slična izbjegličkoj, Sudanci i Somalijci. U izvještaju se kaže da je porast u broja izbjeglica u 2007. godini uglavnom rezultat nestabilne situacije u Iraku. Zemlje koje su u 2007. godini prihvatile najveći broj izbjeglica su Pakistan, Sirija, Iran, Njemačka i Jordan.
Obilježavajući svjetski dan izbjeglica, UNHCR je pozvao nadležne institucije i ustanove na poboljšanje života nasilno raseljenih osoba u BiH i svijetu.
I podaci o BiH poražavajući
UNHCR je u BiH aktivan posljednjih 16 godina, sa jednom od najvećih operacija koja je poduzeta za vrijeme rata, po čijem je okončanju toj organizaciji povjeren zadatak da pruža zaštitu izbjeglicama i interno raseljenim osobama, uz iznalaženje trajnih rješenja za njihov povratak i lokalnu integraciju.
„Više od 12 godina nakon rata, u Bosni i Hercegovini ima preko 130.000 službeno priznatih raseljenih osoba. Približno 7.000 njih živi u kolektivnom smještaju. Oni predstavljaju najugroženije stanovništvo, koje je u strahovitoj potrebi za trajnim rješenjem. Glavne prepreke održivom povratku povezane su sa lošom ekonomskom situacijom i nedovoljnim pomirenjem etničkih grupa, kombinacija čega se najbolje može primijetiti u visokoj stopi nezaposlenosti među manjinskim povratnicima“, navodi se u saopćenju UNHCR.
Među izazovima s kojima se trebaju suočiti UNHCR i nadležne vlasti u BiH, nalazi se i pitanje integracije izbjeglica sa Kosova sa priznatim statusom u BiH, rješavanje statusa više od 7.000 izbjeglica iz Hrvatske, dok će u oblasti azila osnovni zadatak biti primjena potpuno transparentnog i pravičnog sistema za razmatranje zahtjeva za azil. Od osnivanja UNHCR-a, više od 50 miliona ljudi je dobilo pomoć te organizacije.
„Uznemiruje činjenica da u Bosni i Hercegovini, 13 godina nakon rata, još mnogo građana ima status raseljene osobe, ili živi na povratničkim lokacijama u mizernim uslovima“, zaključio je predstavnik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za ljudska prava raseljenih osoba Valter Kalin, na kraju višednevne posjete BiH.
Nakon niza susreta s bosanskohercegovačkim zvaničnicima, te povodom Svjetskog dana izbjeglica, Kalin je poručio da je vrijeme da se povratci učine održivim i da se iznađu trajna rješenja za najugroženije među raseljenim osobama koji se ne mogu vratiti svojim kućama:
„Nakon višednevnog putovanja kroz vašu zemlju, vidio sam da rekonstrukcija nije postignuta u onoj mjeri koju smo željeli da ostvarimo. Takođe sam vidio da povratak na mnogim mjestima nije održiv. Većina povratnika jedva sastavlja kraj s krajem. Teško je vjerovati da, nakon toliko godina, noge porodice koje su bile hrabre da se vrate, i dalje žive u nedovršenim kućama, bez struje, tekuće vode i bez ikakvih mogućnosti zaposlenja. Mnoge od njih su se odlučile da ponovno odu. Primijetio sam da se u pojedinim sredinama i dalje nastavlja diskriminacija manjina, pogotovo kada je riječ o zapošljavanju u javnom sektoru. Ne postoji nikakav akcioni plan za ostvarivanje proporcionalnog zapošljavanja u javnom sektoru. Pored ekonomskih, postoje i problemi u obrazovnom sektoru. Vjerski i nacionalni simboli se upotrebljavaju u negativnom, neprijateljskom kontekstu. Uprkos brojim napredcima koji su ostvareni, i dalje postoje brojne komplikacije, koje nastaju zbog nekompatibilnosti zdravstvenih i socijalnih sistema entiteta. Lokalni i državni organi su svjesni da povratak nije u potpunosti ostvaren samim povratkom u obnovljenu