Najsretniji ljudi u Bosni i Hercegovini ovih dana su svakako povratnici u sela Laze, Borovac, Ljubomišije i Vrtače kod Žepe, koji su nakon skoro devet godina života u mraku, konačno dobili struju. U naredna tri mjeseca trebao bi biti obnovljen i seoski vodovod, a vlasnici neslavnog rekorda po broju dana provedenih uz svijeće, nadaju se nastavku obnove kuća, te pomoći u poljoprivrednoj mehanizaciji. Slušamo našeg reportera Alena Bajramovića:
Godinama bi – kažu – onima koji to nisu doživjeli, mogli objašnjavati koliko duga može biti noć provedena uz svijeću, ali pitanje je da li bi u tome uspjeli.
Od pokušaja da opišu ambijent u kojem su živjeli u proteklih više od osam godina, povratnici u Laze su odustali. Ali, koliko im znači električna energija – Teslin izum koji je bio dostupan privilegovanim – pokazali su iskrenom zahvalnošću donatorima. Hamdija Torlak:
„Od srca vam zahvaljujemo i molimo vas da na nas ne zaboravite u narednom periodu. Trebalo bi obnoviti još mnoge kuće. Dosta povratnika još čeka na povratak, odnosno na obnovu svojih zgarišta. U ovim selima je obnovljena svega jedna četvrtina kuća.“
Pašan Ćesko:
„Ovo je za mene najradosniji dan. U zadnjih osam godina smo živjeli u jako teškim uslovima. Preživjeli smo sve i svašta. Ali bez struje je najteže.“
Projekat elektrifikacije ovog dijela mjesne zajednice Žepa, vrijedan 626.000 konvertibilnih maraka, finansirala je Vlada Nizozemske, te dijelom općina Rogatica, dok je implementator bio austrijski Hilfswerk. Isti donatori su prije sedam godina obnovili seoski vodovod i vodu doveli do česme u središtu sela. Za najdalje tri mjeseca, voda će stići i do kuća, kaže Suzana Jašarević, šefica Misije Hilfswerka u Bosni i Hercegovini:
„Za vodu se borimo. Imamo jednu problematičnu dionicu koja je minirana. Čak i za struju smo u jednoj dionici morali praviti alternativni put. Zahvaljujući općini Pale i naporima Hilfswerka, uspjeli smo da zaobiđemo minsko polje. Dobili smo sve dozvole da se napravi alternativni put i struja je završena. Za vodu čekamo deminiranje. Upravo ovih dana tražimo od mjesne zajednice da se i oni bore, da se civilna zaštita malo potrudi i da nam omoguće da radimo. Stanovnici su takođe spremni da doprinesu, da kopaju i da učine sve što treba da bi dobili vodu.“
Pašan Ćesko:
„Onda bi tek odahnuli i imali pravi život, koji smo imali nekad, prije rata. Sada je i više interesovanja za povratak. Svako veče me zovu po dvoje-troje komšija i pitaju da li se uvođenje struje privodi kraju, hoće li se dovesti voda...“
Salih Čolić, osam godina je živio u kolibi, koju je, da bi se zaštitio od zmija i miševa, morao okovati limom. Zahvaljujući medijima, koji su mu pomogli da se njegov vapaj dalje čuje, nedavno je dobio kuću:
„Biće uslova, ako Bog da. Samo bi nam trebalo malo pomoći. Na primjer, da nam daju par mašina – kosačice, motokultivatore…“
Holandski ambasador u BiH Karel Vosskühler obećava nastavak pomoći:
„Možete računati na nastavak angažmana ambasade Nizozemske u stvaranju uvjeta za održivi povratak, posebno u istočnoj Bosni i Hercegovini, ali i u drugim dijelovima države.“
I dok donatori ulažu sredstva, od državnih ministara – ponovo samo obećanja i već bezbroj puta objavljena vijest da je ove godine za povratak namijenjeno više novca nego u deset proteklih zajedno. Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Safet Halilović:
„Sljedeće sedmice će biti upućen javni poziv za apliciranje za održivost povratka. Dogovorit ćemo se šta možemo uraditi dalje u obnovi infrastrukture i svega što je neophodno za život.“
Nakon što je struja stigla u Strgačinu kod Rudog, a sada i u Laze i u okolna sela kod Žepe, zatvara se jedna teška stranica historije povratka u jugoistočnu Bosnu. Ali povratnici se nadaju da je to samo početak jedne nove epohe, nakon koje će biti ravnopravni građani spremi da žive od vlastitog rada, da grade zavičaj i stvaraju uvjete za povratak i onih mlađih.
