Osim što je priznao kako se dugogodišnjim dolascima u Prag zaljubio u taj grad, doktor Gavrankapetanović je napravio usporedbu bosansko-hercegovačkog i češkog zdravstva, te analizirao korupciju u oblasti u kojoj radi. Na samom početku razgovora je istakao najbolju stranu medicine u Bosni i Hercegovini - ljude.
GAVRANKAPETANOVIĆ: U zemlji u kojoj su mnoge stvari još uvijek neriješene nakon svega toga kroz šta je prošla, postoji jedan dobar broj mladih ljudi koji, pored primanja kakva su, rade mnogo na sebi, putuju mnogo, uče se. Kadrovi su prva i osnovna stvar. Već na studiju medicine pokušavamo da identificiramo najbolje i da im posvetimo posebnu pažnju.
Druga stvar su prijatelji iz inostranstva. Zbog tragedije koja je bila u našoj zemlji imamo veliki broj stranih prijatelja, u svim zemljama, kako u zemljama okruženja, tako i u Evropi i van nje. Oni su spremni, što je i najveća vrijednost, da nam pomognu i da u svakom trenutku dođu. Tih pet godina mi smo imali jednu šupljinu, a medicina u svijetu je otišla značajno naprijed, tehnički se opremila. Mi sve ovo vrijeme pokušavamo da uhvatimo korak. To ide sve bolje i bolje, ali bez pomoći ljudi i prijatelja iz inostranstva, koji su spremni doći i provesti vrijeme sa nama, pa čak i mjesece, to ne bi smo uspjeli. To je i najveća vrijednost. Mislim da su kadrovi koje imamo naša najveća vrijednost.
RSE: Kako bi procijenili nivo i kvalitetu usluga koju pružate na klinici na kojoj radite?
GAVRANKAPETANOVIĆ: Sticajem okolnosti imao sam sreću da sam mogao da obiđem sve snažnije klinike na svijetu. Možda sam i imao sreću da upoznam ljude koji su mogli da podučavaju, kako mene, tako i kadar sa kojim radim. Cijeneći nivo usluga koje mi pružamo u Sarajevu na Klinici za ortopediju i traumatologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, mogu neskromno reći da mi nismo daleko od ostatka svijeta. Mi smo od nekih autsajdera, koji su bili gurnuti na periferiju života zbog istorijskih dešavanja, uspjeli da se u jednoj strašnoj utakmici izborimo i dođemo blizu onih koji su najbolji.
RSE: Da li bi ste svoju poziciju i svoj posao procijenili boljom od onoga što rade političari u toj zemlji? Čini mi se da se u Bosni i Hercegovini, država kao takva, a koja nije nikakva, preslikava u sve pore društva.
GAVRANKAPETANOVIĆ: Postoji sigurno čitav niz problema koji su direktan produkt političkih dešavanja na prostorima Bosne i Hercegovine. Pokušavamo da taj ponor koji je nastao popunimo, ali nije to lako u zemlji u kojoj sve stvari u zdravstvu nisu legle na svoje mjesto, još uvijek nemamo jedinstveno Ministarstvo zdravlja. Imamo perfektnu saradnju sa kolegama u Beogradu i Zagrebu. Radimo zajedno. Ljekari su po svoj vokaciji ljudi koji ruše zidove. Mi imamo tu potrebu jer imamo bolesnike koje moramo liječiti. Ako imamo bolesnika koga ne možemo da izliječimo, tražimo nekoga ko će nam pomoći.
Godine 2005. smo pokrenuli akciju - Bosansko-hercegovačka medicinska inicijativa. Obzirom da je politički i zdravstveni milje u kojem se nalazimo takav kakav je, primijetili smo da nismo u mogućnosti sve sami da riješimo. Bivša Jugoslavija je imala 21 milion stanovnika, imali smo kadrove koji su bili skup jedne veće teritorije. Zdravstvo je jako napredovalo i traži soficistiranu tehniku, traži subspecijalnosti. Veliki broj naših doktora se zbog toga razišao širom svijeta. Naša inicijativa je urodila plodom. Uspjeli smo da napravimo mrežu ljekara porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji, bez obzira gdje se nalaze u svijetu, mogu pristupiti toj mreži. Mi preko te mreže molimo za pomoć u educiranju naših studenata medicine i ljekara. Vrlo je važna saradnja ljekara na području, kako zemalja bivše Jugoslavije i Balkana, tako i povezivanje sa velikim brojem pametnih ljudi koji su otišli širom svijeta.
RSE: Da li to značite da se vi vaše dijaspore ne odričete?