kuću. Povratak se u potpunosti ostvaruje onda kada je održiv i socijalno i ekonomski. Vidio sam i neke pozitivne primjere. Međutim, organi vlasti treba da preuzmu veću odgovornost za održivost povratka. Pozivam međunarodnu zajednicu da se fokusira na davanje podrške takvim projektima. Spomenuo sam probleme velikog broja ljudi, među kojima su stari i bolesni, kao i žene bez ikakve podrške porodice. Potrebe tih osoba su i dalje velike i rješenje njihove situacije se urgentno mora naći. Bili su prisiljeni da napuste svoje domove i zajednice, a sada, umjesto da ta nepravda bude ispravljena, žive duboko ispod granice siromaštva, na marginama društva. Nadam se da će lokalne vlasti, uz podršku državnih i entitetskih, kao i međunarodne zajednice, za njih ubrzo osigurati sigurniju alternativu, koja će im omogućiti dostojanstven život. Cijenim ono što je u Bosni i Hercegovini postigla međunarodna zajednica, naročito agencije Ujedinjenih nacija, ali sam zabrinut zbog drastičnog smanjenja sredstava namijenjenih za humanitarnu pomoć. Istakao sam potrebu rada na održivom povratku. Apelirao sam i na donatore da osiguraju potrebna sredstva. To sam učinio u kontekstu povećanog angažmana Evropske unije (EU), nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.“
Nakon razgovora sa Valterom Kalinom, ministar Safet Halilović je kazao da u okviru procesa povratka preostaje još dosta posla do potpunog ispunjenja ciljeva iz aneksa VII, ali posebno na stvaranju uvjeta za održivi povratak:
„Pitanja pristupa pravima na rad i zapošljavanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, kao i školovanje, ostaju najveći izazovi za rješavanje unutar procesa povratka u BiH. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, kao lider u procesu povratka, zajedno sa drugim nadležnim ministarstvima i tijelima u BiH, odlučno je provesti proces povratka do kraja i tragati za najpovoljnijim rješenjima, radi konačnog realiziranja aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, što je urađeno u okviru procesa revizije Strategije za provedbu aneksa VII. Na Svjetski dan izbjeglica, u ime nadležnih institucija BiH, poručujemo da ćemo na temelju revidiranih strateških dokumenata, zajedno s međunarodnim organizacijama i predstavnicima civilnog društva u BiH, uraditi sve da se proces povratka i provedbe aneksa VII u potpunosti ispoštuje. Sve dok se i posljednjoj izbjegloj i raseljenoj osobi i povratniku ne osigura pristup pravima, ovaj proces neće biti završen.“
Još oko 1.000 Mostaraca izbjeglice u vlastitom gradu
Među onim kojim je prijeko potrebna pomoć međunarodnih organizacija i domaćih organa vlasti, svakako su raseljene osobe – oni koji nigdje nisu išli iz svojih gradova i svoje zemlje, ali još uvijek nije riješen njihov stambeni problem. To je po ko zna koji put pokazala i rasprava na godišnjoj skupštini udruženja „Moj dom“ iz Mostara. Pripremila Tina Jelin:
Za sporost u implementaciji sporazuma, u udruženju „Moj dom“, koje okuplja Mostarce centralne gradske zone, smatraju odgovornim mostarsku Gradsku upravu. Iako je sporazum, kojim su se svi nivoi vlasti obavezali da će u naredne tri godine izdvojiti oko 12 miliona konvertibilnih maraka, potpisan još prije osam mjeseci, tenderi još uvijek nisu završeni. Postoji opravdana bojazan da će izvođači radova, koji su pristali na sukcesivnu isplatu novca tokom tri godine, odustati od radova. Muradif Kurtović, predsjednik udruženja „Moj dom“:
