S tim tvrdnjama se nisam slagala. Po mom mišljenju, institucije međunarodnog prava mogu započeti svoj rad i postozati pozitivne rezultate i prije nego što se uspostavi mir. Savjet bezbijednosti Ujedinjenih nacija je formirao Sud za ratne zločine u Jugoslaviji u vrijeme dok su u Bosni i Hercegovini zločini još uvijek činjeni. Sigurna sam da je snažnija afirmacija Suda i čvršća podrška u njegovim prvim godinama rada, mogla da zaustavi nasilje nad civilima. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kako proizilazi iz zapisnika sa sjednica kojima je predsjedavao, često je ponavljao da se pomoć Hrvatske bosnaskim Hrvatima i učešće Hrvatske vojske u BiH mora tajiti. Dijelom jer se bojao da će Hrvatska zbog toga biti stavljena pod ekonomske sankcije kao Srbija i Crna Gora, a dijelom jer nije želio lično da odgovara za počinjene ratne zločine.
U jesen 1993. godine komandant jednoga logora, bosaski Hrvat, napisao je u svoj dnevnik da se boji da nehumani uslovi, u kojima drže zarobljenike, mogu biti povod da se on i drugi krivično gone pred Sudom. Ratko Mladić je u junu 1995. godine, jedan mjesec prije genocida u Srebrenici, povjerio funkcionerima Ujedinjenih nacija svoju bojazan da će možda biti optužen za ratne zločine. Na taj način je priznavao Haški sud kao prijetnju, ali očigledno ta prijetnja nije bila dovoljno snažna.
Godine 1999. Milošević je shvatao rizik kojem se izlagao šaljući vojsku i policiju da istjeraju Albance sa Kosova. To je bio razlog zašto je tražio od policije da iskopa ubijene Albance, da ih utovari na kamione-hladnjače i ponovo sahrani u zajedničkim grobnicama u vojnim bazama u okolini Beograda. Ko zna koliko bi još ljudi poginulo od NATO bombi da sudija Louise Arbour nije jasno upozorila lidere Alijanse da rizikuju da budu odgovorni pred Sudom u Hagu jer nisu preduzeli odgovarajuće mjere da zaštite civile i da preciznije identifikuju vojne ciljeve. Ne, pravda ne smije čekati da se uspostavi mir.
Insistiranje na podršci i saradnji sa Međunarodnim sudom može ugroziti neki program rekonstrukcije, neke naredne izbore, diskusiju o novom ustavu ili neku ključnu odluku domaće ili međunarodne politike. Međutim, napori za pomirenje ne mogu donijeti istinski mir ukoliko od samog početka nije uključena važna komponenta – suđenje za ratne zločine, na svim stranama. Potrebno je okončati politiku nekažnjavanja i svima objasniti da niko nije iznad zakona. Graditi mir bez pravde, usvari je put za budući rat. Ne treba dozvoliti političarima i diplomatama da pregovaraju o mirovnim ugovorima za cijenu da na svojim položajima ostanu političke i vojne vođe koji će i dalje trovati odnose u društvu. Upravo to se zamalo desilo u slučaju Miloševića u vrijeme NATO bombardovanja 1999. godine, malo je falilo da se desi u slučaju podrške Ujedinjenih nacija na Kosovu, a to se desilo u Ruandi.
171 optuženik pred Sudom
Kako vrijeme prolazi i kako oružje postaje sve modernije i jeftinije, nekažnjavanje zločina može uvjeriti ljude da pobjedjuju krvnici, a to može onda može dovesti do toga da gorka i živa sjećanja na nepravdu zaraze cijela društva, kulturne i vjerske grupe i na taj način ugroze blagostanje svakog pojedinca. Nijedan trenutak nije nepovoljan da se krene s prikupljanjem podataka, činjenica, dokaza, pronalaženjem svjedoka, hapšenjem krivaca i podizanjem optužnica protiv zločinaca na svim stranama, u u svakom konfliktu…
Od svoga osnivanja pa do mog odlaska, Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji optužio je 171 osobu, na svim stranama, koje su u devedesetim godinama krvlju natopile zemlju bivše Jugoslavije. Od početka svog mandata pa do polovine avgusta 2007. godine sam otpisala 72 optužbe za ratne zločine, a 91 optuženik je uhapšen i stavljen u zatvor.
U slučaju Milošević, sudije su utvrdile da postoji dovoljno dokaza na osnovu kojih je Sudsko vijeće moglo, bez svake razumne sumnje, utvrditi da je optuženi, bivši predsjednik Srbije, učestvovao u genocidu. Najveći dio vojnih i političkih vođa Republike Srpske je uhapšen, među njima i osobe optužene za opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici. General Radisav Krstić proglašen krivim za podsticanje i organizovanje genocida u Srebrenici. Momčilo Krajišnik, nekadašnji predsjednik Parlamenta Republike Srpske, oslobođen je krivice za genocid, ali je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i osuđen je na 27 godina zatvora. Biljana Plavšić, član najužeg političkog rukovodstva Republike Srpske u vrijeme rata, priznala je krivicu. Momir Nikolić, kapetan pješadijske brigade Vojske Republike Srpske u Bratuncu i pomoćnik komadanta za bezbjednost i obavještajne poslove, priznao je krivicu za zločine protiv čovječnosti, progon civila i svoju ulogu u genocidu u Srebrenici. Osuđen je na 27 godina zatvora. Njegovo priznanje krivice je imalo je dublji značaj, koji je shvatio jedan od preživjelih genocida u Srebrenici i novinar koji je nekoliko godina pratio rad Suda, Emir Suljagić, i iznio ga u svom članku u New York Timesu. Napisao je da Nikolićevo priznanje zapravo znači rušenje zida odbijanja i poricanja koji su bosanski Srbi izgradili oko Srebrenice. Prije nego što je Nikolić priznao krivicu, napisao je Suljagić, najveći dio Srba u Republici Srpskoj je tvrdio da zločini u Srebrenici nikad nisu počinjeni, da su se Muslimani ubijali međusobno, da su poginuli usvari bili vojnici... Čak je i Vlada Republike Srpske napravila zvanični izvještaj u kojem je tvrdila da je ubijeno «samo» 2.000 Muslimana. od kojih su 1.800 bili vojnici.
