Pet tisuća mladih perspektivnih mladića s područja Tuzlanskog kantona otišlo je u Irak i Afganistan raditi ne pitajući za posljedice. Samo ih je s područja Lukavca oko 3.000. Nedim Nuhanović je u Afganistan otišao u listopadu prošle godine nakon što je sedam puta odbijan. Iako su njegovi roditelji bili protiv toga, on se pravdao da su svi njegovi prijatelji u Afganistanu već godinama, da svi dobro zarađuju, a da on u Lukavcu nema nikakve perspektive. Nedimov otac Redžo Nuhanović:
„Mogli su mi pomoći da se moje dijete ne nalazi pet dana u Kuvajtu. Nije on kriminalac, pa da on u zatvoru stoji, pa da se ispituje, nego to je normalno, mrtvo tijelo, a ne da se sad čeka neki avion koji se mora ukrcati, koji će se čekati mjesec, pet dana, sedam, deset, nije bitno koliko dana, da bi se ukrcao, da bi bio pun da bi on mogao doći dovdje. Znači, oni bi nas držali dotle u agoniji dok ne bi i mi pocrkali ovdje, njegovi roditelji.“
Nedimova mama Alija neutješna je i želi da nitko ne doživi njezinu bol:
„Nek se vraćaju u svoju zemlju, nek rade bilo šta. A za ovo sve mislim da je krivo i ovo naše društvo i ova naša zemlja - što ta omladina nema posla, što idu, što su primorani, što moraju da idu trbuhom za kruhom. Svaka majka ne da svom sinu više.“
Nedim se za dva mjeseca trebao vjenčati sa svojom djevojkom Ernom Karić. Otišao je u Afganistan upravo kako bi njima dvoma osigurao bolju budućnost:
„Najtužnije od svega toga je da ta vlast, da ta vlada, da to niko nema pojma koliko je ljudi otišlo, gdje su ljudi - da naša ambasada, da Crveni krst, da niko ne zna da je naš državljanin tu. Mladi ljudi idu tamo trbuhom za kruhom, kao što se kaže, nemaju perspektive ni za što, nemaju šta. Na birou je koliko ljudi. Ja sam isto na fakultetu, pa opet radim. Moram.“
Obitelj Nedima Nuhanovića pokušala je stupiti u kontakt s bh. Ministarstvom vanjskih poslova, raznim ambasadama, nevladinim organizacijama, ali ni od koga nisu dobili odgovor. Nedimova obitelj sve što želi jeste da se njegovo tijelo što prije dopremi u BiH, međutim zbog svih političkih događanja i takozvanog najznačajnijeg sporazuma za BiH poslije Daytona, tijelo Nedima Nuhanovića je u sjeni bh. političara. Ponovno otac Redžo:
„Da sam otišao pješke ja bih njega do Istanbula iz Kuvajta dosad donio za tih pet dana. Najviše bi volio da se nisam u ovoj državi rodio, da nisam odrastao i da nisam radio tih godina, i penziju sam zaradio - i radio kao konj, s oproštenjem, sve poslove, a evo sad sam vido koliko sam vrijedan, da nisam vrijedan ni kao onaj obični kamenčić.“