„Urađeno je mnogo toga. Izvršen je odabir objekata, međutim odgovora još uvijek nema. Narodu je više prekipjelo. Bojimo se da će se ovo prolongirati. Rok je 1. jul. Sumnjam da će izvođači radova, nakon isteka roka, prihvatiti uslove koji su do tada važili. To znači da može doći do pucanja tendera i do pokretanja ponovne procedure. Mislim da se vrši opstrukcija.“
Objašnjenje Gradske uprave da projekat kasni zbog Vijeća ministara, odnosno potpisa resornog ministra Safeta Halilovića na sporazum kojim bi finansijska konstrukcija bila upotpunjena, Kurotivć odbacuje. Na račun Gradske uprave, već su stigla određena sredstva federalnog Ministarstva za raseljene i izbjegle osobe, koja su mogla postati operativna:
„Novaca ima. Ministar Mušić mi je u razgovoru potvrdio da je izmirio svoju obavezu za ovu i prošlu godinu i da su ta sredstva upućena na račun Gradske uprave. Uopće nema razloga da se čeka i odugovlači s realizacijom tog projekta. Ministar Halilović mi je prije par dana uputio odgovor vezan za potpisivanje sporazuma. Odgovorio mi je da je sporazum dobio tek 3. juna, nakon čega mora slijediti dugotrajna procedura da bi on na taj sporazum stavio svoj potpis. Znači, nije do ministra Halilovića. Radi se o neažurnosti nosioca ovog projekta, a to je gradonačelnik Bešlić. Ministar Halilović mi je pismeno potvrdio, a to znam i sa nekih sastanaka, da je na nivou države, za ovu godinu izdvojeno osam miliona konvertibilnih maraka za obnovu stambenih zgrada u BiH. Tu računaju na Mostar sa znatnim sredstvima. Međutim, pitanje je hoće li Mostar biti spreman ta sredstva da prihvati odnosno da ih realizuje.“
Sastanku u Mostaru su prisustvovali i brojni Mostarci. Anisa Krzić, suze i razočarenje nije mogla sakriti, ali ni želju za povratkom kući:
„Čekamo već jako dugo, ali još uvijek ništa. Dolazim ovdje, budem kod sestre, kod brata, sad sam u sinom stanu… Ne znam dokle ću ovako. Izgubila sam nadu da ću ikada doći do svog stana. U tuđoj kući ste dobrodošli mjesec-dva. Kad nemate svoj stan, jako je teško. Možda će dočekati oni koji su mladi. Meni je skoro 80 godina, mužu su 92. Ja sumnjam da ćemo dočekati svoj stan.“
Muradif Kurtović, predsjednik udruženja „Moj dom“:
„Mi izgleda nismo ni blizu liste prioriteta. Po gradu se rade ceste, trim staze, golf tereni, sportske dvorane, vijećnice… samo narodu se ne prave krovovi nad glavom.“
Kakav je odnos aktualne vlasti prema ovim ljudima najbolje pokazuje današnji sastanak, kojem se nisu odazvali prvi ljudi Gradske uprave. Amra Kazić, iz Ureda ombudsmena u Mostaru, dodaje:
„U oktobru 2005. godine i u novembru 2007. godine smo imali izvještaje koji su usvojeni na sjednici Gradskog vijeća Mostara. To znači da su prihvaćene sve ocjene i stavovi ovog ureda. Naravno da su ti izvještaji obuhvatali različite probleme u pogledu procesa povratka. Nažalost, dosada se nije mnogo učinilo, nije bilo kvalitetnih pomaka. Sve se odvija nedopustivo sporo. Iskoristila bih priliku da podsjetim na našu ocjenu, koju smo protekle godine stalno ponavljali, da je za instituciju Ombudsmena Federacije BiH proces povratka završen onog momenta kada se svim građanima koji to žele, omogući dostojanstven povratak u njihove prijeratne domove.“
Na obnovu 45 stambenih objekata u centralnoj gradskoj zoni, još uvijek čeka oko 1.000 Mostaraca. Mnogi od njih su u stanju socijalne potrebe i godinama nakon rata žive kao izbjeglice u vlastitom gradu.