Smanjen interes za povratak u Srebrenicu
Naš dopisnik iz Srebrenice javlja da je smanjen interes za povratak u ovaj grad. Sadik Salimović:
U jeku intenzivnog povratka u Srebrenicu, prije šest godina, ovdje je obnovljeno 700 porušenih kuća. Kasnije se broj donatora i obnovljenih objekata smanjivao, da bi ove godine taj broj bio sveden na minimum u odnosu na potrebe. Suljo Čakanović, predsjednik opštinske Komisije za povratak:
„U ovoj godini će se raditi 107 stambenih jedinica. Imamo nagovještaj da će državno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice rekonstruisati stambene jedinice na području opštine Srebrenica, za šta je izdvojeno oko milion maraka. To je veoma mali broj u odnosu na zahtjeve, odnosno u odnosu na broj porušenih objekata.“
Opštinskoj Komisiji podneseno je još oko 3.000 zahtjeva, ali zbog smanjenog interesa donatora trebaće dosta vremena da se svi objekti renoviraju. Zbog toga je opao i interes za povratak u Srebrenicu. Ali, u opštinskoj Komisiji imaju spremno alternativno rješenje, kaže Čakanović:
„Radi se o programu socijalnog stanovanja u BiH, što može postati model socijalnog stanovanja u BiH. Predviđeno je da se rade stambene zgrade za građane koji do ovog momenta nisu stekli uslove da se vrate u svoja prijeratna prebivališta, zbog nepostojanja infrastrukture. To socijalno stanovanje obuhvaća i kategoriju korisnika kolektivnih i alternativnih smještaja u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj.“
Projekat socijalnog stanovanja će biti realizovan u Potočarima i Kragljivodi, a glavni financijer biće Vlada Kraljevine Holandije.
Potpisani ugovori o obnovi prijeratnih domova
Povratnici u opštine Foča, Ustikolina, Trnovo, Kalinovik, Rogatica, Pale, Novo Goražde i Goražde, potpisali su ugovore o realizaciji obnove njihovih prijeratnih domova. Time će biti osigurani osnovni uslovi za održivi povratak, a radovi na obnovi će početi krajem jula. Govore oni koji su konačno dobili nadu u povratak, a trenutno su, pretežno, stanovnici kolektivnih centara:
„Ja sam Hasan Čovo. Rodio sam se i živio u Foči. Sada živim u kolektivnom centru, gdje sam već dvije godine. Prije toga sam bio u alternativnom smještaju. Želim da se vratim na svoje, tamo gdje sam se rodio. Zahvaljujem se donatorima koji će mi to omogućili. Imam sina, međutim ne bih želio da se on vraća još neko vrijeme, radi sigurnosti. Baviću se poljoprivredom, nešto malo ću posijati. Nemam nikakva primanja. Ostaje mi još godina dana do 65 godina starosti. Imam 30 godina radnog staža.“
„Zovem se Mevla Čelik. U Foči sam živjela 33 godine. Izašla sam bez igdje ičega, a živjela sam u dvospratnoj kući. Sad sam u Švrakinom, gdje mi je opština dala stan – soba i niša. Kad su me prekjuče nazvali da mi kažu za potpisivanje ugovora, rasplakala sam se od radosti. Ne znam hoće li se sin vraćati, odnosno hoće li naći posao.“
„Ja sam Hanifa Milić. Najbolje je na svome. Vratiću se, pa kako je da je. Rođena sam 1934. godine, pa dokle mogu. Nemamo vode, ne znam hoće li biti struje. Najgore je bez vode, bez vode se ne može.“
Hanifin sin, Aziz Milić, govori o stanju u kojem je stara kuća, za koju su konačno dočekali obnovu:
„Ništa nije kao što je bilo. Nikle su nove vrbe. To je sve što je ostalo od kuće, ništa drugo. Majka je trenutno u alternativnom smještaju u Hrasnici. Nadam se da će se vratiti. I ja bih se vratio s njom. Imamo oko osamdesetak duluma zemlje. Nije sva obradiva, ali dovoljno bi bilo da se prehrani 100 porodica. Ko želi da radi, dao bih mu desetak duluma da obrađuje, besplatno. Na selu bez toga ne može. Mislim da će kroz tri-četiri godine preovladati poljoprivreda. Selo će napredovati.“
„Zovem se Uzeir Muslić. Živio sam u selu 20 kilometara od Foče. Sada sam invalid, ne mogu sam praviti kuću.“