«Do momenta kada je Nikolić priznao», pise Suljagić, «nikada nisam čuo nijednog bosnaskog Srbina da prizna da se masakr desio. Njegovo priznanje mi je donijelo olakšanje koje nisam osjetio od dana pada Srebrenice 1995. godine. Njegovo priznanje mi je donijelo potvrdu koju sam tražio za posljednjih osam godina. To priznanje je sve drugo osim traženje izvinjenja, međutim, ipak neki početak. Mi, bosanski Muslimani, ne moramo više dokazivati da smo bili žrtve. Ne moramo više dokazivati da su naši prijatelji, rođaci, očevi i braća, koji su ubijeni, bili nevini».
Bolest je onemogućila Sudu da procesuira bivšeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, njegovog ministra odbrane Gojka Šuška, generala Bebetko i druge hrvatske vojne i političke vođe, kao i vođu bosanskih Hrvata Matu Bobana. Sud je, međutim, podigao optužnicu protiv generala Ante Gotovine i procesuirao mnoge vojne i policijske komandante bosanskih Hrvata. Dario Kordić i Tihomir Blaškić, prije nego što su oslobođeni odlukom Apelacionog suda, koji je ignorisao ključne činjenice, bili su optuženi i osuđeni za masakr civila u Ahmićima. Sud je procesuirao šest glavnih vođa bosanskih Hrvata optuženih da su učestvovali u zločinačkom poduhvatu, koji je smislio Franjo Tuđman, sa ciljem da podijele BiH i formiraju teritoriju koju su namjeravali pripojiti novonastaloj Republici Hrtvatskoj. Tih šest osoba je optuženo za masovno etničko čišćenje na pordučjima Mostara, Stoca i drugim selima i gradovima, brutalno tretiranje zatvorenika u koncntracionim logorima i druge radnje preduzete s namjerom da se iskorijeni muslimansko stanovništvo sa područja koja je Tuđman namjeravao pripojiti Hrvatskoj. Na žalost i na njenu sramotu, međunarodna štampa tom slučaju nikada nije pridala pažnju koju je zasluživao. Na kraju, Ivica Rajić je priznao krivicu za masakr muslimanskih civila u Stupnom Dolu.
Sud je procesuirao i jedan broj muslimanskih i kosovskih komandanata. Sefer Halilović, šef Generalštaba Armije BiH, okrivljen je za ubistva u selu Grabovica i 29 civila u selu Uzdol. Enver Hadžihasanović je optužen i proglašen krivim jer nije preduzeo odgovarajuće mjere da spriječi nehumani tretman zarobljenika, ubistva i odsijecanje glave jednom Srbinu, Draganu Popoviću, koju su počinili strani mudžahedini, u noću 19. oktobra 1993. godine. Sud je procesuirao i oslobodio optužbe komandanta kosovskih Albanaca Fatmira Limaja. Rezultati ovih suđenja nisu zadovoljili moja očekivanja. U vrijeme kada sam napuštala Sud, suđenje Ramušu Hardinaju je još uvijek trajao, kao i Rasimu Deliću, nekadašnjem komadnntu Armije BiH, optuženom po komandnoj odgovornosti za zločine koje su počinili strani mudžahedini.
Milioni prikupljenih dokumenta čekaju na pisce, novinare, istoričare
Haški sud je prikupio milione činjenica i dokaznog materijala, na hiljade dokumenata. Taj material će – ukoliko istoričari i novinari budu radili pošteno svoj posao – otežati budućim demagozima u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, Makedoniji i na Kosovu da podstiču međuetničku mržnju. Zahvaljujući Sudu, nijedan od naroda na području bivše Jugoslavije ne može da tvrdi da je bio samo žrtva. Nijedan od naroda ne može da tvrdi da su njene vođe nevine. Teško je zamisliti da bi bez Suda u Hagu, srpski narod ikada vido snimak zločina Škorpion i da bi imao mogućnost da shvati pojedinosti masakra u Srebrenici i njegove počinioce. Teško je zamisliti da bi Hrvati, bez Suda, ikada bili u prilici da čitaju zapisnike sa sjednica kojima je predsjedavao njihov bivši predsjednik Franjo Tuđman, na kojima je, zajedno sa vojnim i političkim vrhom Hrvatske, odlučivao o diobi BiH i protjerivanju civila. Srpske vođe treba da smognu snage i dostave Sudu kompletne zapisnike sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane da bi Srbi, svuda u svijetu, mogli da vide i da se uvjere, jednom zauvijek, na koji način su Milošević, srpske vlasti u Beogradu i vođe bosanskih Srba učestvovali u ratu u Bosni i Hercegovini, i da na osnovu toga svako lično ocijeni kolika je krivica osoba koje su počinile genocid u Srebrenici, u ime srpskog naroda.
Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.