Aneks VII primjeniti ili promijeniti
I Savez udruženja-udruga izbjeglih i raseljenih BiH, povodom dana izbjeglica organizovao je raspravu o ostvarivanju aneksa VII. U ovoj emisiji prenosimo izjavu predsjednice Saveza Mirhunise Zukić:
„Dejtonski mirovni sporazum, za mnoge je Sveto pismo. Za izbjeglice isto tako, ali kad bi se primjenjivao. Mi smo u situaciji da tražimo redefiniciju aneksa VII – da se primjeni ili da se promijeni. Imamo Državnu komisiju za izbjeglice koju čine ljudi iz tri konstitutivna naroda – tri Bošnjaka, tri Srbina i tri Hrvata, međutim oni ne vrše svoju funkciju po dejtonskom Ustavu, već odabiru prioritete, što po Ustavu nije mandat Komisije. U žiži smo interesovanja međunarodnih organizacija. Mnoge zemlje u svijetu imaju veći broj izbjeglih i raseljenih od nas, ali interesovanje za njih nije tako veliko kao za BiH. Mi smo unikatni u mnogo čemu. Unikatni smo u tome što smo jedina zemlja u svijetu koja je izbjeglim i raseljenim vratila 99,8 posto imovine. Međutim, od toga je jako puno porušena imovina, a ljudi kojima je vraćena su evidentirani kao povratnici. Znači, tu postoji licemjerstvo i podvala kada su u pitanju izbjeglice i raseljena lica. S druge strane, znamo da je državno Ministarstvo počelo sa radom tek 2000. godine. Znači, period od 1995. do 2000. godine je bio period takozvanog spontanog povratka. Drugim riječima, povratak bez ičijih obaveza. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma su na povratku radile implementing organizacije. Garanti implementacije Dejtonskog sporazuma su bile dvije države – Srbija i Hrvatska. Međutim, zaštita ljudskih prava je iznad zakona Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, ko god bi u Strasburu tužio bilo koga u BiH, dobio bi spor, jer je Dejtonski sporazum iznad domaćeg zakonodavstva. Pored pune zaštite ljudskih prava, posebno su se zaštitile izbjeglice, raseljena lica i kasnije povratnici. Zaštićeni su i Zakonom o izbjeglicama, formiranjem Komisije za izbjeglice, koja nije formirana po Dejtonskom sporazumu. Vrlo je bitno da smo, na globalnom planu, mi u Njujorku registrovani kao nevladine organizacije. Upravo danas smo poslali u Njujork podršku jednoj velikoj svjetskoj kampanji za uspostavu Parlamentarne skupštine Ujedinjenih nacija. Mi u BiH provodimo za nas veoma važan strateški projekat, finansiran od strane švicarske Vlade – monitoring održivog povratka. Imamo 10 monitora koji obuhvataju pet regija u BiH.“
Konačno primjena međudržavnog ugovora sa Slovenijom
Ugovor o socijalnom osiguranju između BiH i Slovenije, stupiće na snagu 1. jula 2008. godine.
Kako je saopštilo Ministarstvo civilnih poslova BiH, ova vijest će posebno obradovati 25.000 građana BiH koji su svoj radni vijek proveli u Sloveniji. Konkretno, provedbom ovog sporazuma, građani će moći koristiti prava koja proizilaze iz zdravstvenog osiguranja, povreda na radu ili profesionalne bolesti, novčane naknade u periodu porodiljskog odsustva, odnosno roditeljske naknade, starosti, invaliditeta i smrti, nezaposlenosti i dječjeg doplatka.