Realna slika bh. stvarnosti nešto je drugačija, kao i znanje i očekivanja Bosanaca i Hercegovaca šta će pridruživanje ostatku Evrope donijeti i kada i kako im promijeniti živote:
„Ne znam, uopće nisam razmišljala, vjerujte.“
„Ništa. Još uvijek mi je to smiješno pitanje. Ne vidim pomaka nikakvog.“
„Sve mi se to čini samo kao nešto formalno. Ne osjeća se ništa bolje kod nas.“
„Mislim da i kad bi se sutra potpisao taj sporazum ne bi se ništa bitno ovdje promijenilo. Bitnije je neke stvari ovdje općenito da se promijene, srede, pa tek onda dalje.“
„Pitanje je koliko mi stvarno hoćemo to bolje, jer vidim kakvo je stanje u društvu - ništa se ne mijenja nabolje, a njihovi kriteriji za ulazak su dosta visoki.“
„Da li će se bolje živjeti, ne znam, vjerujte.“
Brojne su državne institucije i tijela angažovana da pomognu BiH da lakše i brže ispuni uslove koje za priključenje traži EU. Međutim, nijedna od tih institucija, vladinih ili nevladinih, nije ponudila strategiju kojom bi informisala bh. građane šta se u kojoj fazi približavanja Evropi može očekivati i kako će se to odraziti na njihov svakodnevni život.
Na razumijevanju procesa pridruživanja i ulaska u EU moraju raditi svi segmenti društva, ističe Adis Arapović, iz nevladine organizacije Centar civilnih inicijativa:
„Za očekivati je da državna vlast u vrlo skorom periodu usvoji određene smjernice nastupa u javnosti, dakle tih odnosa sa javnošću kako bi se objasnilo šta to EU praktično znači. Vi imate sada situaciju da je potpisan ugovor o stabilizaciji i pridruživanju. Ja vam garantujem da 99 posto ljudi ne zna šta on praktično znači - da je on u svom najvećem dijelu trgovinski sporazum, tretira odnos protoka ljudi, roba, kapitala i usluga između EU i BiH, a da većina domaćih i proizvođača i poslodavaca, pa i potrošača na kraju-krajeva, svi mi nemamo još uvijek relevantne informacije šta taj ugovor donosi, kakve to obaveze stoje pred nama, i na kraju, što je možda najvažnije, kakve opasnosti taj ugovor nosi ukoliko ne budemo spremni za njegovo punu implementaciju pravovremno.“
Integracije zemlje u EU podrazumijeva i integraciju stanovništva te zemlje, te je neophodno i da ti ljudi zaista razumiju i znaju šta ih očekuje u narednim godinama, naglašava pofesor sarajevskog Univerziteta Lamija Tanović:
„Zaista je trebalo da neko napravi vrlo ozbiljan plan, mi stalno pričamo o mapi puta tamo negdje, znači mapu puta kako nas, građane ove države, uključiti u cijeli taj proces. Dakle, to je nešto što nam nedostaje. Naravno, tu bi kao posrednici glavnu ulogu igrali mediji. Mediji bi morali imati posebne programe, raznorazne programe, ne samo one dosadne, drže vam predavaljnje, nego čak i kroz zabavu, neke zanimljive programe kroz koje bi ljudi mogli dobiti osnovne informacije šta to uopšte znači.“
Mediji, istina, nisu dovoljno govorili niti uspjeli pojasniti građanima gdje će nas i kako odvesti priključenje Evropi, ali za to nisu jedini odgovorni, kaže vlasnik i direktor banjalučkih „Nezavisnih novina“ Željko Kopanja:
„Moram, nažalost, reći da nismo mi jedini krivci u medijima zašto građani BiH ne znaju šta znači evropski ustav, šta znači bezbjedni režim, šta znači smanjenje carina, šta znači potpisivanje Sporazuma o pridruživanju. Mislim da su krivi i međunarodni faktori, a i Vijeće ministara koje je na čelu tih integracionih procesa. Npr., ja već pet dana molim da dođem do originalnog teksta potpisanog Sporazuma od gospodina Širića, i uprkos obećanjima ne možemo dobiti - da iz tog teksta izvlačimo i objasnimo građanima šta je to potpisano. Glavni krivci za sve i adrese za sve su gospodin Špirić, gospodin Osman Topčagić i glavni pregovarač Igor Davidović. Ti ljudi kao da rade za svoje porodice, a ne za cijelu državu. Zapravo, potpuno netransparentno rade. I ja kao čovjek koji sam na izvoru svih praktično informacija, ne mogu se dokopati Sporazuma o pridruživanju jer jednostavno je nemoguće.“
Kako nije sve u nekom drugom nego ima nešto i u nama, ističe kolumnista Radija Slobodna Evropa Kemal Kurspahić:
„Navodno, 85 posto građana BiH želi priključenje Evropi. Statistički ubjedljiv, ali suštinski manjkav argument. Većina tih građana ipak u gotovo svakoj izbornoj rundi daje prednost ideologijima i ličnostima koje su objektivno prepreka napredovanju prema Evropi. Bilo bi vrijeme da se najzad pristupi reformama u kojima će zajednička evropska budućnost s punim garancijama nacionalne, vjerske i građanske ravnopravnosti biti prevlađujući kriterij i vodilja, nadrealistički rečeno, od sada, pa nadalje i ubuduće.“
