Stručnjaci kažu da su narkomanija, alkoholizam i druge ovisnosti danas među vodećim neprijateljima ljudskog života. Teška socijalna situacija u BiH u poratnom periodu bila je izuzetno pogodan faktor za širenje narkomanije i drugih bolesti ovisnosti. Po statistici, u BiH skoro pola radno sposobnih građana ne radi, a i veliki broj onih koji rade pitaju se zašto uopšte rade. Kada se tome doda da se BiH nalazi na tranzitnom, takozvanom balkanskom putu droge veliki broj narkomana, uglavnom mladih ljudi, u zemlji i ne začuđuje:
“Počeo sam da konzumiram prije nekih 10 godina. Pokušavao sam da se riješim na sve moguće načine, ali nije mi nešto išlo od ruke zato što sam ubijeđen da ovdje nema adekvatne terpije za to.“
„Počela sam sa 14 godina pušiti travu - marihuanu, hašiš, pa LSD, kokain, spid ekstazi, da bih došla onda do heroina i da bih na kraju završila ovdje, da bih se shvatilo da sam bolesna.“
„Roditelji su mi radili skoro uvijek - ali, ono, teško da me neko mogao spriječiti. Možda je to trebalo kompletno, od početka, kad sam bio malo dijete malo drukčije, onda se možda moglo spriječiti.“
Siromaštvo i nezaposlenost, veliki broj izbjeglica, otežana socijalizacija i adaptacija na nove društvene sredine, osjećaj besperspektivnosti su samo neki od razloga da se posegne za drogom i alkoholom.
Građani u BiH smatraju da država još uvijek malo čini da bi se spriječila zloupotreba droga, koja je se na ulicama može kupiti za pet ili deset eura:
„Opasan problem.“
„Jeste, lako je dostupna droga u Bosni. A ne znam da li oni mogu šta poduzeti. Uglavnom malo se nudi omladini. Nema omladinskih centara, nikakvih, sportskih aktivnosti. Omladina je puštena da provodi svoje slobodno vrijeme po kafićima, a po kafićima obično se to najviše i nudi.“
„Šta je ovo? Treba da se sklone ovi s ulice i da se liječe, da bude neka ustanova, neka udruga da liječi te ljude koji su se predali tim pogrdnim stvarima. To je za mene pogrda - uništavanje sebe i svoga života.“
„Pojačati obaviještenost omladine da je to zlo i da se od toga umire. Jer, zašto umrijeti? Život je lijep.“
O nebrizi vlasti svjedoči i podatak da ni skoro 13 godina od okončanja rata u BiH zvanične institucije nemaju podataka o bar približnom broju ovisnika od narkotika. Nacionalni koordinator za borbu protiv alkoholizma i narkomanije u Republici Srpskoj Tatjana Maglov:
„Nemamo još uvijek. Još uvijek nisu uvedeni informacioni sistemi i nemamo registar zavisnika, tako da nemamo podatke o broju narkomana.“
Liječenjem i prevencijom narkomanije u BiH više se bave nevladine organizacije nego sama država, o čemu svjedoče i podaci da je tek nedavno u RS-u usvojena strategija borbe protiv droga. Predsjednik nevladine organizacije Poenta iz Banje Luke, koja se već šest godina bavi problematikom narkomanije i njenih popratnih pojava, Željko Marjanac objašnjava:
„BiH trenutno se nalazi na relativno dobrom putu da stvari ipak profunkcionišu i pokrenu se s mrtve tačke, za razliku unazad sedam, osam godina. Ove godine imamo usvojenu strategiju nadzora nad opojnim drogama i smanjenja zloupotrebe opojnih droga RS-a. Trenutno se čeka zasjedanje na državnom nivou, odnosno bh. organa da iskordiniraju strategiju RS-a i Federacije da bi se pristupilo izradi akcionih planova do kraja ove godine i konkretno išlo na teren. To su osnovni dokumenti da bi se uopšte započela studiozna i organizovana borba od strane vladinog i nevladinog sektora u suzbijanju ovih pojava.“
Sanja Stanić, potpredsjednica Udruženja građana Viktorija, osnovanog 2003. godine, jedne od prvih nevladinih organizacija u BiH koja se počela baviti prevencijom, tretmanom i resocijalizacijom zavisnosti o psihoaktivnim supstancama, smatra da bez jedinstvenog djelovanja vladinog i nevladinog sektora u BiH neće biti boljih rezultata u prevenciji i liječenju narkomanije:
„Država bi trebalo, naravno određena ministarstva da imaju značajnu ulogu. To je proces i svugdje je išlo tako. I upravo ovom strategijom, govorim i o državnoj i o entitetskoj, nije bitno, uključene su sve institucije sistema.“
Dragan Todorović, psiholog Udružanja Viktorija, ističe da oni koji završe program rehabilitacije u njihovoj komuni rijetko se ponovo vraćaju drogama:
„Oni koji završe program kod nas samo dvojica su se vratila - znači od svih koji su zvršili terapijski program od 24 mjeseca, plus šest mjeseci resocijalizacije. Znači samo dvojica od njih četrdesetak su se vratila, tj. recidivirala. Međutim, nažalost, zbog nedovoljne motivisanosti i zbog nekih drugih razloga više momaka izađe iz terapijske zajednice prije navršenih 24 mjeseca.“
Uz liječenje, naši sagovornici ističu da će se u BiH morati i mnogo više raditi na prevenciji, odnosno na informisanosti kompletnog društva o štetnostima zloupotrebe opojnih sredstava.