„Ja sam Hamdija Komar. Živio sam u montažnoj kući u selu Izbišno kod Miljevine. Pozvali su me da potpišem ugovor, nadam se da će od toga nešto biti. Napravljen nam je i put do sela, do džamije. U selu je nasut put, imamo i struju i vodu, jedino fali kuća. Tu sam živio prije rata, držao sam oko 100 ovaca i četiri krave. Imao sam traktor sa svim priključcima. I sin i ja smo imali kola. Hvala Bogu, još uvijek sam živ i zdrav. Sve je bilo zaraslo. Žena i ja smo uspjeli sve da očistimo. Sin i snaha nam dolaze iz Sarajeva subotom i nedeljom i pomažu nam. Ljudi se vraćaju. Komšija je kupio 80 ovaca. Imamo komšije Srbe, žive petnaestak minuta od nas. Čuvaju stoku na našem imanju. Mi im ne branimo, slažemo se, viđamo se. Ove godine sam posijao 70 kila krompira, grah, kukuruz.“
„Ja sam Selim Muslim, iz sela Veliko Marevo, mjesna zajednica Kozja Luka, opština Foča. Pozvali su nas da potpišemo ugovor za donaciju kuća. Hvala svima. Imali smo sve, ostali smo bez ičeg. Sin i snaha su na birou. Sin je invalid druge kategorije. Bavićemo se poljoprivredom i stočarstvom. Biće mi drago da se vrate komšije.“
Mehemed Kaltak, Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, izbjeglice i raseljena lica Vlade Kantona Sarajevo:
„U ovoj godini imamo tri projekta za istočnu Bosnu. Jedan projekat je za Kalinovik, Trnovo i Foča, drugi za područje Rogatica, Prača, Pale, Ustikolina, Goražde, Novo Goražde, a sljedeće sedmice će uslijediti potpisivanje ugovora za opštine Sokolac, Han Pijesak, Ruso, Višegrad. Za svaku porodicu, po završetku sanacije stambene jedinice, koja se vrati i prijavi u mjestu prebivališta, planirali smo pakete održivog povratka, u zavisnosti od toga čime će se porodica baviti – poljoprivredom, stočarstvom, zanatstvom…“
Bivši žitelji Veliki Gostije očekuju nadu u povratak
Za razliku od stanovnika istočne Bosne, koji su konačno dobili nadu u povratak, to isto još uvijek očekuju i žele bivši žitelji Velike Gostilje u blizini Višegrada. Zabilježila Mira Andrić:
Povodom godišnjice od izgradnje prvog objekta u selu Velika Gostilja u blizini Višegrada, ovih dana upriličeno je slavlje za sve koji su prije rata živjeli u ovom mjestu. Prije nekog vremena, Gositljani su osnovali Zavičajno udruženje Velika i Mala Gostilja, kako bi, udruženi, mogli potražiti pomoć za obnovu svojih porušenih kuća. Predstavnik udruženja, Salko Čakić, kaže da se nije gotovo ništa uradilo po pitanju povratka u ovo mjesto, koje je prije rata brojalo oko 95 domaćinstava:
„Put je loš, škola je uništena, nema struje. Ja dolazim dva puta sedmično. Ljudi imaju volje da dođu. Započeo sam obnovu kuće, ali nemam sredstava da je dovršim.“
Fatima Kešmer, došla je sa djecom u rodno selo i kaže da bi voljela da joj se obnovi bar porodična kuća:
„Dolazimo svake godine, obilazimo naše imanje, koje je svo zaraslo, posjedimo, prošetamo i vratimo se. Bila bih presretna da nam se obnovi kuća, da imamo gdje da se vratimo.“
U cijelom selu, izliveni su samo jedni temelji i dvije kuće očišćene od korova. Nekoliko parcela je zasađeno raznim voćem i napravljene su dvije sušare za voće.
U selu susrećemo najstarijeg stanovnika Gostilje, koji živi u jedinom izgrađenom vjerskom objektu – mektefu. Stari Alibeg, kako ga od milošte ovdje zovu, ostaje vjeran svom selu i svaki dan obilazi komšijske ruševine, staru, razrušenu, u šiblje obraslu školu, a kada padne mrak, povlači se u mektef da prespava, razmišljajući o životu koji je promicao u Velikoj Gostilji, iza Višegradske banje:
„Ovdje je bio odličan život. Imali smo žito, stoku… imali smo sve. Šljive su vagonima išle iz ovog sela. A sada nema niko ništa, samo vidiš palež. Sve je spaljeno. Sada je tuga doći u ovo selo. Niko se ne vraća, nikoga nema da nam pomogne.“