GAVRANKAPETANOVIĆ: Nikada. Smatramo da postoji ogromna količina medicinskog znanja u velikom broju naših ljudi izvan granica Bosne i Hercegovine. Na jednom sastanku u SAD, koji smo imali 2005. godine u julu mjesecu, vidio sam kako kongres otvaraju naše kolege porijeklom iz Bosne i Hercegovine. To sam vidio od Skandinavije, do daleke Australije i Japana. Ljudi sjede na jednom mjestu u želji da zajednički, na bolji i kvalitetniji način, pomognu Bosni i Hercegovini.
RSE: Trenutno ste u Pragu. Ova zemlja sama za sebe kaže da je još uvijek u tranziciji. Bosna i Hercegovina i Češka Republika spadaju u istu grupu. Kada usporedite ta dva zdravstvena sistema, plus ljude, kome bi ste dali prednost? Šta možete naučiti ovdje? Kako procjenjujete češko zdravstvo?
GAVRANKAPETANOVIĆ: Sama činjenica da sam ovdje već šestu godinu za redom, govori o tome da ovdje mogu mnogo toga da naučim i da vidim. Inače sam gost na Hirurškoj klinici, na Prvoj ortopedskoj klinici, kod profesora Sosne. To mi je omogućio moj prijatelji i kolega Jaganjac, baš preko kontakata o kojem sam govorio nakon rata zbog potrebe za edukacijom. Jako sam zavolio Prag i Češku. Tu postoji veliki broj izuzetnih ljekara u oblasti hirurgije, koji su me od srca dočekali i omogućili mi da vidim jedan dobar dio novih tehnologija. Bolnica Motol je za neke nove tehnologije na području ortopedije i traumatologije jedan izvanredan poligon za učenje jer pruža toliko mogućnosti da vidite neke nove stvari.
Povjerenje koje zaslužuju moje kolege ovdje u Pragu je toliko da se najmodernije tehnologije njima daju u ruke. To je taj transfer znanja.
Ono što sam ja ovih godina ovdje naučio i vidio, to sam prenio mojim kolegama u Sarajevu. Sada u Sarajevu imamo čitavu generaciju kolega kojoj sam bio samo posrednik u prenošenju znanja i oni mogu perfektno da rade. Danas sam prisustvovao nekoliko operacija u Pragu. Pošto sam u vezi sa Sarajevom, sa mojim pacijentima i kolegama, znam da su se tamo radile slične stvari, ali potpuno istom tehnologijom.
RSE: Šta je ovdje bolje?
GAVRANKAPETANOVIĆ: Tehnologija je na prvom mjestu. Ljudi su, kao ljudi, svuda manje-više isti. Možda mi imamo jedan entuzijazam više. Iz pozicije jedne uništene bolnice i jednih uništenih generacija smo željeli, kao Feniks, da se podignemo. Možda je taj entuzijazam koji nosimo jedna naša velika vrijednost. Češka je ipak dio Evropske unije i tu su stvari jasne - zakonodavstvo i odnosi. Ovdje rade vrhunski ljekari. Baš taj entuzijazam kod nas pokušavam da pretočim u jedno veliko organizirano znanje. Pored tehnologije, to je jedna velika stvar.
Ovdje je organizacija zdravstvene zaštite jasno dirigovana, jasno se planira, planira se i budućnost za veliki broj mladih ljudi. Češka ima perspektivu. Gledam svake godine šta se dešava. Češka će sigurno za par godina doći u sam vrh svjetske medicine.
RSE: U posljednje vrijeme se stalno govori o korupciji i mitu. Koja su vaša iskustva s tim? Da li je to zaista tako ukorijenjeno na Balkanu koliko se o tome voli pričati?
GAVRANKAPETANOVIĆ: Sigurno da postoji. Niko nije niti slijep, niti gluh na sve te priče i prigovore. Ne postoji dio svijeta koji je imun na to. Treba raditi na poboljšanju plata zdravstvenih radnika, na jednom odgojnom mehanizmu, već kroz studij medicine. Ne može svako doći na taj studij. Treba odgajati društvo tako da ljudi budu spremni da pokažu prstom na onoga koji im bude bilo šta tražio ili ih ucijenio.
Možemo da govorimo o dvije stvari - jedna je traženje novca prije tretmana. To je za mene gore od mita i korupcije. To je već na nivou kriminala najteže vrste. To je dio koji je mnogo gori od običnog zakona kojem podliježu mito i korupcija.
Ovim drugim dijelom, koji se dešava poslije liječenje pacijenta i poslije odlaska pacijenta iz bolnice, vrlo je teško upravljati. Hoće li poslije toga taj ljekar i pacijent ostati prijatelji i razmjenjivati usluge - taj dio ne možemo da sankcioniramo. Kod nas u Kliničkom centru bilo je nekoliko suspenzija i materijalnih kazni. Na sudu se taj, koji je optužio ljekara ili pacijenta, povuče.
